U jubilarnoj, 20. po redu Noći muzeja, svoja će vrata za posjetitelje otvoriti i kompleks dvorca Tikveš u srcu Baranje i Kopačkog rita. Okružen šumom, koja sama po sebi budi mistiku, tikveški dvorci ispričat će svojim gostima priču o prekrasnoj prirodi, ali i slavnoj prošlosti u koju su se utkala i sva sila nekadašnjih moćnika i uglednika.
Nekadašnje rezidencije Habsburgovaca, Karađorđevića i Tita, a kasnije devastirani, dvorci su obnovljeni prije nepune tri godine i pretvoreni u prezentacijsko-edukacijski centar, opremljen suvremenim i fascinantnim multimedijskim rješenjima. Zahvaljujući novcu iz Europske unije, zasjao je punim sjajem, postao svojevrsni spomenik i prirodnim bogatstvima Kopačkog rita i znamenitoj povijesti.
U miru bogatih šuma, okruženih barama, princ Eugen Savojski još prije više od tri stoljeća počinje stvarati imanje koje će, sve do danas, ispisati fascinantnu povijest, postati prava aristokratska meka, doživjeti uspon na europskoj razini, ali i potpuni krah u vihoru Domovinskog rata i višegodišnje okupacije toga kraja. To imanje je stoljećima bilo rezervirano za elitu i njihove goste.
Vladavinom Habsburgovaca, dobro "Belje", kako se tada zvalo, a današnji kompleks dvoraca Tikveš, postalo je jednim od najvećih gospodarstava u Europi. Josip Broz Tito, pak, u Tikveš je dovodio državnike, pa su tako uz odstrijeljenu divljač pred objektivom fotoaparata pozirali i Nikolae Ceausescu te Leonid Brežnjev. Upravo je Tito pretvorio Tikveš u mondeno lovište. Tito se u lov zaljubio nakon Drugog svjetskog rata, a omiljeno lovište, osim Brijuna, bilo mu je imanje Tikveš, gdje je provodio podosta vremena, a društvo mu je pravila čitava plejada državnika i prijatelja. Na "Belje" u lov prvi je puta došao 4. siječnja 1947. godine. Fotografije beogradskog Arhiva Jugoslavije, koje su mjesto našle i na zidovima obnovljenog dvorca, pokazuju kako u lovu, a potom i iću i piću u tikveškim šumama uživaju rumunjski čelnik Nikolae Ceausescu, pa mađarski predsjednik Janos Kadar, prvi čovjek SSSR-a Leonid Brežnjev, koji poziraju uz odstrijeljenu divljač.
Književnik Ivo Andrić nije bio lovac, ali je i on jednom posjetio Tikveš, kao i kolega mu pisac Gustav Krklec. Gosti su tog imanja bili, nadalje, i još jedan predsjednik SSSR-a Nikita Hruščov, u sklopu privatnog posjeta Titu 1956., pa nobelovac Lavoslav Ružička, također kao Titov gost, zatim nepalski kralj Mahendra, iranski princ Abdoreza Pahlavi, predsjednik DDR Njemačke Erich Hnecher... Popularnost imanja Tikveš među zaljubljenicima u lov utjecala je na bioraznolikosti područja. No, kako je lov bio rezerviran za elitu, a zabranjen običnom "puku", lovište i priroda Kopačkog rita ipak su ostali bolje očuvani od drugih prirodnih područja.
Kompleks dvorca Tikveš čini prostor šuma i perivoja u kojem su rezidencijalni objekti, i to Novi dvorac s Aneksom, Stari dvorac, kapelica, restoran... Zanimljivo je kako je spomenuti Aneks dvorca izgrađen 1960-ih godina kada je Tito čekao Valery Giscard d’Estainga jer dva predsjednika, po pravilu, nisu smjela spavati pod istim krovom. Međutim, francuski predsjednik nikad nije došao u Tikveš, ali poslije su u Aneksu bile sobe Tita i Jovanke, s pogledom na prostranu livadu.
Inače, austrijski car Leopold I. Dodijelio je ovaj posjed princu Eugenu Savojskom davne 1697. godine, za iskazane zasluge. Sam kompleks dvorca datira iz 19. stoljeća, a izgradili su ga članovi Teschenske loze obitelji Habsburg. Kroz povijest, dvorci su bili rezidencijalno lovačko središte poznato u europskim i svjetskim razmjerima, ali isključivo zatvorenog tipa za goste dvora i vladare.
Upravo je priroda bila mamac za razvijanje takvog imanja usred šume i močvare, kao i bogatstvo ribe, divljači i ptica, što je tada pružalo velike mogućnosti za lov. Cijeli posjed Kopačkog rita s trinaest okolnih sela dobio je Eugen od Savoje za svoje uspjehe u ratu protiv Turaka. Eugen si je napravio dvorac u Bilju, a s obzirom da je bio osobenjak i umro bez nasljednika, onda je Teschenska loza hasburške obitelji dobila pravo korištenja dvorca Tikveš, tako da su se izmjenjivali razni članovi Habsburgovaca, a svi su dolazili istim povodom: koristili su to kao ladanjsko imanje, ljetnikovac, dolazili u lov, družili se, dočekivali ugledne goste. Istu je ulogu nakon Drugog svjetskog rata preuzela i bivša Jugoslavija pa je ponovno bio lovačka rezidencija zatvorenog tipa, gdje je Tito dovodio brojne poznate državnike, a i sam je bio pasionirani lovac, kao i supruga mu Jovanka.
Kompleks Tikveš bio je i "zelena tamnica" jednome princu, nesuđenom prijestolonasljedniku Đorđu Karađorđeviću. Princ Đorđe bio je prvi sin kralja Petra I. i Zorke, kćeri crnogorskog kralja Nikole I., a rođen je 1887. na Cetinju. U to doba prijestolje Kraljevine Srbije bilo je u rukama Obrenovića, a Karađorđevići su bili u izbjeglištvu gdje su rođena sva ostala djeca ovog kraljevskog para. Nakon što su 1903. u Srbiji ubijeni kralj Aleksandar Obrenović i supruga mu Draga Mašin, na prijestolje se vraćaju Karađorđevići, pa Đorđe sa svojih 16 godina postaje prijestolonasljednikom kao sin prvorođenac. Mladi je Đorđe bio neobičan za tadašnji Beograd. Imao je jedini automobil u gradu i stalno se vozikao gradskim ulicama. No, nakon što je skrivio smrt dvorskog poslužitelja Stevana Kolakovića, uhićen je i proglašen neuračunljivim te je 1925. interniran na kraljevsko imanje "Belje". Pod žandarskom stražom, držan je u izolaciji godinu dana u Lovačkom dvorcu u Tikvešu. O svom zatočeništvu princ Đorđe napisao je mnoštvo pisama.
Nemože se bez svog "idola". Barem dnevno 2 ili 3 članka su o bivšem voždu gdje se veliča.