Uz ministarstva zdravstva, financija i unutarnjih poslova, Ministarstvo znanosti i obrazovanja je među najzahtjevnijima u vrijeme koronavirusa, nastave na daljinu i nezadovoljstva i štrajka učitelja. Unatoč tome što je najprije odbacio mogućnost da postane ministar, nakon dugih razgovora s premijerom Andrejem Plenkovićem, Radovan Fuchs prihvatio je jednu od najvrućih fotelja u Vladi. Već je jednom obnašao funkciju ministra znanosti i obrazovanja, u mandatu premijerke Jadranke Kosor, od 2009. do 2011. godine, ali je na dužnosničkim funkcijama u tome sustavu bio i devedesetih i 2000-ih godina.
Radovan Fuchs ima izuzetno bogatu biografiju. Rođen je u Zagrebu 5. rujna 1953. Djed mu je bio Hinko Fuchs, trgovac žitom židovskog podrijetla koji se doselio u Hrvatsku iz Njemačke, dok mu je baka Eugenia podrijetlom iz Mađarske. Fuchsov otac Rikard prešao je na katoličanstvo pa se u njihovu domu uvijek slavio Božić i ostali katolički blagdani. Nakon Drugog svjetskog rata, komunističke vlasti Jugoslavije konfiscirale su mu svu imovinu, uključujući veletrgovinu papirom i kuću. Fuchs je s očeve strane u rodu s hrvatskim skladateljem Vatroslavom Lisinskim.
Diplomirao je na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu 1979. godine, magistrirao na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu 1984. godine iz područja biomedicine, a doktorirao 1988. godine na Biomedicinskom fakultetu Sveučilišta u Uppsali u Švedskoj. Disertacija koju je obranio bila je iz područja toksikologije i farmakologije. U biografiji Radovana Fuchsa, kako je napisala novinarka Sandra Veljković za Večernji list u travnju 2018., posebno se ističe 1992. godina i njegov put u Izrael gdje se našao kao “slučajni turist”, ali u ozbiljnoj misiji priznanja Hrvatske.
Video: Radovan Fuchs: "Devetogodišnja škola nije loša ideja"
“Turistički obilazak bila je krinka, a pravi razlog dolaska otkriven je tek nekoliko dana nakon dolaska u jednoj hotelskoj sobi u Tel Avivu. Doduše, u njoj nije bilo kreveta, ali je zato bio prilično veliki stol i mali šank sa zakuskom i pićem. S jedne strane stola sjedila su šestorica Izraelaca, što dužnosnika tamošnjeg ministarstva vanjskih poslova, što pripadnika Mossada. A s druge Fuchs, u maniri hrvatskog Jamesa Bonda, ne ispuštajući iz ruku torbu sa zagonetnim materijalom koji je bio alibi i mamac za Izraelce da prvi put sjednu i gotovo službeno razgovaraju s nekim iz Hrvatske o priznanju tada nove države, što je dotad bilo nemoguće”, napisala je Sandra Veljković u tom tekstu. S ministrom znanosti i obrazovanja Radovanom Fuchsom, toksikologom, razgovarali smo uoči početka izuzetno zahtjevne nove školske godine. Novi ministar veliki je zagovornik povratka učenika u škole ove jeseni unatoč zdravstvenim rizicima jer smatra da online nastava na daljinu ne može nadomjestiti školske klupe. Među ostalim, ministar je govorio o očekivanjima od nove školske godine, stanju na Sveučilištu u Zagrebu gdje je eskalirao problem vezan za smjenjivanje dekanice Filozofskog fakulteta, te o svojoj prethodnici Blaženki Divljak, ali i o nepoznatim pojedinostima iz svoga života.
Prihvatili ste izuzetno vruću fotelju, jer uz ministarstva zdravstva, financija i unutarnjih poslova, Ministarstvo znanosti i obrazovanja je među najzahtjevnijima u doba koronavirusa. S obzirom na to da ste prije odbacivali tu mogućnost, u javnost je među zadnjima izašlo vaše ime kao ministra tog resora. Što je presudilo da ste se ipak odlučili vratiti na staru funkciju?
Sve dok vjerujem da svojim znanjem i iskustvom mogu dati doprinos sustavu, to ću i činiti. Čuo sam u medijima da sam taktizirao. Međutim, to nije točno. Nigdje nisam lobirao, niti je netko za mene lobirao. U rujnu ću napuniti 67 godina što mislim da je puno za ministra te sam se jednom prilikom našalio kako rušim prosjek godina cijeloj Vladi. Logika je tu vrlo jednostavna – kad ste mlađi, imate više energije. Ali eto, ipak sam u zadnjem trenutku to prelomio.
Ustrajete u tome da škola počne 7. rujna u svim županijama, ali i dalje će postojati opasnost od zaraze koronavirusom. Stali ste na pozicije Vlade, da se mora nastaviti živjeti s virusom, da više neće biti zatvaranja gospodarstva. Znači li to i da škole više neće biti zatvarane?
Nastava počinje 7. rujna u učionicama uz poštivanje svih epidemioloških mjera. U uputama HZJZ-a jasno piše – rad u školi u sadašnjim epidemiološkim uvjetima, uz poštovanje uputa, smatra se jednako sigurnim za djecu/učenike i zaposlenike kao i rad od kuće, odnosno ostanak kod kuće kada nisu na snazi mjere potpunog zatvaranja. Dakle, u sadašnjim okolnostima škole ostaju otvorene.
Inzistirate na odlasku učenika u učionice, znači li to da ne vjerujete u nastavu na daljinu?
Online nastava je jedino moguće rješenje za učenike koji, zbog opravdanih razloga, ne mogu pratiti nastavu u učionici. Dakle, za one koji nemaju drugu opciju praćenja nastave. Kontinuirano radimo na podizanju kvalitete online nastave, oformili smo posebne timove za podršku sastavljene od vrhunskih stručnjaka, uključili smo savjetnike iz Agencije za odgoj i obrazovanje te metodičare s nastavničkih fakulteta i Učiteljske akademije. Za učenike razredne nastave koji nastavu neće moći pratiti u učionici omogućili smo Školu na Trećem. Što se tiče predmetne nastave i srednjih škola, rješavamo probleme koji su se javili proljetos, a to je prije svega neusklađenost nastave, i to tako da ćemo propisati nacionalni godišnji izvedbeni kurikul kako bi djeca u školama, ali i oni kod kuće, koji su u samoizolaciji ili imaju neki drugi opravdani razlog, mogli sinkronizirano pratiti nastavu. Paralelno s time, radimo na podizanju kvalitete videolekcija te ćemo napraviti sve što možemo da se dodatno poboljša kvaliteta videolekcija. Ujedno smo svjesni važnosti i potrebe usklađivanja opterećenja, kako učenika, tako i učitelja te ulažemo napore u tom smjeru – da nitko ne bude preopterećen.
Kako mislite uvjeriti roditelje koji se boje za sigurnost svoje djece u školama i odbijaju ih slati u školu, da će njihova djeca biti sigurna u učionicama?
Ponavljam, u uputama HZJZ-a jasno piše da se rad u školi u sadašnjim epidemiološkim uvjetima, uz poštovanje uputa, smatra jednako sigurnim za djecu/učenike i zaposlenike kao i rad od kuće, odnosno ostanak kod kuće. Zapravo možemo reći da je škola čak i sigurnija od nekih drugih javnih mjesta jer smo u suradnji sa stručnjacima iz HZJZ-a razradili vrlo detaljne mjere. Na sastanku s ravnateljima istaknuo sam da je važno da upoznaju roditelje sa svim mjerama koje provode kako bi se otklonio strah. Na svima nama je da uložimo dodatne napore kako bi ovo razdoblje bilo što manje stresno za učenike. Koristim priliku da još jednom zahvalim ravnateljima koji su ponovno pokazali da se znaju nositi i s najvećim izazovima.
Dođe li do zaraze u školama, kakav je vaš plan u tom slučaju? Hoćete li biti prisiljeni zatvoriti škole?
Postoje jasne procedure HZJZ-a u slučaju pojave virusa kako za škole, tako i za bilo koju drugu ustanovu ili segment života. Referirao bih se na prethodni odgovor i već spomenute upute HZJZ-a. Ako se grupe ne miješaju, što je uz higijenu i razmak jedan od osnovnih postulata, tada je opasnost od širenja virusa svedena na minimum. Međutim, dođe li do takvih slučajeva te pojedini razredi završe u samoizolaciji, aktivirat će se online nastava dok mjera samoizolacije ne prođe.
Za zaraženu djecu kao i onu u samoizolaciji bit će organizirana online nastava. Imate li dovoljno kadra za takav scenarij? Što u slučaju da dođe do zaraze učitelja?
Ravnatelj i nastavnik će u skladu s mogućnostima škole odlučiti o obliku nastave za učenika u samoizolaciji, a u pripremi su i videolekcije. Dođe li do zaraze, kao primjerice i u vrijeme gripe, kada neki nastavnik završi na bolovanju, organizira se zamjena. Sve su to situacije koje smo predvidjeli. Nastavnici i nenastavno osoblje u školama moraju jako odgovorno poštovati epidemiološke mjere i upute da se ne bi dogodilo da veći dio osoblja završi u samoizolaciji jer bi to bitno otežalo odvijanje nastave u školi.
Koliko ste, kao premijerov savjetnik, bili i sudionik reforme obrazovanja koju je provodila ministrica Blaženka Divjak? U nekoliko navrata izrazili ste neslaganje s njom... Kako ocjenjujete njezin rad?
Postao sam premijerov savjetnik u trenutku kada je bio blokiran proces donošenja kurikularnih dokumenata koji su bili zacrtani Strategijom znanosti i obrazovanja. Što se tiče same Strategije, dobra je u elementima vezanima za ciljeve koji se žele postići, ali je smatram lošom u dijelu koji propisuje postupke kojima se ti ciljevi trebaju ostvariti, a potrebna financijska sredstva koja se nigdje ne spominju su također još jedan od nedostataka Strategije kakvu imamo. Što se tiče bivše ministrice, nismo bili u svađi kako neki pogrešno navode, rekao bih da smo akademski raspravljali o nekim elementima reforme. Smatram da se odluke moraju donositi na temelju činjenica, a ne dojma i toga sam se uvijek držao u svom radu.
Pojedini oporbeni zastupnici iz Mosta i ostale oporbe osporavali su vašu nominaciju za ministra tvrdeći da vaših 97 posto zakonskih prijedloga nije bilo prihvatljivo akademskoj zajednici te da nemate potrebne kompetencije za tu dužnost?
Čuo sam tu kritiku jedne oporbene zastupnice, međutim, ne znam odakle joj taj podatak. Točno je da su protiv mojih prijedloga bile određene strukture na Sveučilištu, neovisno o njihovoj stranačkoj pripadnosti. Kao i u većini sličnih situacija, radilo se o obrani određenih interesa i strahu od promjena koji je u našem društvu vrlo čest. Ono što bih želio istaknuti je da su sva sveučilišta imala svoje predstavnike u povjerenstvima za izradu zakona te su na taj način i sama sudjelovala u njihovu kreiranju, stoga je ta tvrdnja oporbe potpuno promašena. Međutim, nepotrebno je zamarati se analizom te situacije iz 2010. godine. Zakonski prijedlozi bili su upućeni u saborsku proceduru, a u međuvremenu je došlo do raspuštanja Sabora i raspisivanja novih izbora tako da u Saboru nisu ni raspravljani. Politički gledano, to je bio loš trenutak za predlaganje bilo kakvih reformskih zakona.
Na Sveučilištu u Zagrebu eskalirao je problem vezan za smjenjivanje dekanice Filozofskog fakulteta. Kako ćete se uhvatiti ukoštac s tim problemom, samim time što neke političke opcije traže intervenciju Vlade RH?
Za rješavanje problema na Sveučilištu zaduženi su Senat i, naravno, Rektorat. Međutim, Senat je taj koji može donijeti neke odluke. Svakako da je ova situacija dijelom i posljedica nedovoljno uređenih zakonskih propisa na osnovi kojih bi onda i sveučilišta redefinirala svoje akte. Sveučilište ima autonomiju i nema nikoga izvan Sveučilišta koji tu može arbitrirati. Odluku o smjenjivanju potvrdila je većina članova Senata, a jednako kao što moramo prihvatiti odluke Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta, moramo prihvaćati i odluke Senata. Nama je u Ministarstvu bitno da institucije obavljaju onu zadaću za koju su osnovane, a to su u prvom redu studenti i njihovo obrazovanje.
Imate zanimljivu obiteljsku lozu. Vaši su preci u Hrvatsku došli iz Njemačke, a naselili su se u Slavoniju, u Našice, gdje je rođen vaš otac Rikard. Kazali ste da ste tipičan primjer Hrvata kod kojeg su se križale sve nacije, nacionalnosti i religije. Vaš djed Hinko porijeklom je bio Židov. Obiteljskoj lozi po očevoj strani pripada i Vatroslav Lisinski, pristaša ilirskog pokreta, vaša baka po očevoj strani Eugenija porijeklom je bila Mađarica… Zaista jedna mješovita obitelj?
Znao sam reći da sam tipičan primjer Hrvata iz vremena Austro-Ugarske Monarhije u čijoj su familiji zastupljeni pripadnici više nacionalnosti. Kao što ste i sami istaknuli, obiteljskoj lozi po očevoj strani pripada i Vatroslav Lisinski, pristaša ilirskog pokreta, pravim imenom Ignac Fuchs. Moja baka po očevoj strani Eugenija porijeklom je bila Mađarica, a odrasla je u Tuzli gdje joj je otac bio direktor tuzlanskih rudnika. Moji djed i baka s majčine strane su iz Vele Luke na Korčuli, a pradjed po maminoj strani rođen je u Sv. Nedjelji na Hvaru.
Kakvu glazbu volite slušati?
Kod nas se doma uvijek slušala klasična glazba, a otac je tu strast prenio i na mene. Otac je obožavao klasičnu glazbu, a u slobodno je vrijeme svirao violinu u Glazbenom zavodu. Pa tako sam i ime dobio po svom krsnom kumu Radovanu Alaupoviću, ocu poznatog opernog pjevača Tugomira Alaupovića.
Koji su vaši hobiji? Što najviše volite raditi u slobodno vrijeme?
Nemam baš puno vremena za hobije, ali svatko tko me poznaje zna da sam strastveni lovac. Moj otac Rikard bavio se lovom, a i ja sam naslijedio ljubav prema tom sportu. U mlađim danima igrao sam tenis i bavio se jahanjem, uglavnom preponskim.
Kad ste spomenuli svog oca Rikarda, dok smo snimali fotografije govorili ste o nečemu što je javnosti relativno nepoznato, a to je da je vaš otac bio osnivač Zagrebačke škole fotografije?
Da, moj otac Rikard bio je zaljubljenik u fotografiju, ne profesionalno nego amaterski. Zajedno s Tošom Dapcem i još nekolicinom velikih fotografskih imena bio je osnivač Zagrebačke škole fotografije, a osobito je volio fotografije trenutka. Njegova slika „Mikić i njegova sjena“ snimljena u Korčuli prije Drugog svjetskog rata uvrštena je u Almanah najboljih svjetskih fotografija.
U obitelji se puno pažnje posvećivalo obrazovanju. Kako je teklo vaše školovanje?
S obzirom na to da je moj otac od 1968. do 1973. godine bio predstavnik Astre u Istočnom Berlinu, ondje sam završio osnovnu školu i tri razreda srednje škole. U Zagrebu sam maturirao, a potom upisao Veterinarski fakultet. Magisterij znanosti iz biomedicine obranio sam na Sveučilištu u Zagrebu, a doktorirao sam u Uppsali, u Švedskoj, doktoratom iz farmakologije, s naglaskom na toksikologiju.
Doktorirali ste na Sveučilištu u Uppsali iz područja toksikologije i farmakologije. Toksikolog ste, dakle, stručnjak za otrove? Napuštate li znanost zbog ministarskog mandata?
Znanost me itekako zanima, a mislim da ću i dalje ostati aktivan u tom području. Ni prije dok sam bio u Ministarstvu nisam napuštao znanost. Dandanas sam sretan kao i prvi put kad dobijem obavijest da je neki od mojih znanstvenih radova citiran u svijetu. U znanstvenoj karijeri sam se uglavnom bavio mikotoksinima, dakle otrovima prirodnog porijekla, ali i bojnim otrovima. Bavio sam se dosta i toksikologijom pesticida. Većina mojih znanstvenih publikacija bavi se mehanizmima djelovanja spomenutih supstanci na ljudsko zdravlje i pronalaženjem protuotrova.
Otac ste dvojice sinova, sad već odraslih muškaraca. Jesu li oni naslijedili te vaše gene?
Dok za sebe nedvojbeno mogu reći da pripadam onoj grani obitelji koja ima više dara za prirodne znanosti, moji sinovi su podijeljeni. Mlađi sin završio je medicinu i doktorirao je te je specijalist plastične, rekonstruktivne i estetske kirurgije, a stariji sin više je naslijedio djedove gene: završio je studij međunarodnih financija u Americi i bavi se investicijskim bankarstvom.
Još malo o mladim danima… Kako ste upoznali suprugu Maju?
Moj kolega i prijatelj i njegova prijateljica jedan dan išli smo na jahanje u Mokrice i ona je predložila da povedemo i njezinu prijateljicu i to je bilo to. Iako se nije bavila jahanjem, pratila me u mojim „konjičkim“ aktivnostima međunarodnog tajnika Hrvatskog konjičkog saveza. Najveći uspjeh bilo je uspješno lobiranje za dolazak turnira u preponskom jahanju Volvo kupa u Zagreb početkom devedesetih. Odluka je pala za vrijeme zasjedanja Svjetskog konjičkog saveza u Sevilli. Tom prigodom smo sestri španjolskog kralja, koja je bila predsjednica Saveza, poklonili monografiju o Sinjskoj alci.
Otac, suprug, djed…
Ponosni sam djed čak petero unučadi i slobodno vrijeme rado provodim s njima. Unuk i jedna unučica idu u školu, on u 7., a ona u 4. razred. Ona vrlo pažljivo prati upute koje smo objavljivali, zna me nazvati navečer i postavljati razna pitanja vezana uz nove mjere u školi. Zadnje pitanje je bilo što ako mora na WC izvan vremena predviđenog za njezin razred? Jako je nestrpljiva da krene. Imam još tri male princeze i mogu vam jedino reći da se vlastita djeca vole, a unuci obožavaju.
Javnosti je manje poznato da ste ujedno i hrvatski branitelj, da imate Spomenicu Domovinskog rata, Orden Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića ali i Orden Hrvatskog trolista? Zašto to ne volite isticati poput drugih političara?
Nikad to baš nisam posebno isticao jer mislim da nam je u ono vrijeme svima bila dužnost staviti se u obranu Domovine. Bio sam član Glavnog stožera saniteta Republike Hrvatske, Toksikološka služba od ‘91. sve do potkraj ‘93. kada sam na poziv tadašnjeg ministra prof. dr. Branka Jerena prihvatio dužnost doministra za međunarodnu suradnju u Ministarstvu znanosti i tehnologije Republike Hrvatske.
Kakvo ste djetinjstvo imali? Što vam je najviše ostalo u sjećanju?
Sjećam se Mlinova dok su ljudi ovuda hodali u narodnim nošnjama, svuda su bile vodenice, a rublje se pralo u potoku. Danas, nažalost, mlinova, po kojima su Mlinovi dobili i ime, više nema, ali to je očito cijena razvoja i napretka.
Vaš je otac podrijetlom iz Našica, a majka s Korčule?
Moj otac proveo je djetinjstvo u Našicama, a u Zagreb je došao na školovanje. Nakon završetka Trgovačke akademije, prvo je radio u banci, a kasnije je bio vlasnik jedne veletrgovine papirom. Posao je bio dobar, kupio je kuću, međutim, nakon rata svu su mu imovinu konfiscirali. Završio je u zatvoru bez ikakvih građanskih prava, oduzeli su mu trgovinu, a u kuću su useljene druge obitelji. Bio je izuzetno marljiv čovjek i usadio nam je važnost rada. Majka je, kao što ste i naveli, podrijetlom iz Korčule.
Vaša kuća sagrađena je 1910. godine, zaštićeni je spomenik, a prepoznatljiva je po tornjevima koji se vide s ceste?
Kuću nam je u nasljeđe ostavio otac, a stanove očev brat koji je bio bankar, a nije imao djece. Moj ju je otac kupio negdje 30-ih godina prošloga stoljeća, prvi vlasnik kuću je odlučio prodati jer više nije mogao živjeti na periferiji, a upravo to mi danas vidimo kao golemu prednost jer smo ovdje udaljeni od gradske vreve.
Kao toksikolog radili se za Svjetsku zdravstvenu organizaciju?
Da, radio sam i za Svjetsku zdravstvenu organizaciju, kao ekspert za procjenu rizika po zdravlje ljudi rezidua veterinarskih lijekova u namirnicama životinjskog podrijetla. Odluke su donesene na višetjednim sastancima uz sudjelovanje stručnjaka iz raznih zemalja, a rezultat su bile preporuke zemljama kako da postupaju u budućoj primjeni.
Ljetovanje ili zimovanje?
Prednost ipak dajem ljetovanju. Nastojim otići na Korčulu, pogotovu u Velu Luku. Međutim, nisam osoba koja se izležava na plaži, vrijeme uglavnom provodim u druženju s rođacima, a nerijetko idemo i u ribolov.
Doktorirali ste u Švedskoj. U razgovoru ste spomenuli obranu doktorske disertacije koja se uvelike razlikuje vani i u Hrvatskoj?
Da, postupak obrane se prilično razlikuje. Naime, disertacija se tiska u minimalno 600 primjeraka na trošak sveučilišta i distribuira se svim knjižnicama, ima svoj ISO broj. Sveučilište imenuje oponenta koji je dužan pročitati disertaciju i pripremiti predavanje. Nakon što oponent prezentira rad, počinje postavljati pitanja kandidatu. Nakon što on završi s ispitivanjem, pitanja počnu postavljati članovi komisije, a nakon njih auditorij iz publike. Obavijest o obrani objavljuje se u dnevnom tisku tako da zainteresirana javnost može prisustvovati. Obrana moje disertacije trajala je tri i pol sata. Događa se i da kandidat ne obrani doktorat. Naime, prisustvovao sam jednoj obrani doktorata gdje je oponent rekao sljedeće: Kolega, vaša disertacija sastoji se od dva dijela – dijela koji je dobar i dijela koji je originalan. Nažalost, dio koji je dobar nije originalan, a dio koji je originalan nije dobar. Mislim da ne moram reći kako je sve zajedno završilo. Oponent je uvijek profesor s nekog drugog sveučilišta, po mogućnosti iz druge države. U mom slučaju to je bila profesorica farmakologije i toksikologije iz Norveške.
Imate li svoj znanstveni uzor?
Posebno sam zahvalan svom mentoru prof. dr. Radovanu Pleštini koji me naučio svim glavnim principima znanosti, istraživačkog rada te me tesao u području pisanja znanstvenih radova na čemu sam mu posebno zahvalan. Imam više od stotinu originalnih znanstvenih radova i popriličan broj citata i time se posebno ponosim.
I za kraj, sutra počinje nova školska godina. Vaša poruka školarcima?
Obrazovanje je ulaganje u sebe. Nemojte ga shvaćati kao obvezu, već kao vrata koja vam otvaraju brojne mogućnosti. Najvažnija poruka svima nama u ovim vremenima kojima svjedočimo je ipak – budimo odgovorni. Čuvajući sebe, čuvamo druge i to trebamo svi imati na umu.
narodi koji su sluzili za iskoristavanje i kolonizaciju od strane Austrina i Huna, ca je ovi kolonizirani slinavac Fucks zaboravija dodati. cak su nam ovi Habsburgovi koje je Fucks virno sluzija i stvorili cilu avariju i kataklizmu sa Serbovima kojima su dopustili migracije (bile su dvi, prva 1688-90 a druga izmedju 1718-1739) na nasu zemlju, a kako vidimo ni nakon 300 godina ni jedan promil Serba se nikad nije asimilira u nas svit no su ocuvali svoj Serpski. kudos Serbima za ocuvanje svog svita, ali nama su ovi Austro-Huni stovorili cili problem s nj. a Austro-Huni su Turcima placali danak da bi izbjegli ratove sa Turkeljima. mi smo u unije sa Hunima pa zatim Austrima usli upravo da bismo bili sposobni ucinkovitije ratovati a namisto da Hun i Austrin s Turkeljima ratuje oni su turcima danak placali da bi ratove izbjegli (i takvi je slucaj bija stotinama godina, samo su pogranicni krajevi bili izlozeni raidovima i ratovali niskon intenzitetom sa turskim agresorima) a bavili se kolonizacijom nas. bilo im je lakse nas kolonizirati no s turcima ratovati, tako da tu nima nikakve razlike izmedju Austro-Huna, Turaka i Serba. i Serbima je bilo lakse sluziti Turke no s nj ratovati. olos se uvik krece pravcima najmanjeg otpora. tako se olos najbolje raspozna.