U Sarajevu je opet gorio plamen. Srećom, ne onaj ratni, nego olimpijski, kojeg se mnogi današnji naraštaji i ne sjećaju. Gradovi Sarajevo (bošnjačko) i Istočno Sarajevo (srpsko) bili su protekloga tjedna uspješni domaćini Europskog olimpijskog festivala mladih (EYOF).
Naravno, po značaju i opsegu riječ je o sportskom događaju koji se ne može uspoređivati s “pravom” Olimpijadom, ali podatak da je u BiH došlo više od 900 sportaša iz 46 zemalja, koji su se natjecali u osam zimskih sportova, pokazuje kako je to bio ipak velik sportski događaj. Za daytonsku BiH EYOF je, pak, bio organizacijski osjetljiviji od Olimpijade iz 1984. Najveći je to sportski i uopće društveni događaj organiziran u BiH nakon rata, a ujedno i prvi koji su zajednički i bez ikakvih trzavica organizirala dva grada koja dijeli međuentitetska granica. Situacija u kojoj danas imamo Sarajevo i Istočno Sarajevo izravna je posljedica rata. To je jedno od kompromisnih, mnogi će reći i apsurdnih, daytonskih rješenja. Nevidljiva, ali itekako primjetna granica između Federacije BiH i R. Srpske prolazi gradskim četvrtima, “siječe” ulice, a na nekoliko mjesta i zgrade. Između entiteta podijeljene su i olimpijske planine pa samim tim i sportska borilišta na kojima su se prije 35 godina dijelila odličja. Jahorina je pripala RS-u, Bjelašnica i Igman FBiH, dok je Trebević podijeljen “napola”.
Izuzmu li se prve poslijeratne godine, dva Sarajeva uglavnom žive bez međusobnih problema. Incidenata nema, ali ni suradnje koja bi u normalnim okolnostima bila logična između susjednih gradova. EYOF je prvi ozbiljan zajednički projekt iza kojeg su stale ne samo lokalne vlasti nego i političari “s vrha”. Baš u jeku svađa i tenzija o uspostavi vlasti nakon izbora i vatrene kampanje, političari u BiH u duhu olimpizma pokazali su kako znaju i surađivati.
Za bh. uvjete nadrealno je izgledala slika Milorada Dodika kako u ulozi predsjedatelja Predsjedništva BiH na prepunom stadionu Koševo otvara EYOF. Poznat po britku jeziku, Dodik je državnički prešao preko salve zvižduka koji su mu upućeni s tribina i održao govor kojem ni njegovi dežurni kritičari u Sarajevu nisu imali što prigovoriti. I kada se očekivalo da će bh. političari iskoristiti EYOF za nova prepucavanja, dogodilo se – suprotno. Ni jedne riječi, izjave ili provokacije koja bi kontaminirala naporan rad organizatora ovog događaja.
Naivno bi bilo vjerovati kako jedna manifestacija može promijeniti paradigmu bh. društva ili riješiti brojne međunacionalne i političke probleme. Pred BiH je težak put pronalaska zajedničkih ciljeva, vrijednosti i interesa koji tu zemlju i društvo mogu držati na okupu.
EYOF je samo znak ili primjer da i u BiH može biti drukčije, bolje. Samo kada se igra otvoreno, sportski, bez nedopuštenih poteza, kršenja pravila i prava (drugih). Nažalost, s ugašenim plamenom nestalo je i olimpijskog duha. Opet se susjedi, baš kao nekada, svađaju i dijele. Nastavljeno je natjecanje u širenju mržnje. Važno je sudjelovati iako svi znaju da neće nitko pobijediti.
Opet neki žal za jugoslavijom i vremenima kada si od prosječne plaće (ne plaće prosječnog radnika) mogao kupiti dvoje varteksove Levisice. Kada je državna elita po malo bolju robu išla u Trst. Za bosnu bi bilo najbolje svakom svoje pa nek se onda dogovaraju o suradnji. Isto kao i mi sa srbijom. Susjedi su nam i htjeli-nehtjeli motati ćemo surađivati jer smo upućeni jedni na druge. To nije stvar izbora kako to neki misle nego stvar zemljopisnog položaja. Imamo susjede koje imamo, ne moramo se voliti ali moramo surađivati. Pamet u glavu a idela i mržnju van iz srca jer mute razum.