Ozbiljno pogoršanje odnosa između Jugoslavije i Italije započelo je u vrijeme kada se nestabilna vlada talijanskoga premijera Alcidea De Gasperija odlučila na radikalnije poteze u svezi s tršćanskim pitanjem, pokušavajući ojačati svoju poziciju u talijanskoj javnosti. U skladu s tom politikom bila je i De Gasperijeva izjava od 24. svibnja 1953., kada je podsjetio na Titov dogovor sa Staljinom oko Trsta pred kraj rata, postignut u skladu s taktikom imperatora koji su „uobičajali davati najslabijim vazalima zemlje oko kojih su se svađali kako bi ih kasnije lakše mogli oduzeti.“
Zapadni su saveznici podržali zahtjeve Italije, a Jugoslavija i SSSR nisu uspjeli ostvariti svoju namjeru da se Trst dodijeli Jugoslaviji. De Gasperi apelirao je na jedinstvo Talijana okupljenih oko njega i njegovog programa, negirajući bilo kakve osobne interese vezane u tom kontekstu uz predstojeće izbore. U težnji da dobije podršku zapadnih sila, De Gasperi je uporno naglašavao činjenicu da će buduća linija razgraničenja Jugoslavije i Italije predstavljati granicu Istoka i Zapada.
Politiku oštrog kursa prema Jugoslaviji nastavio je novoizabrani premijer Giuseppe Pella koji je preuzeo funkciju u kolovozu 1953., ali i sve probleme vezane uz nju. Budući da su se u trenutku njegove izborne pobjede u Washingtonu vodili vojni pregovori triju zapadnih sila i Jugoslavije o koordinaciji strateškog planiranja, Pella je morao brzo reagirati. Svjestan da ti pregovori mogu biti značajni adut u rukama jugoslavenske vlade u sklopu pregovora o Trstu, poduzeo je energične diplomatske korake za suzbijanje negativnog efekta izraženog u približavanju Jugoslavije i Zapada. Talijanskim vojnim i diplomatskim predstavnicima u SAD-u, Velikoj Britaniji i Francuskoj naloženo je izraziti nezadovoljstvo talijanske vlade zbog vojnog vezivanja NATO saveza i Jugoslavije.
Talijanska je argumentacija bila sljedeća: talijansko javno mnijenje i vlada ne mogu prihvatiti uključenje pa čak ni povezivanje Jugoslavije s Atlantskim paktom. Trenutak nije pogodan za takve inicijative, pogotovu ako se ima u vidu sovjetska mirovna ofenziva. Pozicije Jugoslavije time će ojačati i ona će biti tvrda u pitanju STT-a, što će kod masa kompromitirati atlantsku politiku talijanske vlade. Američki State Departement nije pokazao razumijevanje za proteste Italije. Intenciju pregovora u Washingtonu pokušao je objasniti vojnim razlozima koji su od općeg interesa za Zapadni svijet, pa i za Italiju. Upozorio je na opasnost postojanja „mrtvih zona“ (područja koja nisu pokrivena snagama NATO-a) i kao najvažniju takvu zonu istaknuo je teritorij Jugoslavije: „Vojni potencijal Jugoslavije je nepoznanica. Stoga je nužno jugoslavenske vojne snage uključiti u Atlantski sustav.“ Isto tako „ne može se ostati na tome da Jugoslavija koristi američke beneficije, a da ne bude vezana za vojne planove. Balkanski pakt do sada je bio politički instrument i on nužno mora postati vojni instrument, jer ne može ostati vojna organizacija na Balkanu izvan i iznad atlantskog sustava.“ Italija je dobila odgovarajuća jamstva: „Razgovori s jugoslavenskom misijom imat će isključivo vojno-administrativni karakter i odnosit će se na pitanje vojne pomoći Jugoslaviji. Razgovor se neće voditi o pitanjima legitimnih interesa Italije.“
Nezadovoljan ishodom diplomatskih inicijativa usmjerenih protiv vojnog vezivanja Zapada za Jugoslaviju, talijanski premijer odlučio je poduzeti interne akcije kojima će primorati Saveznike da odustanu od laviranja između dviju strana i da energičnije podrže Italiju. Prilika se ukazala već 28. kolovoza, kada je poluslužbena jugoslavenska agencija Jugopres oštro napala teze njegovog govora održanog neposredno poslije kandidature, nagovješćujući „preispitivanje jugoslavenske pozicije“ i „neizbježne posljedice“.Vijest Jugopresa bila je za talijansku vladu dokaz da Jugoslavija priprema aneksiju Zone B. To je poslužilo kao povod da Italija pokrene svoje postrojbe koje su činile sastavni dio kontingenta NATO saveza i na taj način svoju akciju poveže s njegovim djelovanjem. Iako je britansko Ministarstvo vanjskih poslova, ali sa zakašnjenjem, objasnilo jugoslavenskoj vladi da je talijanska strana samoinicijativno učinila taj potez, a da je zapovjedništvo NATO-a obaviješteno o tome tek naknadno, ostaje činjenica da ni Velika Britanija ni SAD nisu ništa poduzele kako bi spriječile Italiju u njezinim namjerama.
Obje su sile, ustvari, činile sve da spriječe jugoslavensku protuakciju. U isto vrijeme ozbiljno su se angažirale u pripremanju novoga poteza radi razrješenja tršćanske krize. Radilo se o stilizaciji deklaracije koja je predviđala povlačenje angloameričkih trupa iz Zone A i njezinu predaju na upravu Italiji. Dana 29. kolovoza 1953. Premijer Pella aktivirao je, uz suglasnost ministra obrane i načelnika Glavnog stožera, dio kopnenih i pomorskih snaga Italije. Povod za takvu akciju bio je, navodno, oštar napad Jugopresa. Pokret talijanskih pomorskih snaga iz matične luke Taranto potvrdio je jugoslavenski pomorski ataše koji je samo sat vremena poslije dolaska na jadransku obalu vidio talijansku flotu kako uz obalu plovi na sjever, prema Jugoslaviji. Agencija Tanjug sljedećeg je dana optužila Italiju za stvaranje ratne psihoze, ocijenivši da je pokret trupa u kontekstu talijanskih težnji da zauzme ne samo Zonu A nego i Zonu B. U međuvremenu, novi govori Tita i Pelle nisu nagovješćivali smirenje situacije. Tito je 6. rujna, na proslavi 10-godišnjice oslobođenja slovenskog primorja, otvoreno upozorio Italiju „da se ovo ne može drugačije okarakterisati nego kao agresorski akt, akt koji ima agresorskih tendencija u sebi, bez obzira što tu nije došlo ni do kakvog sukoba“. Na ovom zboru u mjestu Okroglica pored Nove Gorice, Tito je prvi put najavio napuštanje trenutačnog kompromisnog rješenja tršćanskog pitanja.
Iako se ranije u razgovorima s diplomatskim predstavnicima Zapadnih država u više navrata suglasio s navedenim rješenjem, Tito je u Okroglici rekao: „Nas interesuje cijela Slobodna Teritorija Trsta: ne samo zona B nego i zona A. I tamo je naš živalj... Podjela, zona A Italiji, a zona B Jugoslaviji, nesrećna je stvar jer se tu ni u kom slučaju ne vodi računa o interesima samih Tršćana, samog tog naroda“. U tom smislu jugoslavenski vođa istaknuo je zahtjev: „Da Trst bude internacionalni grad, a čisto slovenska pozadina da bude priključena Jugoslaviji“. Tito je u Okroglici izjavio da su talijanski vojni pokreti akt agresije,bez obzira na to što nije bilo sukoba, dodavši: „Mi uvijek imamo vremen da pošaljemo divizije i da protivnika onemogućimo da sprovodi svoju nameru.“ Zahtjev da čitav STT bude priključen Jugoslaviji, a Trst da bude internacionalni grad, izazvao je izuzetno negativno reagiranje na Zapadu koji je u tome vidio „dolijevanje ulja na vatru“ i ucjenu od strane Jugoslavije proizašlu iz normalizacije jugoslavensko-sovjetskih odnosa. Jugoslovenska strana odgovorila je da je Mirovni ugovor prihvaćen zato što je Jugoslavija na to bila prisiljena. Ona se, međutim, nikada nije odrekla svojih prava na cijelom STT-u, a svi prijedlozi koje je podnosila Talijanima predstavljali su njezinu žrtvu radi normalizacije odnosa i razrješenja gorućeg tršćanskog pitanja.
Nakon što se Jugoslavija uvjerila da talijanska vlada nije spremna na kompromise i da zloupotrebljava njezinu dobru volju, Tito je ponovo izrazio osnovni interes svoje zemlje po spornom pitanju. Tito je ubrzo dao svoj komentar na negativne reakcije sa Zapada. Na zboru u Splitu 13. rujna 1953. istaknuo je: „Kad se postavlja pitanje Trsta, moram reći, da me iznenađuje kako su izvjesni krugovi na Zapadu reagirali na moj prijedlog i na moj govor u Okroglici. A taj prijedlog o internacionalizaciji Trsta je realističan i uz to još zadojen našom žrtvom... Zašto odbijati takav prijedlog, kakvi su tu ciljevi i šta se Italiji uopšte obećava? Zašto se uvijek ističe pitanje Trsta? Italija je izgubila sve kolonije u Africi, a ipak su jedino otvorena i otvaraju se širom vrata prema našoj zemlji, kroz Trst, kroz zonu A, pa kasnije i kroz zonu B i kroz Istru i tako dalje. Ali ne, oni ovdje nemaju šta da traže ...
Mi ne tražimo od ljudi u inostranstvu da budu na našoj strani, već samo da budu objektivni, da ne nalijevaju ulje na vatru, da odgovorni ljudi u Zapadnim zemljama gledaju da na neki način izađu iz ćor-sokaka, da ne prave opet nekakve jednostrane zaključke i sporazume bez našeg znanja i protiv naše volje.“ Jugoslavensko vojno rukovodstvo nije bilo previše zabrinuto zbog talijanskog vojnog pokreta pa je tek 5. rujna izdalo zapovijed o formiranju Mješovitog združenog odreda od snaga eskadre Jugoslavenske ratne mornarice. U ovaj su plovni sastav trebale ući sljedeće snage JRM-a: 6. divizijun razarača, 11. i 76. divizijun torpednih čamaca, 38. divizijun patrolnih brodova i Odred pomoćnih brodova. Mješovitom združenom odredu stavljeno je u zadatak da s 1. Proleterskom pješačkom divizijom iz Postojne, Odredom JNA u Zoni B i zrakoplovstvom „spriječi ulazak stranih trupa u Zonu B i njihovo dalje napredovanje prema Istri, da spriječi povredu teritorijalnih voda Zone B i Istre i energično djeluje protiv povrede vazdušnog prostora nad Zonom B i Jugoslavije od italijanske avijacije.“ Idući rujanski dani samo su povećali napetost na granici. Talijanske vojne demonstracije nisu prestajale. Na više mjesta pojavili su se tenkovi i motorizirane postrojbe. Njihove snage utvrđivale su se na prostoru Kanalske doline.
Na drugim sektorima uočene su intenzivne patrole. Talijanska divizija „Centauro“ bila je raspoređena od Doberdoba do Gorice. Kod Gorice se nalazila divizija „Mantova“, a divizija „Ariete“ na pravcu prema STT-u. Dana 4. Rujna pristigle su nove trupe u prostor Tržiča. Savezničke snage u Zoni A stavljene su u pripravnost. U venecijansku luku doplovilo je devet manjih brodova Talijanske ratne mornarice. U luci je 4. Rujna bilo 12 brodova: jedna krstarica, dva razarača, dva torpedna broda, tri korvete, tri topovnjače i jedan eskortni brod. List „Borba” dobio je 12. rujna detaljnu procjenu rasporeda talijanskih snaga na cijelom sektoru prema FNRJ-u, procjenjujući broj njihovih snaga na oko 35 000 vojnika.
Na zračnim lukama Pordenone, Aviano i Udine nalazilo se oko 90 zrakoplova. Zabilježeno je prebacivanje dviju talijanskih četa s 25 borbenih i motornih vozila u Selcu kod Doberdoba (12. rujna). Pokreta je bilo i kod Čedada. Talijanski vojnik iz 78. pješačkog puka, Remo Mikelica, prebjegao je 16. Rujna na jugoslavensku stranu kod sela Bregi (Tolmin). Prema njegovu svjedočenju, objavljenom u „Borbi”, ova je postrojba imala stalne uzbune u razdoblju od 30. Kolovoza do 7. rujna. Sve je to bio dio stvaranja ratne psihoze. „Panika i ratna psihoza dostigle su u 78. puku kulminaciju nekoliko dana pre proslave u Okroglici... Većina vojnika se bojala rata, a mnogi su i plakali“. Provokacije su nastavljene: 5. rujna 14 vojnika prešlo je granicu kod Rateča. Istoga dana četiri zrakoplova ušla su u jugoslavenski zračni prostor iz pravca Kobarida i izašla leteći prema Udinama. 10. rujna jedan je zrakoplov letio u predjelu Nove Gorice i Vrtojbe. 12. rujna jedan je zrakoplov letio kod Kozine.
Brodovi Mješovitog združenog odreda JRM-a dovedeni su u punu borbenu gotovost tek 12. rujna. Toga dana zabilježen je pokret dvaju razarača iz šibenske luke za Rijeku, a odatle 14. rujna za Pulu. U Puli su bili koncentrirani glavni sastavi eskadre JRM-a u očekivanju daljnjih zapovijedi. Stožer eskadre nalazio se već u ovom gradu, na stožernim brodovima „Istranka“ i „Mornar“.Najveći dio kopnenih i zrakoplovnih snaga JNA, koje bi sudjelovale u obrani slovenskog primorja ili mogućoj akciji na Trst, našao se daleko od bilo kakve angažiranosti u ovoj fazi krize. Izuzetak su bile snage koje su se već nalazile u široj tršćanskoj okolici: Odred JNA u Zoni B, 1. proleterska divizija, Mješoviti združeni odred, kao i snage 21. zrakoplovne divizije na zračnim lukama Pula i Zadar, odnosno 5. pomorske zone u Puli i okolici. Najveći dio snaga JNA koncentriranih u zapadnoj polovici Jugoslavije, 5. Vojna oblast i 3. zrakoplovni korpus, bile su već od sredine kolovoza 1953. angažirane u pripremi manevra. Stjecajem okolnosti veliki manevar održan u rujnu 1953. (najveći do manevra održanog 1971.
– „Sloboda 71”) odigrao se u vrijeme kada se vojnopolitička situacija oko Slobodnog Teritorija Trsta počela komplicirati. U zapovijedi za izvođenje manevra, koju je potpisao Tito 14. kolovoza 1953., naznačeno je da će se veliki manevar na teritoriju 5. vojne oblasti izvršiti u rujnu 1953. godine. Za zapovjednika manevra određen je general Kosta Nađ, zapovjednik 5. oblasti, a zapovijed je predviđala i podizanje dijela rezervista u postrojbe za izvršenje manevra. Odmah po objavljivanju zapovijedi, 15. kolovoza, postrojbe određene da sudjeluju u manevru otpočele su vježbe. Prva polovica rujna zatekla je ove sastave u cjelini izvan matičnih garnizona sjeveroistočno od Zagreba. Prve borbene aktivnosti na velikom manevru u Hrvatskom zagorju započele su 14. rujna. Toga su dana snage „plavog“ prodrle iz pravca Mađarske prema Zagrebu oko 20 kilometara i time je službeno počeo veliki manevar. U njemu je bilo angažirano oko 50 000 pripadnika kopnene vojske i ratnog zrakoplovstva. Manevar je imao dvije faze. U prvoj fazi inicijativa je dodijeljena agresoru, tj. „plavom“, koji je napadao na pravcima Koprivnica– Križevci–Vrbovec i Bjelovar– Zagreb s tendencijom obuhvata Zagreba. Branitelj, „crveni“, od 14. do 20. rujna nalazio se u povlačenju, konsolidiranju pozadine i pripremama za protuudar. Dana 23. rujna uslijedio je preokret: juriš snaga „crvenih“, odbacivanje agresora i likvidacija njegovih izoliranih snaga. U završnoj fazi manevra „crveni“ su prodirali uz podršku tenkova i artiljerije. Uz slamanje otpornih točaka „plavog“, „crveni“ je izvršio desant u pozadinu neprijatelja na njegovo glavno uporište Sv. Ivana Zelinu, koji je u potpunosti označio poraz „plavog“.
Snage „plavog“ brzo su se našle u okruženju. U gonjenju tih snaga forsirana je rijeka Lonja. Ovoj „smotri snage i ubojne moći JNA “nazočni su bili ugledni strani gosti kao promatrači. U dvama navratima na manevru pojavio se maršal Tito u pratnji generala Gošnjaka i Žeželja (21. i 23. rujna). General Kosta Nađ održao je 25. rujna konferenciju za tisak. Cilj manevra, kazao je, bio je da se provjeri jedna od koncepcija obrane od moguće agresije na važnom pravcu Trsta i Rijeke. Na pitanje jednog stranog novinara, je li manevar predstavljao odgovor na koncentraciju talijanskih snaga na jugoslavenskoj granici, Nađ je odgovorio: - Samo manevarsko područje svedoči da nije tako. Osim toga, manevar je ranije planiran i pripreman.
Nema nikakve potrebe da koncentrišemo naše trupe na italijanskoj granici“. Dio postrojbi koje su izvodile manevar paradirao je 26. rujna 1953. pred Titom. Parada je održana u selu Lonjica, „jednom od najvećih poprišta borbi“, gdje je podignuta tribina. Maršal Tito stigao je oko 8.30 sati u pratnji generala Gošnjaka, Dapčevića i osobnog pratitelja generala Žeželja. Raport maršalu Titu predao je Kosta Nađ, a zatim je pod vodstvom generala Đoke Jovanića počela parada. Zapovjedništvo manevra priredilo je u Zagrebu svečani ručak za Tita, visoke goste i probrane sudionike manevra. Titu je nazdravio general Nađ započevši zdravicu riječima „Druže Maršale, drugovi, ja nisam u stanju da izrazim osećanja oficira koji prisustvuju ovome ručku...“ Tito je pak istaknuo svoju zatečenost rezervnim sastavom, elanom svih sudionika manevra i sposobnošću savladavanja tehnike koja je dobivena od Zapada. Stranci su se također mogli uvjeriti u sve to pa je Tito naglasio da „nitko neće moći da kaže da mi nismo kadri za ovo ili ono“.
Poslije svečane parade, snage JNA uputile su se u matične garnizone. Dobar dio postrojbi koje su sudjelovale u manevru za manje od desetak dana bio je ponovo aktiviran, ali u gotovo ratnim okolnostima. Odluka Saveznika da svoja mandatna prava i upravu u Zoni A prenesu na talijanske vlasti označila je početak zategnutosti oko Trsta i nastanak tršćanske krize. Dana 8. listopada 1953. bio je njezin početni dan. Iako se pouzdano ne može utvrditi je li Tito imao informacije o novopripremanom potezu zapadnih sila u svezi s tršćanskom krizom, očigledno je iz upozorenja izrečenog na zboru u Splitu da je tako nešto naslućivao. U to vrijeme se u američkom State Departementu i britanskom Foreign Officeu radilo na stilizaciji deklaracije kojom se predviđalo povlačenje angloameričkih trupa iz Zone A i predaja ove zone na upravu Italiji. Jugoslavensko je rukovodstvo s konačnim tekstom deklaracije upoznato 8. Listopada 1953., kada su britanski ambasador Ivo Mallet i otpravnik poslovaameričke ambasade Volner posjetili Tita i službeno mu uručili odluku svojih vlada o povlačenju trupa iz Zone A.
U usmenom obrazloženju odluke pozivali su se na Titovu suglasnost u svezi s formulom zonske podjele STT-a, izrečenu prilikom susreta s Edenom 22. rujna 1952. godine. Cilj odluke dviju vlada, kako su naveli, bio je smirivanje stanja u svezi s pitanjem Trsta i unapređivanje strategije obrane Jugoistočne Europe. To “de facto” rješenje, kako su očekivale zapadne sile, trebalo je prerasti u konačno. U kasnijem razgovoru s novinarom lista „Observer”, maršal Tito ovako je objasnio svoje osjećaje u tom trenutku: „O tome uopšte nisam bio obaviješten. Odluka je došla kao potpuno iznenađenje za nas, uprkos činjenici da smo gajili sumnje da se iza koncentracije talijanskih trupa možda priprema nešto u potaji. Razlog naše bojazni zasnivao se na uvjerenju da se takva koncentracija talijanskih trupa ne bi mogla obaviti bez znanja saveznika ili bar bez njihovog djelimičnog znanja. Prvi put sam čuo o ovoj odluci 8. Oktobra u 10 časova, kada su me predstavnici Velike Britanije i SAD posjetili i upoznali s ovom odlukom. Ovaj postupak pogodio me kao grom iz vedra neba“. Iako je odluka priopćena na krajnje diplomatski način, za Tita je predstavljala „krajnje teško saznanje“ i „ultimatum“. Zapadni izvori opisuju turoban izgled jugoslavenskih časnika na prijemu u američkoj ambasadite večeri, pripremljenom u čast generala Vučkovića koji se vratio s pregovora u Sjedinjenim Državama.
Dana 8. listopada u 21.50 sati telefonom je zapovijeđeno zapovjedniku Eskadre JRM-a da sutra ujutro sa svojim odredom bude u Zoni B radi zaštite njezine obale. Poslije upućivanja signala plovnim sastavima za stupanje na snagu zapovijedi za prebaziranje i borbenog uputstva s prilozima o načinu djelovanja, operativni dio stožera ukrcao se na razarač „Triglav“, zapovjedni brod 6. divizijuna. 9. listopada u 02.00 sata plovni sastav eskadre otplovio je u Zonu B. U akciju su krenula 4 razarača, 8 patrolnih brodova i 38 torpednih čamaca iz 6., 11., 38. i 76. divizijuna. Četiri torpedna čamca 25. gardijskog mornaričkog odreda ostala su u pripravnosti kao rezerva u Puli.
Jedinice flote oduševljeno su dočekane u Umagu, Piranu i drugim mjestima. Narod s cvijećem i u masama tiskao se sljedećih dana oko brodova.U isto vrijeme snage 1. Proleterske divizije, raspoređene u garnizonima Postojna, Saint Peter (Pivka), Ajdovščina, Vipava, Ilirska Bistrica i drugim, dobile su zapovijed da uđu u Zonu B radi pojačavanja Odreda JNA. Mladog potporučnika Đorđevića, tek postavljenog zapovjednika u 1. bataljonu 265. tenkovske brigade u garnizonu Podrgad, koji se u noći 8./9. Listopada nalazio na putu prema Trstu, probudio je kurir. Priopćio mu je signal „vuk, vuk!“. Ubrzo su on i njegovi časnici hitali prema vojarni, u kojoj se vojska već bila digla na noge. „Bogami, bilo je čvrsto!“ Potporučnik je poveo četu u tenkovski park, gdje je bataljon izvjesno vrijeme čekao zapovijed. Poslije popune bojevom municijom i američki Shermani 265. brigade uputili su se preko Materije prema Kozini, mjestašcu na granici. Na položaju je slijedilo posjedanje i maskiranje. Ubrzo su donijeti planovi Trsta. Starješine su upoznavane koje će snage kojom ulicom prodirati u grad. Prethodne noći organizirane su ekipe vojnika 155. Artiljerijskog puka u Postojni, koje su krenule prema Gorici, a odatle na jug prema Sežani i nazad prema Postojni, ispisujući crvenom bojom parole „Tukaj smo Slovenci!“. Nastala je gotovo smiješna situacija kada je u pretpostavljeno zapovjedništvo stigao izvještaj da su parole ispisivane i ćirilicom, što je odalo one koji su ih pisali. Zapovjednik Vojne uprave u Zoni B STT-a, pukovnik Miloš Stamatović, doputovao je tijekom noći 8./9. Listopada u Beograd na konzultacije u vojnom vrhu. U podne se 9. Listopada vratio u Koper, „glavni grad Zone B STT-a“. Zračne snage 3. aviokorpusa stavljene su u stanje pripravnosti u noći 8./9. listopada. U 32. Bombarderskoj diviziji ovog korpusa uzbuna je dana telefonom u 00.10 sati. Kuriri su odmah krenuli u grad probuditi oficire.
Prvi kamion sa zrakoplovcima stigao je na zagrebačku vojnu zračnu luku u 2.15 sati. Te noći mladi i neobučeni vozači prouzročili su dosta poteškoća u prikupljanju starješina. Divizija je stavljena u pripravnost broj 3, a svaki od pukova izdvojio je nekoliko zrakoplova u pripravnost broj 2. Vojnici su odmah počeli gurati zrakoplove na ratne stajanke i čistiti rulne staze i pistu. Uspostavljena je veza s drugim jedinicama. Uzbunu je dobilo i zapovjedništvo 34. Zrakoplovne zone koja je stavila u pripravnost svoja skladišta, radionice, inženjerijski bataljun i protuzrakoplovni divizijun. Slična je situacija bila u pukovima 37. divizije u Cerklju kod Brežica. U garnizon su tijekom noći stigli zrakoplovci i počeli pripreme lovaca- bombardera F-47D „Thunderbolt“ i jurišnika Il-2 „Sturmovik”. Ovi posljednji već su bili davno dotrajali i predviđeni za rashod. Ljudstvo 96. i 138. Puka uspjelo je ipak osposobiti većinu svojih jurišnika, kao i jedan broj povučenih zrakoplova koji su stajali sa strane, simbolično nazvanih „139. puk“. Ubrzo je iz sastava 21. divizije u Puli u Cerklje doletio i 83. puk naoružan američkim F-47D i prepotčinio se 37. diviziji, čime je ona postala glavna naoružana snaga na pravcu djelovanja prema Trstu.
Preostale snage 21. divizije nalazile su se u Zemuniku kod Zadra, naoružane dvomotorcima Moskito (97. puk) i lovcima- bombarderima F-47D (172. puk). Ovaj potonji uputio je odmah eskadrilu u Pulu, kao zamjenu za 83. puk. U svanuće 9. listopada plovni sastavi eskadre nalazili su se u borbenoj gotovosti na samoj granici Jugoslavije. Raspored pomorskih snaga bio je sljedeći: 6. Divizijun razarača na sidrištu u Koperskom zaljevu (kasnije na sidrištu u Piranskom zaljevu), 38. Divizijun patrolnih brodova u lukama Koper i Izola, 11. divizijun torpednih čamaca u Umagu i Novigradu, 76. divizijun torpednih čamaca u Poreču i stožerni brodovi u Piranu. Tijekom dana zapovjednici eskadre, 5. vojne oblasti, 1. Proleterske divizije i Odreda JNA u Zoni B sastali su se na gradini Socerb, iznad Miljskog zaljeva, radi upoznavanja sa situacijom i utvrđivanja zajedničkog djelovanja u izvršavanju akcije. Generalštab JNA odlučio je formirati Operativnu grupu pod zapovjedništvom generala Koste Nađa sa sjedištem u Postojni.
Ta grupa imala je zadatak objediniti zapovjedništvo 23. korpusa, novomobilizirane divizije-brigade i ojačanja iz 5. i 7. vojne oblasti te spriječiti ulazak talijanskih snaga u Trst. „Truba je svirala uzbunu, a dežurni garnizon stajao je mirno pored njega. Počinjao je 9. oktobar 1953. Uskakali smo u kamione...“ Ovo je bila slika u većini garnizona u Sloveniji i Hrvatskoj. Počeo je veliki pokret. Sve oklopne i motorizirane jedinice s tog područja hitno su pripremane i prebacivane u Istru, na slovensko primorje ili u druge krajeve Slovenije. Snage 20. tenkovske divizije (232. tenkovska brigada – Jastrebarsko, 268. tenkovska brigada – Vrhnika i druge u Petrinji i Sisku) krenule su prema granici. U Sloveniju je iz Kragujevca vlakovima prebačena 252. Tenkovska brigada kao rezerva Vrhovne komande. Snage 5. vojne oblasti (23. Korpus u Ljubljani, 20. tenkovska divizija u Sisku i dijelovi 11. korpusa u Zagrebu) stavljene su u stanje pokreta.
Američki tim promatrača na putu prema Trstu vidio je artiljeriju s konjskom zapregom, tenkove srednje veličine u predjelu Sežane prema Zoni B i vlakove pune vojske koji su išli iz Ljubljane, javljao je AP. Divizijun artiljerijskog puka hitao je iz Bjelovara prema Črnom Kalu, gdje je bio raspoređen, a protuzrakoplovni divizijun iz istog mjesta otišao je u pravcu Postojne. Zapovjednik 1. vojne oblasti, general Pavle Jakšić, prisjeća se kako je 252. tenkovska brigada iz Kragujevca krenula u akciju u slovensko primorje. Ovo prebacivanje s istoka zemlje treba možda promatrati u kontekstu zapovijedi koje je Tito izdao zapovjedniku 5. vojne oblasti generalu Nađu o tome da ne šalje američke tenkove, jer to nije „zgodno“ zbog američkih snaga koje su se nalazile u Trstu, ali i promatrača, već da se šalju sovjetski tenkovi (T-34), kakve su imale jedinice na istoku, do kojih je nešto kasnije počela stizati američka oklopna tehnika iz programa vojne pomoći. U ostalim tenkovskim sastavima i Upravi oklopnih jedinica, kao i u Generalštabu, obustavljeni su odmori i pojačano je dežurstvo. Druga (obavještajna) uprava formirala je posebnu skupinu sa zadatkom praćenja svih događanja u svezi s krizom, pripremama dnevnih informacija, vođenjem radne karte i održavanjem kontakata s ostalim upravama, posebno s 1. upravom GŠ.
Prvoga dana kada su se u Zoni B pojavile jedinice JNA počeo je val prijavljivanja dobrovoljaca s ovoga teritorija. Upis je vodila organizacija Saveza boraca. U koperskom kotaru 9. listopada prijavilo se 1200 dobrovoljaca, a njihov je broj do 13. listopada narastao na 4000. Do 16. listopada kotar Buje dao je 3000 dobrovoljaca. Radio Jugoslavenske vojne uprave u Zoni B javio je 15. listopada da je u Kopru formiran prvi bataljun dobrovoljaca s 430 ljudi od ukupno 5300 prijavljenih dobrovoljaca. Snage JNA koje su se uputile prema Trstu i okolici narod je pozdravljao klicanjem i parolama („Napred tovariši, mi grejemo za vami!“, kako svjedoče dopisnici „Narodne armije”). Pojedini mještani penjali su se na tenkove i vozila u želji da krenu s vojskom. Prema vijestima u „Borbi”, talijanska je strana 11. listopada poslala pojačanja koja su viđena na tromeđi dviju država i STT-a, kod karaule Miren, oko Vrtojbe i Saint Petera. Kod karaule Mišček zabilježeno je kretanje motornih vozila, a kod Rubedišče primijećeni su kamioni s vojskom. Sljedećega dana uočena su pojačanja i pokreti na sektoru Bela Peč na tromeđi dviju država s Austrijom. Dvije oklopne jedinice viđene su 13. listopada na granici Zone A u predjelu Selce – Doberdob. Stigle su i vijesti da talijanski časnici iz divizije „Mantova“ prerušeni ulaze u Trst. Talijanski su zrakoplovi 13. listopada, između 13 i14 sati, četiri puta povrijedili zračni prostor na raznim točkama kod Gorice. Tijekom noći talijanski vojnici iz Robiča osvjetljavali su jugoslavenski teritorij.
Pojačanja alpinaca primijećena su kod Škarjeg Brda. Dva kamiona (!) uočena su kod Čedada, a kod Neveja iza planine Kaniž oko 600 vojnika. Zapadno od Učja čula se pucnjava. Jugoslavenski promatrači tih su dana i kasnije zabilježili stalne pokrete talijanskih snaga. Prema jugoslavenskim vijestima Gorica je bila zamračena, a noću su se po gradu kretale samo patrole. Vojnici su podizali bodljikave žice. Čule su se vijesti o dolasku dviju novih talijanskih divizija.Tito je tih dana bio posebno oštar u javnim istupima. U govoru na leskovačkoj zračnoj luci 10. listopada, pred desetcima tisuća ljudi, izjavio je da je „naređeno da naše trupe uđu u Zonu B, kao pojačanje odredu koji je tamo.“ Idućega dana u govoru u Skoplju rekao je: „Ja kažem da ćemo mi uvijek paziti na to da li će talijanski vojnik stupiti u Zonu A. Onog momenta kad on tamo uđe – mi ćemo ući u tu zonu.“
U govoru u Skoplju 12. listopada Tito je obrazložio akcije JNA poduzete tih dana: „Nama se prebacuje da prijetimo gomilanjem trupa, a mi ne radimo ništa drugo nego ono što su radili i Talijani već prije više od mjesec dana, kad su nagomilali trupe na našoj granici. Ja sam rekao već i u Okroglici i u Splitu da mi nećemo odmah odgovoriti gomilanjem trupa, jer to smatramo samo komedijom s njihove strane, a rekao sam i to da ćemo mi imati vremena, ako vidimo da su interesi naše zemlje ugroženi, da stignemo tamo. Sada je za to došlo vrijeme i mi smo tamo morali ići. Sada je, drugovi i drugarice, vrijeme kada smo mi to morali učiniti, kada mi moramo preduzeti sve, sva legalna sredstva, da bismo spriječili novu izdaju nad našom zemljom“. Jugoslavenski vođa odbacio je optužbe „da smo tem peramentni, da se zalijećemo, da smo nepomirljivi...“ Đilas svjedoči o Titovom raspoloženju mimo javnih nastupa: „Ali mada je Tito izražavao sveopšte ogorčenje, u njegovoj odluci je, po mom utisku, bilo i smišljenog naglašavanja nezavisnosti prema Zapadu, u vreme nagoveštaja poststaljinskih promena u Sovjetskom Savezu...
On je izdavao telefonom naredbe, držim generalu Kosti Nađu, napominjući da ne šalju američke, jer to nije zgodno, nego sovjetske tenkove. Ja sam ga upitao: A kako ćemo mi pucati na Italijane, ako ih štite Amerikanci i Englezi? Odgovorio mi je: Mi ćemo ući, ako uđu Italijani, pa ćemo vidjeti...“ Na vodeće položaje prema Zoni A postavljeni su zvučnici koji su emitirali izravne radioprijenose ili magnetofonske trake s Titovim govorima. U jedinicama, posebno onima koje su bile raspoređene dalje od granice, održavani su „protestni mitinzi po pitanju Trsta, upućeni telegrami maršalu u kojima se obećava da će se boriti za Trst i svaki pedalj zemlje“. Organizirano je slušanje govora preko radiouređaja. Vojnicima je čitan tisak s govorima i tekstovima Tita, Kardelja, Rankovića, Đilasa i Pijade „te davana potrebna objašnjenja“ u skladu s njihovim sadržajem i situacijom. Sastanci osnovnih organizacija SK bili su u funkciji tršćanske krize. Seljaci iz Zone B pomagali su vojsku koja se razmjestila u njihovom kraju. Bili su to Slovenci, iako je armijski tisak sugerirao da su i Talijani pomagali Titove vojnike, grdeći sunarodnjake s druge strane granice. Vojsci je davano svako slobodno mjesto pod krovom za smještaj.
Lokalne općinske vlasti poklonile su u više navrata jedinicama JNA radiouređaje, kinoprojektore, cigare, kolače, preobuku. Organizirane su kulturno – umjetničke priredbe. Iz Zone A također su se čule ili vidjele parole „Živela JNA“, „Dođite, čekamo vas!“. Sve je govorilo da je moral angažiranih snaga JNA bio vrlo visok, kako su sugerirali posebni novinski izvještaji, koji su naglašavali tezu „dve vojske – dva morala“, ukazujući na nizak moral talijanskih snaga. Visok moral ogledao se i u pjesmama koje je tih dana pjevala vojska. Parole „Zona A, Zona B, biće naše obadve“, „Život damo, Trst ne damo“, „Pela – Džukela“, dopunjavane su poznatim partizanskim melodijama s tekstovima prilagođenim trenutačnoj situaciji. Mnogobrojni tenkovi i samohodni topovi bili su ispisani parolama, a slično je bilo u pojedinim zrakoplovnim pukovima.
Na šturmovicima 96. i 138. puka bile su ispisane parole „Napred u pobedu za oslobođenje Trsta“, „(Ne damo) Trst i svoj narod“, „Gromovnik – Pela džukela“ i slične, kako svjedoče sačuvane fotografije. Odmah nakon izbijanja krize uslijedio je vojno-diplomatski pritisak SAD-a i Britanije na Jugoslaviju, pri čemu se ukazivalo da je zonska podjela već ranije bila izvjesna, da je to rješenje koje i Jugoslavene zadovoljava gotovo sto posto te da nema razloga za silu. Ni jedan dužnosnik na Zapadu nije mislio da treba ratovati protiv JNA, ali je ova kriza remetila uspostavljenu obrambenu arhitekturu juga Europe. U trenutku izbijanja krize zapovjednik Savezničkih snaga u Zoni A STT-a bio je britanski general John Winterton. U samom Trstu Saveznici su rasporedili 351. pješački puk i 8. Izviđačku jedinicu američke armije. Saveznička vojna policija razmjestila se 12. listopada duž demarkacijske linije. Već sljedećih dana zabilježeno je kretanje angloameričke vojne policije na relaciji Trst – Zona A – prema Zoni B, odnosno Tržič – Gorica. U selu Mahunjeamerički vojnici postavili su logor.
Reuters je, međutim, 15. Listopada javio da se angloameričke snage pripremaju za odlazak (da su primijećeni njihovi pokreti, da se skidaju putokazi, evakuiraju magazini i prodaju viškovi). Ipak, američke su snage i dalje pokazivale da su spremne za mogući konflikt. Zapovjednik 3. Bataljuna 351. puka, raspoređenog duž granice, izjavio je za UPI da su njegovi ljudi, od kojih su mnogobrojni bili veterani Korejskog rata, spremni za akciju. Iduće vijesti o odlasku angloameričkih trupa iz Zone A uslijedile su tek 27. listopada. Tih dana otišlo je oko 230 članova obitelji britanskih vojnih lica, među kojima i supruga generala Wintertona. „Borba” je 10. listopada priopćila da će za dva dana viceadmiral Wright, zapovjednik američkih snaga za Istočni Atlantik i Mediteran, posjetiti Jugoslaviju na poziv načelnika GŠ generala Dapčevića. Agencija DPA istoga je dana izvijestila da su 10. listopada tri američka razarača uplovila u tršćansku luku, a da se u iduća 24 sata očekuje dolazak dvaju britanskih ratnih brodova. Talijanska je javnost u Trstu to smatrala odgovorom na pojavu jugoslavenske mornarice i jakih snaga kopnene vojske u Zoni B.
U intervjuu koji je dao 16. Listopada 1953., Tito je odlučno izjavio da se njegove trupe neće boriti protiv angloameričkih snaga. U slučaju da talijanske snage uđu u Zonu A pod zaštitom britanskih i američkih snaga, ili pod zaštitom NATO saveza, „to bi imalo katastrofalnu reakciju u Jugoslaviji,“ ocijenio je jugoslavenski maršal. Nekoliko dana poslije izbijanja krize na Zapadu čuli su se komentari kako biTitove prijetnje mogle utjecati na tijek ekonomske i vojne pomoći. Američki predsjednik Eisenhower predložio je da vojna pomoć za iduću fiskalnu godinu iznosi 216 milijuna dolara. Američki ministar obrane Charles Wilson izjavio je na tiskovnoj konferenciji da pitanje obustavljanja vojne pomoći Jugoslaviji nije povezano s tršćanskom krizom. General Alfred Grinter, vrhovni zapovjednik snaga NATO-a u Europi, izjavio je 15. listopada u Haagu da „svaki spor koji izbija u okviru NATO-a (ovo je konkretna potvrda percepcije Jugoslavije kao države NATO-a u tom trenutku – nap. aut.) izravno utječe na njegove članove“. On je izrazio uvjerenje da su obje države „dovoljno svjesne stvarne slobode koja postoji s ove strane željezne zavjese“. Ukazujući na to koliko je važan mir, izrazio je nadu da se
Italija i Jugoslavija neće upustiti u sukob. Tito je u govoru na zboru u Leskovcu istaknuo sljedeće: „Ne’ko će možda na Zapadu reći ‘Eto ih, vidite kakvi su. I onda im dajte pomoć!’ Dobro, mi smo zahvalni za tu pomoć – mi smo stoput kazali – ali mi ne možemo prodavati našu zemlju za tu pomoć, ne možemo davati naše krvlju natopljeno tlo za tu pomoć. To ispada tako, a mi nećemo tako da bude.“ Posebno je naglasio da „... mi onda odbijamo svaku pomoć!“ Snage Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva (JRZ) na zapadu Jugoslavije bile su organizirane u 3. aviokorpus, kojim je zapovijedao general – major Vlado Matetić. Njegove tri divizije bile su cijenjene, kako po moralu i borbenoj gotovosti, tako i dijelom raspoloživom tehnikom.
Ova je jedinica imala oko 240 zrakoplova, a na njezinom području nalazila se Viša zrakoplovna škola u Ljubljani s preko 40 klipnih lovaca tipa S- 49C i Jak iz sastava 185. Školskog puka. U korpusu, ipak, nije bio ni jedan mlazni zrakoplov! Nasuprot su stajale talijanske snage, organizirane u 56. zrakoplovne taktičke snage NATO-a, čija su oštrica bile tri aviobrigade (istoznačnica diviziji JRZ-a po brojnosti zrakoplova), cjelovito naoružane mlaznim F-84G „Thunderjet”. Jugoslavija je posjedovala 54 zrakoplova tog tipa, dobivenih u okviru vojne pomoći. U trenutku izbijanja tršćanske krize nalazili su se u Batajnici u sastavu 44. divizije koja se od lipnja postupno preoružavala na ovaj tip, ili u Centru za preobuku pilota na mlazne zrakoplove. Nedostatak mlaznog zrakoplovstva na zapadu zemlje u ključnom trenutku po JNA riješen je tako što je jedini necjelovito obučeni 117. puk s 14 mlaznjaka doletio već 14. listopada u Zagreb, stavljajući se izravno pod zapovjedništvo 3. aviokorpusa. Glavni oslonac snaga JRZ-a u tršćanskoj krizi bila su tri aviopuka naoružana jednomotornim klipnim lovcima-bombarderima F-47D „Thunderbolt”. Oni su bili zaduženi za patroliranje, zaštitu zračnoga prostora i izviđanje, a 172. puk (Pula – Zadar) izvršio je i vježbu zajedničkoga djelovanja s konvojem JRM-a u sektoru Piran – Koper.
Sljedeći osnovni tip bio je dvomotrni bombarder/izviđač „Mosquito”. Taj su tip imala četiri puka i predstavljali su bombardersku okosnicu, a posebno su se istaknuli u izviđačkim misijama. Ipak, 32. divizija koja je bila opremljena ovim tipom nije posjedovala znatan broj sposobnih „Mosquitoa” (najviše do 38). Ovaj je sastav imao veliki broj aviopolijetanja, ponekad čak 79 – 115 u jednom danu! Taktička vježba zrakoplovnih snaga 3. avio-korpusa održana je 10. studenoga. Tema vježbe bio je udar po zračnoj luci Ajdovščina, koji je fingirao neprijateljsku zračnu luku. Na vježbi su se istaknuli pukovi 37. divizije, dok su letači 32. divizije prošli izuzetno slabo. Prva grupa iz 88. puka nije čak uspjela pronaći ciljeve koji su bili dobro maskirani pa se vratila neobavljenog posla. Zrakoplovstvo je odigralo prvorazrednu ulogu u tršćanskoj krizi, najviše zbog toga što su jedine ofenzivne akcije vršili zrakoplovci obiju država izviđajući u protivničkom teritoriju.
Izviđački pukovi JRZ-a, naoružani tipom „Mosquito” MK-38, bili su „oči“ svih snaga JNA usmjerenih prema Italiji. U početku krize izviđačko zrakoplovstvo bilo je angažirano za koso snimanje središnjeg dijela talijanskog zagraničnog pojasa, na kojem je bio raspoređen veći dio talijanskih snaga. Kako je 184. puk, koji se nalazio pod zapovjedništvom 3. avio-korpusa (13. listopada prešao je sa zračne luke Cerklje na Pleso), bio osposobljen za taktičke i dnevne zadatke, 22. listopada stigla je iz Beograda u Zagreb eskadrila od deset MK-38 iz sastava 103. izviđačkog puka. Eskadrila je ostavljena kao samostalna za potrebe višeg zapovijedanja, a njezine aktivnosti koordiniralo je 2. obavještajno odjeljenje zapovjedništva JRZ-a. Ta jedinica, koja je prva primila tehniku iz vojne pomoći u prethodnom razdoblju, uvježbala je niz elemenata izviđačke obuke i osposobila se za noćna djelovanja.
Njezini piloti ubrzo su počeli djelovanja unutar talijanskog zračnog prostora. Snimljen je preostali dio talijanskog teritorija i STT-a, s ciljem otkrivanja fortifikacijskih radova na granici i u dubini, artiljerijskih položaja, rejona prikupljanja. Talijansko zrakoplovstvo izvodilo je slične zadatke. Njihove akcije bile su prva iskušenja za još uvijek krhku službu zračnog osmatranja i javljanja. Jedna od četiriju takvih jedinica u JNA, 105. bataljun VOJ, organizirala je osmatračku službu samo za dva dana i već 11. Listopada uspostavljen je radarski sustav, koji se sastojao od radarskog centra i radarskih osmatračkih stanica. Zbog pojave talijanskih aviona, 29. listopada izdana je zapovijed da se ne nadlijeću luke Pula, Poreč i druge.
Zapovijed je važila za sve vojne zračne luke na teritoriju 3. avio-korpusa. Ovo je učinjeno iz sigurnosnih razloga, da jugoslavenska protuzračna obrana ne bi dobila priliku oprobati se o svoje zrakoplove. Tijekom rujna, listopada i do početka studenoga talijanski su avioni 23 puta povrijedili jugoslavenski zračni prostor. Dana 26. studenoga zabilježena je nova pojava talijanskih zrakoplova u jugoslavenskom zračnom prostoru. Sa zagrebačke zračne luke tada su za devet minuta uzletjela dva mlazna „Thunderjeta”.
Još od 18. listopada postojala je zapovijed da se ne otvara vatra na talijanske zrakoplove u zraku, sve dok to oni prvi ne učine. Iskustva s obaranjem američkih transportnih zrakoplova u istoj zoni 1946. godine bila su dobra opomena o tome koliko takvi ishitreni događaji mogu zakomplicirati međunarodne odnose. Glavni cilj ovih izviđačkih akcija bilo je utvrđivanje snage i koncentracije neprijatelja jer informacija o tome nije mogla biti dostupna najvišim zapovjednim razinama u svakom trenutku. Na scenu su tada stupali zračni izviđači. Obavještajna je uprava po izbijanju krize zapovijedila svojim obavještajnim centrima da se angažiraju u prikupljanju informacija: „Osnovna orijentacija na planu prikupljanju podataka bila je da se obezbedi pregled vojno-političkih događaja i da se pri tome posebna pažnja obrati na jedinice 5. i 3. armijskog korpusa i eventualne pokrete jedinica iz dubine prema granici... U toku krize centri su uspeli, uz saradnju sa organima UDB-e, da uspostave kontrolu i stalan pregled situacije u operativnim jedinicama italijanskog 5. armijskog korpusa i jedinicama za podršku. Informacije su u početku krize bile uopštene, što je bila posledica nedovoljne pripreme izvršilaca, dok su kasnije „bile sadržajnije, konkretnije i celovitije.“ Obavještajna grupa 2. Uprave GŠ JNA, koja je bila izravno podčinjena stožeru Operativne grupe u Postojni, u operativnom radu nije imala iskustva. Po dolasku na teren ogranizirano je prikupljanje podataka preko izviđačkih i dopunskih osmatračnica na pogodnim mjestima za osmatranje.
Radioizviđačke jedinice dobile su priliku za isticanje. Radiopromet na talijanskoj strani udvostručio se, popustila je disciplina, a time se povećala mogućnost praćenja i otkrivanja mnogobrojnih podataka. Radi lakšeg praćenja radioprometa jedinica u sjeveroistočnom dijelu Italije, osnovan je radioizviđački organ za praćenje prometa radiomreža armijskih i korpusnih jedinica, posebno onih koje su bile raspoređene u zagraničnom pojasu. Obavještajni organi izvan sastava vojnoga izaslanstva dobili su zadatke praćenja vojnih aktivnosti u Trstu i širem području grada gdje su bile raspoređene jedinice talijanskog 5. korpusa. Na području Milana trebalo je pratiti eventualne pokrete 3. i 4. korpusa prema istoku i zrakoplovne jedinice u području Verone, Vicenze i drugih zračnih luka. Iako su ti organi uspjevali „uspostaviti kontrolu“ nad pokretima talijanskih snaga, ocijenjeno je da su rezultati u prikupljanju podataka i na operativnom planu bili „dosta skromni“.
Posebna teškoća bila je borba s krivim formacijama koje je vješto izdavala talijanska obavještajna služba. U tršćanskoj krizi talijanske oružane snage izvršile su samo domobilizaciju – popunu jedinica armijskih korpusa, koji su bili raspoređeni u Sjevernoj Italiji. Mobilizacija i razvoj novih jedinica nisu bili otkriveni. Da bi se u prigraničnom teritoriju stekao dojam o koncentraciji jačih snaga, Talijani su izvodili lažne pokrete radi dezinformacije. U tijeku krize otkriveni su česti pokreti motoriziranih i oklopnih jedinica s pravca
Udine i Portogruaro u pravcu Gorice i Gradiške. Informacije o tim pokretima pristizale su gotovo svakoga dana. Prva procjena bila je da se vjerojatno prebacuju dijelovi oklopne divizije „Ariete“ s prostora Sacile – Pordenone prema granici. Ta pretpostavka brzo je opovrgnuta jer je ustanovljeno da se cijela divizija nalazi u matičnim garnizonima. Druga varijanta bila je da se prema granici prebacuju dijelovi oklopne divizije „Centauro“ iz sastava 3. Armijskog korpusa, što je također opovrgnuto, jer je utvrđeno da se i ta divizija nalazi u svojim garnizonima. Kolone su, međutim, i dalje pristizale. Na prostoru Gorice i Gradiške, prema raznim podatcima, bilo je koncentrirano nekoliko stotina tenkova i očekivala su se nova pojačanja s još nekoliko stotina. Intenzivnim pristupanjem ovom problemu, obavještajna je služba uz suradnju s organima unutarnjih poslova ustanovila da na spomenutom prostoru nema drugih tenkova, osim iz sastava divizije „Mantova“ i oklopno-izviđačkog puka. U dubini teritorija, kako je izvjestila služba, također nije bilo tenkova, iz pravca Gorice i Gradiške prema Udinama i Pordenoneu (obrnutim pravcem) otkriveni su noćni pokreti motoriziranih i oklopnih jedinica. Na temelju tih i drugih podataka, koji su bili kasnije potvrđeni, ustanovljeno je da je na tim relacijama kružila ista jedinica, koja je preko dana polazila prema granici, a noću se vraćala u garnizone.
Pokreti jedinica, koji su se ponavljali tijekom čitavog tjedna, stvarali su dojam o koncentraciji novih snaga. Poslije otkrivanja dezinformacije, obavještajna uprava predlagala je s 1. upravom GŠ-a pripremiti sličan manevar kao odgovor. Iako je prijedlog prihvaćen i izrađeno je više varijanti, plan nije ishodovan jer je kriza na granici ušla u mirnije vode. Jugoslavenski podatci objavljeni tijekom krize omogućavaju utvrditi glavne snage talijanske armije koje su bile raspoređene prema Jugoslaviji. Na pravcu prema Trstu bila je raspoređena divizija „Folgore“. U Gorici i oko nje nalazila se divizija „Mantova“ (u ko joj identificiramo 76. i 114. puk).
Iza obiju pješačkih divizija nalazila se oklopna divizija „Ariete“, a sjeverno od Gorice prema austrijskoj granici alpska brigada „Julia“. Agencija AFP 14. je listopada dala sljedeći raspored talijanskih snaga: divizija „Mantova“ u Gorici, „Ariete”, ocijenjena kao najbolja talijanska divizija, bila je u Trevisu, a samo njezin oklopni puk „Genova cavallerìa“ u Gorici i Monfalconeu, pješačke divizije „Nembo“ i „Folgore“ bile su raspoređene u Cervinjanu i Gradiški. Ove snage predstavljale su četvrtinu raspoloživih talijanskih kopnenih snaga. Prema izjavi talijanskog ministra obrane iz ožujka 1953., Italija je imala 10 pješačkih, 3 oklopne divizije i 4 alpske brigade.
Dio snaga koje su tijekom rujna raspoređene oko Trsta bile su stalno u pokretu radi stvaranja psihoze među domaćim stanovništvom i utjecaja na protivnika. Tehnološka prednost talijanskih zračnih snaga bila je znatna. Njihove tri mlazne aviobrigade (5., 6., 51.) bazirale su na zračnim lukama Verona – Vila Franka, Gedi i Treviso – San Giuseppe. Talijanska nadmoć bila je očigledna i u mornarici. Jugoslavija je imala ukupno 63 000 tona brodovlja, a Italija 380 000. Pored toga, talijanska ratna mornarica posjedovala je razvijenu radarsku službu kojom je mogla pratiti pokrete jugoslavenskih brodova. Jugoslavenska mornarica mogla je samo ustvrditi: „Mi nismo imali sredstva za ometanje radarskog osmatranja.“ Činjenica da se iz pokreta nije odmah prešlo u napad na objema stranama, diplomatska akcija Saveznika, ali i postupno hlađenje pregrijane atmosfere od bučnih govora, tutnjave tenkovskih i avionskih motora, učinili su da se već krajem listopada na objema stranama čuju prve izjave o mogućem povlačenju snaga iz predjela Trsta i mirnijem rješenju krize. Slično je zazvučala i čestitka maršala Tita upućena 5. studenoga 1953. Pripadnicima 1. proleterske pješačke divizije koja se nalazila na samom čelu jugoslavenskih snaga prema Trstu.
Poslije vatrenih rečenica „vi se nalazite na mjestu gdje su ugroženi ne samo naši interesi i naša krvlju natopljena zemlja. Vi stojite na braniku naših prava...,“ slijedio je trezveniji nastavak „ali je žarka želja svih nas da vi budete tamo... samo kao branioci mira (sic!).“ Darko Bekić sugerira isti ton u Titovoj izjavi od 15. studenoga, „koja nije uvrštena u zbornik njegovih govora“, gdje se navodi da „Jugoslavija neće ratovati zbog Trsta niti će Trst zauzeti silom.“
Ukazujući da se u svjetskom javnom mnijenju stvara dojam da su Talijani pomirljivi, „a da Jugosloveni hoće da se tuku“, Tito je uputio sljedeću poruku: „Mi smo već mnogo puta kazali da smo spremni da se povučemo (?! – prim. aut.); ali neka se povuku prvo oni, jer su oni prvo i došli. Danas ja sa ovog mjesta kažem da smo spremni da se povuku obje armije i da rješavamo to pitanje bez armija na granici, jer u slučaju da se povreda interesa naše zemlje ne bi na drugi način mogla spriječiti, mi uvijek imamo vremena da stignemo tamo gdje treba. To je moj predlog danas.“ Na dan izbora 6. studenoga bilo je svečano i u lukama Zone B. U Izoli je okićen zapovjedni čamac jedinice torpednih čamaca, u Kopru je masa ispred brodova skandirala „Svi smo armija“, u Umagu su seljaci dotjerali bačve vina za mornare.
Smirivanje situacije potvrđuje dnevnik rada 32. divizije, u kojem je već pod 1. studenoga zabilježen povratak na mirnodopski sustav radnog vremena i slobodnog popodneva, a pod sljedećim danom i liberalniji režim za odlazak rezervista kućama. U vrijeme prvih mirnijih tonova među ljutim protivnicima, u Trstu su od 4. do 6. studenoga bjesnili nezapamćeni neredi. Saveznički vojnopolicijski kontingenti stavljeni su u neočekivanu situaciju obračuna s masama talijanskih demonstranata koji su manifestirali u korist pripajanja matici. Neredi sa šest mrtvih i desetcima povrijeđenih na objema stranama smirili su se nakon što su Savezničke snage zaposjele vitalne točke u gradu.
Iako je državnom vodstvu Jugoslavije bilo jasno da za pripajanje Trsta ne postoje nikakve šanse, jugoslavenska odlučnost utjecala je da savjet ministara vanjskih poslova SAD-a, Velike Britanije i Francuske odustane od odluke da ustupi Zonu A Italiji. Poslije toga čina, između Italije i Jugoslavije zaključen je sporazum o obostranom povlačenju trupa s granice Slobodnog Teritorija Trsta. 8. Prosinca „Borba” je javila da je počelo obostrano povlačenje trupa iz kriznog područja, na temelju sporazuma koji su u Rimu 7. Prosinca potpisali jugoslavenski izaslanik Pavle Gregorič i predsjednik talijanske vlade Pella. Povlačenje je trebalo biti sprovedeno u roku od petnaest dana, odnosno do 20. prosinca. Talijanske jedinice počele su se povlačiti odmah nakon potpisivanja sporazuma. Odmah su počele stizati vijesti o uklanjanju prepreka, pražnjenju zgrada i objekata i odlasku kolona s područja Brda, Krasa i Gorice. U Gorici su ostali samo jedan puk divizije „Mantova“ i neke artiljerijske jedinice. Na jugoslavenskoj strani zapovijeđen je prekid pripravnosti u 20 sati 8. prosinca. Već 9. prosinca otpočeo je mirnodopski rad jugoslavenskih jedinica, iako su još u drugoj polovici studenoga regruti iz jedinica u vrhu napa da (npr. 265. tenkovska brigada iz Ilirske Bistrice) vraćeni u matične vojarne na nastavak obuke. Snage JNA krenule su prema mirnodopskim garnizonima. Brodovi eskadre povukli su se 12. Prosinca iz Zone B u redovne baze. Rezervisti su ubrzo pušteni kućama, a stari vojnički kontingent (1951.) boravio je još mjesec dana u jedinicama.
Pojedine jedinice ostale su u „novim“ garnizonima do kraja zime 1953./54. (83. avio-puk iz Cerklja vratio se u matičnu diviziju tek u veljači 1954.). Odlučnost jedinica JNA da ne dopuste Talijanima nikakvo iznenađenje bila je vjerojatno presudna u daljnjim pregovorima između dviju zemalja. Različita iskustva iz ovih događaja ugrađena su u praksu u sljedećem razdoblju, a nastavak isporuka tehnike i naoružanja u okviru zapadne vojne pomoći omogućio je osuvremenjivanje vitalnih jedinica u skladu s iskustvima tršćanske krize. U svojim sjećanjima Milovan Đilas piše da je na sastanku sekretara CK Tito objašnjavao, osjećajući da su poduzete mjere neprimjerene, prejake: „Ako nismo odlučni – oni će onda tražiti i Zonu B. Toga se ja bojim!“ Takva opasnost, prema Đilasovoj ocjeni, nije postojala. Amerikanci i Britanci htjeli su se otarasiti jednog spornog i već tada sporednog bremena, koji je onemogućivao konsolidaciju tog prostora. Poslije stišavanja krize, izvršena je podjela po zonama koja je, po Đilasovu mišljenju, bila ono „što su USA i Britanija i nameravale svojom jednostranom odlukom.“ On ukazuje na to da je „Tito procenjivao nepogrešivo: ‘Ne možemo mi dobiti Trst!’, rekao je držim 1951. godine. Opazivši da ni ja nisam uveren, i to baš u vreme razgorevanja jedne od mnogobrojnih tršćanskih kampanja.“
Bogdan Radica možda je u pravu kada navodi da su mu tijekom posjeta Trstu 1953. „naši ljudi otvoreno govorili da smo Trst izgubili onog trenutka kad su partizani ušli u grad (1945. – prim. autori) i počeli robiti, krasti, ubijati i progonit sve i svakoga.“ Tršćanska kriza bila je najveći vanjskopolitički izazov za JNA poslije Rezolucije Informbiroa iz 1948. godine. Ta kriza, čini se, bila je posljednji čin u pokušaju stvaranja što veće Jugoslavije, uključivanjem južnoslavenskih stanovnika susjednih zemalja. Kriza je dobro došla prije svega Italiji, jer je njezin istočni susjed kroz ovaj konflikt u konačnici odbacio mogućnost ulaska u Sjevernoatlantski savez. Vojna uprava JNA Slobodnog Teritorija Trsta sa sjedištem u Kopru, kojom je i dalje zapovijedao pukovnik Miloš Stamatović, postojala je i tijekom 1954. godine. Rasformiranje Uprave i Odreda JNA započeto je u prosincu 1954. i dovršeno tijekom 1955. godine.
Uslijedilo je generalno smanjenje snaga JNA u zaleđu Trsta i na području Zapadne Slovenije. Jedinice Odreda (1. proleterski puk) prešle su u Ilirsku Bistricu, a 60. divizija iz tog grada i okolice premještena je na drugi kraj Slovenije, u Maribor i okolicu. Trideset treća divizija, koja je prvo bila u Novom Mestu, a za vrijeme krize u širem prostoru Krasa, Istre i Kvarnera, rasformirana je u većoj reorganizaciji 1959. godine. Iz Trsta je u međuvremenu povučen britansko-američki odred generala Wintertona. Te snage počele su evakuaciju u razdoblju od 7. do 14. listopada 1954. godine. Prema dogovoru generala Wintertona i pukovnika Stamatovića, jugoslavenske su snage 25. Listopada zaposjele manje dijelove Zone A koji su pripali Jugoslaviji. Istoga dana nadležnosti civilnih vlasti FNR Jugoslavije proširene su na Zonu B. Sljedećeg dana, 26. Listopada 1954., u Trst su ušle talijanske vojne snage, čime je simbolično okončan devetogodišnji boravak angloameričkih jedinica u gradu i okolici. U luku su uplovili talijanski ratni brodovi, a grad je nadlijetala formacija od 24 mlazna zrakoplova. Mjesec dana kasnije, 21. studenoga, maršal Tito posjetio je dotadašnju Zonu B i u govoru održanom u Kopru poželio dobrodošlicu Slovencima, Hrvatima i Talijanima s tog područja u novu socijalističku Jugoslaviju.
