Promotivnu kampanju za serijal od četiri dokumentarca Krešimira Čokolića “Zločini komunizma u Hrvatskoj” osmislili su vodeći urednici HTV-a. Na prvi pogled, ideja da se snimljeni materijal najprije mjesecima bunkerira, a onda objavi, izgledala je briljantno, u maniri najboljih marketinških šahista koji gledaju nekoliko poteza unaprijed. No, prve tri epizode prošle su gotovo nezapaženo. Onda su HTV-ovi eksperti za krizni menadžment odlučili da se poentira tako što neće emitirati četvrtu epizodu, umjetno će se stvoriti afera i politički skandal i onda, uz rekordnu gledanost…
Naravno, to je vic, nije bilo tako. Netko u samom vrhu HTV-a donio je odluku da se, po njima sporni dokumentarci jednostavno ostave po strani. Nisu znali što bi s njima. Netko je procijenio da je autor otišao korak krivo ili predaleko. Međutim, bilo je kasno, “zabrana” je procurila u javnost. Kada je intervenirala Matica hrvatska koja je i sama sudjelovala u pripremanju serijala, odlučilo se, potiho, na brzinu emitirati prve tri epizode i tako se izvući iz vrlo neugodne situacije. Objaviti, pa što bude! Nije bilo previše najava, nisu emitirane u udarnom terminu kao što je uobičajeno kada je u pitanju vlastita produkcija. Serijal je emitiran prije nekoliko tjedana, oko 22 sata, i to tri dana za redom, od utorka do četvrtka, 19., 20. i 21. ožujka.
Ne možemo Titu dati epitet velikog državnika jer je država propala, raspali su se i nesvrstani”, rekao je povjesničar
Čokolićevi “Zločini komunizma” nisu imali ozbiljniju gledanost a nisu izazvali ni veliku pažnju javnosti. Nije bilo kritika, ali ni ovacija. Zato čudi što HTV nije emitirao i četvrtu, posljednju epizodu očito neželjene serije. Njezino je emitiranje odgođeno do daljnjega. Zašto se zapravo otezao i odgađao sam početak prikazivanja serije? Što se to tako zlokobno krije u četvrtoj epizodi da se ona još uvijek ne može emitirati? To svakako nije moglo biti hipotetično pitanje Dražena Budiše s kraja četvrte epizode. “Što bi se dogodilo s nama da smo pad komunizma dočekali s Titom na čelu države i partije? Bi li naša tranzicija bila baršunasta revolucija, bismo li mi, s obzirom na dogmatizam jugoslavenskih komunista, prošli onako kako su prošli Česi i Slovaci?, pita Budiša.
Na to pitanje, intrigantno za one koji vole “što bi bilo kad bi bilo” povijest, ni sam Budiša nije želio odgovarati, premda je jasno da aludira na onu varijantu raspada Jugoslavije u kojoj bi krvi bilo do koljena, a prema kojoj bi ratovi devedesetih u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu bili dječja igra. Što je onda zasmetalo HTV-ovim urednicima ili ih možda zaplašilo? Što to senzacionalno otkriva četvrta epizoda? Jednostavno ništa! U njoj nije izrečeno ništa što do sada nije već napisano u novinama i knjigama ili izgovoreno javno s političke govornice ili s ekrana. Večernji list nije jedini koji je u posjedu, kako sada ispada, privremeno cenzurirane epizode. Osim efektnih ili manje zanimljivih, uvjerljivih ili nevjerodostojnih tvrdnji, teza i zaključaka iz klasičnog repertoara hrvatske političke desnice, film neće posebno uzbuditi nikoga. Monotona izlaganja povjesničara i stručnjaka za pojedine teme povezana su autorskim zaključcima. Nema poziva na osvetu komunistima, nema šovinističkih ili nacionalističkih ispada, ima verbalnih osuda, ali nema prijetnji. Lustracija se, primjerice, izričito ne spominje nijedanput, ali se, naravno, podrazumijeva.
Analiza banatskih Švaba
Redatelj, scenarist i urednik serije Krešimir Čokolić, profesionalac HTV-ova Dokumentarnog programa koji je već radio dokumentarce o braniteljima, Vukovaru i Tuđmanu, u lipnju 2013. pokazao je svoj film novom uredniku Robertu Zuberu, koji se, navodno, zalagao da se on emitira. Film je napravljen na temelju znanstvenog skupa koji je još 2011. održan u Matici hrvatskoj na temu zločina komunizma u Hrvatskoj. Matica je aktivno pomagala u pripremi filma pa je uputila pismo upravi HTV-a čudeći se što film nije na programu.
Ante Stamać (Foto: Igor Kralj/PIXSELL)
Prve tri epizode serijala “Komunistički zločini u Hrvatskoj” pokazale su nerazmjer između pretenciozno zadane teme i rezultata. Političke događaje u drugoj polovici 20. stoljeća analizira se najčešće površno i jednostrano. Kritika komunističke ideje i komunista je radikalna, ali nije ostrašćena kao što bi se moglo očekivati. Svi sugovornici su istomišljenici koje povezuje izraziti antikomunizam, zgražanje nad Jugoslavijom čak i kao pukom povijesnom činjenicom. Zaključci do kojih dolaze su već odavno dobili legitimitet u javnosti, koliko god neki bili povijesno neutemeljeni i koliko god bili argumentirano osporavani.
Već u prvoj epizodi stare i nove titoiste mogao je izazvati stav dr. Zlatka Begonje iz Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, da ustanka 1941. zasigurno ne bi ni bilo da nije došlo do njemačke agresije na SSSR. Autor filma lakonski dodaje da su to teze “o kojima ne treba dvojiti”. Još su teže riječi slovenskog povjesničara dr. Jure Dežmana iz Muzeja suvremene povijesti u Ljubljani koji kaže: “Kad pogledate Titov profil, to je profil političkog kriminalca”.
Te kvalifikacije izriču se potpuno izvan povijesnog konteksta. Naravno da je Gavrilo Princip iz današnje vizure čisti terorist, a Josip Broz Tito, onaj predratni, politički kriminalac usporediv s Osamom bin Ladenom. Tadašnja Kominterna kojoj je Tito pripadao, prijetila je zapadnom svijetu kao i današnja Al-Qai’da. I Kominterna i Al-Qai’da učile su da je posve normalno svoje neprijatelje ubijati. Razlika je u tome što je Tito pobijedio u ratu, i to kao antifašistički saveznik zapadne vojne alijanse. A to, naravno, ne umanjuje njegovu osobnu odgovornost za počinjene zločine u ratu i poraću.
U drugoj epizodi najvredniji su analiza i podaci dr. Vladimira Geigera o stradanjima njemačke manjine nakon rata, pogotovu banatskih Švaba. Logori u koje su trpani postojali su čak do 1948., a iza tzv. kolonizacije stajala je sustavna otimačina imovine Nijemaca i etničko čišćenje koje je rezultiralo stvaranjem srpske etničke većine u današnjoj Vojvodini. Panonski prostor pretrpio je najviše promjena stanovništva, kaže Geiger i zaključuje: “Demografski gledano, najviše je stradala njemačka nacionalna manjina, a potom Hrvati”. Drugu epizodu obilježila je i tvrdnja dr. Nevena Šimca da su Ozna i Udba kriminalne organizacije, da se “moraju smatrati zločinačkim organizacijama”. Dr. Ivo Banac konstatira da je Goli otok zapravo bio jedini komunistički zatvor koji nije naslijeđen od prethodnih vlasti. Samo Goli je bio novi i kao takav postao je simbol poput Arhipelaga Gulag.
Zlatko Begonja (Foto: Filip Brala/PIXSELL)
Ni u trećoj epizodi nema epohalnih otkrića ali ni teza koje do sada nisu bile u optjecaju, osim nekih nepotrebnih pretjerivanja. Detaljno ponavlja opća mjesta iz poslijeratnog obračuna komunističkog režima s Katoličkom crkvom, najopasnijim i jedinim organiziranim protivnikom.
Zbog svega toga nikoga neće posebno iznenaditi niti začuditi dr. Jure Dežman kad u četvrtoj, još uvijek neobjavljenoj epizodi, tvrdi da je Titu mjesto sa Staljinom, Gadafijem, Maom, Pol Potom, dakle, “među najvećim zločincima 20. stoljeća”. “Ne možemo mu dati epitet velikog državnika jer je država propala, raspali su se i nesvrstani. Nakon komunizma nije ostala nijedna katedrala, nijedno veliko djelo umjetnosti, nijedno Sveto pismo…” Jednako tako nastavlja i dr. Begonja za kojega Titova uloga nije bila pozitivna. “Josip Broz zvani Tito! Njega definiram kao ključnu osobu jedne zločinačke organizacije”, kaže Begonja.
Antibožji i antihumanistički
Odlazak na privremeni rad u inozemstvo krajem šezdesetih i sedamdesetih godina bio je samo eufemizam za trajni odlazak, kaže dr. Dražen Živić iz Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar. Pola milijuna hrvatskih gastarbajtera “osvježava hrvatsku političku emigraciju”, objašnjava dr. Ljubo Antić, jer je većina ljudi koji su otišli imala negativan odnos prema Jugoslaviji. “To je drugi u povijesti najznačajniji emigracijski val, koji ovaj put ne ide prema dalekoj Americi ili Australiji, nego prema zapadnoj Europi”, kaže dr. Antić. Kako autor zaključuje, to je bio “novi val demografskog devastiranja Hrvatske”. Bila je to perfidna igra komunističkog režima jer je odlazio “biološki najpotentniji dio naroda”. Istodobno se rješavao problem nezaposlenosti i problem s političkim neistomišljenicima, kaže Igor Zidić, predsjednik Matice hrvatske.
Pola milijuna hrvatskih gastarbajtera “osvježava hrvatsku političku emigraciju
Jačanju političke emigracije u Europi režim odgovara “izvezenim terorizmom” i likvidacijama desetaka političkih emigranata. Nijedna socijalistička zemlja iz lagera (iz Istočnog bloka) nije se tako krvoločno i bespoštedno obračunavala sa svojim političkim protivnicima u iseljeništvu.
Dr. Jure Dežman zaključuje da je komunizam bio “sustav crvenog nadčovjeka”, da je to bio rasistički sustav u kojem je vladao “rasistički napuhani partijski vladar” i “crvena nadklasa”, dok su drugi ljudi bili manje vrijedni. Za autora filma ova je teza nedvojbena, čak je nadopunjuje razmatranjem “političkog aparthejda ne samo prema narodnim neprijateljima nego i prema cijelom albanskom narodu na Kosovu”. Katolički dio Jugoslavije plaćao je višu cijenu titoizma od ostalih naroda, kaže Dežman. U Jugoslaviju je ušao kao razvijeniji, a po broju mrtvih i po drugim oblicima diskriminacije, više je iskorištavan u ime bratstva i jedinstva.
Tu četvrtu epizodu nazvanu “Tito zauvijek” obilježit će akademik Ante Stamać koji jasno i pregnantno sažima osnovnu ideju cijelog serijala: “U komunizmu nije bilo ničega dobrog, u komunizmu je bilo sve zlo”. Komunizam je “antibožji, antikršćanski i antihumanistički svjetonazor”. A pod komunizmom podrazumijeva se vladajuća ideologija od 1945. do raspada Jugoslavije. Nazivi “samoupravni socijalizam” ili “jugoslavenski put” jednostavno su izmišljotine komunističke propagande. Nakon rušenja Berlinskog zida, raspada SSSR-a i Jugoslavije, svijet se i dalje bojao restauracije komunizma. Tako je i nastala 1996. prva rezolucija o osudi komunizma, kaže dr. Neven Šimac. Na inicijativu švedskog zastupnika, u Vijeću Europe 2006. donosi se nova rezolucija o potrebi međunarodne osude totalitarnih komunističkih režima. Temelji se na podacima objavljenim u planetarno poznatoj “Crnoj knjizi komunizma” objavljenoj u Francuskoj 1997. godine. Jedan od glavnih koautora ove knjige, Stephan Courtois, tvrdi da je u komunističkim režimima pobijeno četiri puta više ljudi nego što je pobila Hitlerova osovina. Bio je opsjednut brojkom od 100 milijuna komunističkih žrtava koju je svakako htio doseći, pa su se dvojica koautora “Crne knjige komunizma” odrekla svoga zajedničkog djela tvrdeći da je pobijeno između 65 i 93 milijuna ljudi. Zanimljivo, Jugoslavija se spominje samo marginalno, daleko iza Kine, SSSR-a, Kambodže…
“U mnogim zemljama komunisti su se presaldumili i postali socijaldemokrati i u raznim oblicima opet došli na vlast. Nakon kratkotrajnog otvaranja, sada su povijesni arhivi opet zatvoreni, rizik je da se ne sazna što se sve zbivalo. A Hrvatska nema povijesnu bilancu čitavog prošlog stoljeća”, zaključuje dr. Šimac. “Da je kojim slučajem došlo do preporoda komunizma, Slobodan Milošević preuzeo bi jednu od središnjih uloga”, zaključuje dr. Aleksandar Bezborodov iz Instituta za povijest i arhivistiku Ruskog sveučilišta za humanističke znanosti u Moskvi.
Nes(p)retna odluka
Povijesna valorizacija lika i djela Josipa Broza Tita ipak polako dobiva konture koje jugonostalgičari i titoisti ni danas ne žele čuti. A on ostaje kineskim investitorima koji od Kumrovca žele napraviti turističko-komunističku profitnu oazu. Ostaje i u sjećanju Tuđmanovih gostiju koji su vidjeli Titovu bistu u uredu prvog predsjednika Hrvatske. Nama preostaje povijesna dilema koju u predgovoru svoje nove knjige “J. B. Tito – biografija” pokušavaju pokrpati Slavko i Ivo Goldstein: “Za suvremenike J. B. Tita – Churchilla, Roosevelta, Staljina, De Gaullea, Hitlera, Mussolinija, Mačeka, Pavelića – već je prilično jasno kakvo im je mjesto u povjesnici njihovih naroda i svijeta. Istodobno, o Titu u njegovoj domovini Hrvatskoj i u zemljama nastalim raspadom Jugoslavije još traje tvrda podvojenost. Možda ga moramo ubrojiti među one rjeđe državnike o kojima povijest nikada nije uspostavila neko prevladavajuće opće mišljenje, o kojima je bilo i bit će vrlo kontroverznih interpretacija – poput Temistokla, Gaja Julija Cezara, Robespierrea ili Napoleona?” Nes(p)retnu Hrvatsku televiziju i njene čelne urednike kao da su zatekli “komunistički zločini”. Optužbe za “cenzuru i bunkeriranje” dokumentaraca išle su (a na koga drugog) na račun Gorana Radmana, Titova omladinca, osvjedočenog štafetomana i “presaldumljenog komunista”, kako se već sve ne diskvalificira sada po drugi put čelni čovjek HTV-a.
Na HTV-u kažu da će četvrta epizoda biti emitirana u lipnju, nakon gužve koja sada vlada u eteru zbog političke kampanje za euroizbore. Bit će popraćena okruglim stolom i objašnjenjima umnih intelektualaca u panel diskusiji. Duboko podijeljena hrvatska javnost moći će uživati u studijskom obračunu najuglednijih povjesničara koji će, valjda po starom Šuvarovu principu, “knjigom na knjigu”, sučeliti argumente. Nakon te debate Hrvatska neće biti manje podijeljena niti pametnija. A više neće moći ispraviti povijesnu pogrešku iz 2012. kada se Sabor odrekao pokroviteljstva svečanosti obilježavanja stradanja u Bleiburgu. A od toga do zabranjivanja petokrake vodio nas je kratak put.
kad kmeri vode hrt što očekivati ?