Okončanjem suđenja za ubojstvo premijera Zorana Đinđića za institucije Srbije i tamošnju političku elitu predmet pod oznakom KP 5/03, zaključen je i stavljen ad acta, no jedan čovjek i dalje traga za odgovorima na brojna pitanja. Milan Veruović, osobni tjelohranitelj premijera Đinđića, jedan je, no kako tvrdi, ne i jedini koji sumnja u rezultate službene istrage. Čovjek pred čijim je očima ubijen Zoran Đinđić, pri čemu je i on sam bio ranjen, jedini je tijekom suđenja bio prisutan na svim ročištima, saslušao je apsolutno svaki iskaz svjedoka te tvrdi da su dva desetljeća nakon atentata pravi krivci, odnosno nalogodavci ubojstva srpskog premijera, na slobodi, a Srbija je i danas, kako kaže, u viru kriminala s kojim se ubijeni premijer želio obračunati.
„Tijekom cijelog njegova mandata, protiv Zorana Đinđića vođena je kampanja u kojoj je bio sotoniziran i diskreditiran. Ta atmosfera linča imala je za cilj pripremiti javnost za scenarij koji se dogodio 12. ožujka 2003. No službena istina o ubojstvu premijera Srbije nije utemeljena na čvrstim, materijalnim dokazima, tragovima s lica mjesta niti na svjedočenjima očevidaca. Optužnica je konstruirana na iskazima zaštićenih svjedoka, upitnim priznanjima i sumnjivim vještačenjima, na temelju čega je u konačnici donesena i presuda“, tvrdi Veruović.
Najvažniji na popisu zaštićenih svjedoka bili su, kako ističe, Dejan Milenković Bagzi, koji je u veljači izvršio pokušaj atentata na premijera, te Miladin Suvajdžić, koji je svjedočio o oružju iz kojeg je navodno pucano na Zorana Đinđića. Kao netko tko je pripadao neposrednom osiguranju premijera, Veruović je i osobno svjedočio Bagzijevu uhićenju i privođenju.
„Ni policija, a ni tužiteljstvo ne samo da nisu tada adekvatno reagirali nego su se čak i falsificirali dokazi, što je omogućilo da se, samo nekoliko dana nakon pokušaja atentata, Bagzi nađe na slobodi, čime je stvorena nova prilika da se započeto i dovrši, što se kobnog 12. ožujka i dogodilo“, kaže Veruović, koji je nakon atentata zbog sigurnosti sa svojom obitelji bio izmješten iz Srbije te je nekoliko godina proveo u stalnoj misiji pri savjetu Europe u Strasbourgu.
POVEZANI ČLANCI:
„Premijer i ja nismo pogođeni iz istog oružja!“
Drugi zaštićeni svjedok Miladin Suvajdžić, poznat kao Đura Mutavi, tvrdio je kako je puška kojom je izvršen atentat na Zorana Đinđića donesena iz jedinice za specijalne operacije. Iako je praksa bila da nakon zločina unište oružje, ta je puška, tvrdi Veruović, bila sačuvana kako bi vođa kriminalnog klana Dušan Spasojević držao u šaci Zvezdana Jovanovića, koji je imenovan za izvršitelja ubojstva te Milorada Ulemeka Legiju. Godinu dana kasnije Dejan Milenković Bagzi, koji je do tada bio u bijegu, dobio je status svjedoka suradnika te je pred istim tim sudom dao suprotnu izjavu, tvrdeći kako je pušku o kojoj je pričao Suvajdžić zapravo on kupio na Kosovu te ju je prenio u Srbiju.
„Mi ni danas ne znamo iz koje je puške ubijen Zoran Đinđić. Puška o kojoj su na različite načine govorila dva zaštićena svjedoka, a koja je vještačena i u Wiesbadenu, nikada nije donesena na Specijalni sud, niti je ikakvim biološkim tragom dovedena u vezu sa Zvezdanom Jovanovićem koji je osuđen za ubojstvo Đinđića. Tvrdim da to nije puška iz koje je premijer ubijen. Naime, kalibar te puške je 7,62 milimetra, što odgovara mojoj ulaznoj rani, koja je bila 7 x 6 milimetara, ali ne odgovara ulaznoj rani na tijelu premijera, koja je bila znatno veća, čak 33 x 32 milimetra. Uvjeren sam stoga kako je Jovanović sve priznao pod pritiskom. U prilog tome ide i činjenica da su ga ubojicom premijera proglasili već 25. ožujka, a on je priznanje potpisao tek 7. travnja, dakle petnaestak dana kasnije“, tvrdi čovjek iz Đinđićeva osiguranja.
Ističe i kako se istog tog 12. ožujka, samo 45 minuta nakon ubojstva premijera, znalo gotovo sve o izvršenom atentatu, zbog čega je uvjeren da je ono što je presudom kasnije potvrđeno na dan ubojstva već spremno čekalo na stolu.
GALERIJA Vijest o ubojstvu srpskog premijera
„Treći metak bio je prvi“
Svoju viziju ubojstva, koje se dogodilo pred njegovim očima, Veruović je detaljno opisao i u knjizi "Treći metak", koja je nastala na temelju sudskih spisa, izjava svjedoka te dokaza koji su bili izneseni pred Specijalnim sudom. No teorija o trećem metku odmah je bila etiketirana kao teorija zavjere, kako Veruović tvrdi, samo zato što se ne poklapa sa službenom verzijom priče.
„Sve je teorija dok se ne iznesu činjenice i dokazi, a oni u ovom slučaju postoje. Važan materijalni trag jest komad zrna metka koji je nađen na mjestu ubojstva i na kojem nije bilo bioloških tragova, što znači da metak nije prošao ni kroz premijerovo ni kroz moje tijelo. No, ne radi se tu o trećem, nego o prvom metku koji su sakrili. Naime, taj prvi metak koji je pogodio premijera bio je potpuno drugog kalibra od metka koji je pogodio mene i došao je sa suprotne strane. To je svakako metak više od onog što navodi službena optužnica u kojoj stoji da su ispaljena samo dva metka, od kojih je jedan pogodio Zorana Đinđića, a drugim mene“, pojašnjava Veruović. Spornim smatra i to što uzorci krvi nisu bili vještačeni navodno stoga što se krv zgrušala, a upravo bi to vještačenje, tvrdi Veruović, pokazalo točke putanje metka.
„Iskazi dvaju svjedoka poklapali su se s tvrdnjom da je Đinđić ubijen iz potpuno suprotnog smjera od onog koji je naveden u službenoj verziji događaja, no sud se oglušio i na te izjave, kao i na materijalne tragove. Istražni je postupak vođen tako da nije bilo prilike da se odmaknemo od onoga što je bilo unaprijed napisano te je 12. ožujka, kada je izvršen atentat na Đinđića, već bilo na stolu“, tvrdi Veruović te dodaje kako nije bilo ni medijske, a ni političke volje da se istina dozna i otkrije. Na svaku godišnjicu ubojstva, ponovo se, kako kaže, aktivira šablonska priča koja je lansirana kobnog dana, a u koju, tvrdi Veruović, najmanje 80 posto građana Srbije s razlogom sumnja, baš kao i u ispravnost izrečene presude.
POVEZANI ČLANCI:
„Danas, dva desetljeća nakon atentata na premijera Đinđića, nitko i ne osporava da pravi motivi ubojstva, kao i politički nalogodavci, kroz ovu presudu nisu dotaknuti, jer presuda nije ni imala za cilj da to razotkrije. Politički kišobran zaštitio je prave krivce te spriječio da bilo što, osim istine koju su ponudili u presudi, izađe na vidjelo“, zaključuje Veruović.
Koloplet motiva
Na pitanje, tko je, po njegovu mišljenju, imao najveći motiv da tadašnjeg premijera Đinđića izbriše s političke scene, odgovara kako je riječ o vrlo kompleksnoj situaciji, jer u igri je bilo više interesnih skupina i motiva. Jedan od krupnih motiva mogao je, kako tvrdi, biti Đinđićeva borba protiv organiziranog kriminala. Naime, upravo je po njegovu nalogu bila ispisana tzv. Bijela knjiga u kojoj je policija, u suradnji s Upravom za borbu protiv organiziranog kriminala, mapirala i locirala sve kriminalne skupine i udružene kriminalne grupe koje su tada djelovale na teritoriju Srbije.
„Krupni akteri iz kriminalnog miljea imali su jak motiv za ubojstvo premijera jer je, po ekspozeu Vlade Zorana Đinđića, 2002. bila godina borbe protiv organiziranog kriminala, koji se u Srbiji snažno ukorijenio tijekom prethodnih desetljeća Miloševićeve vlasti. Srbija je, naime, cijelo desetljeće živjela u ratovima koje službeno nije vodila, a u koje su bile uključene kriminalne skupine, ali i ljudi skriveni iza kulisa koji su od tih ratova direktno profitirali. Upravo su ti ratni profiteri Srbiju i definitivno preuzeli 12. ožujka, kada je ubijen Đinđić“, tvrdi Veruović.
Motiv se, smatra on, može tražiti i u rijeci crnog novca koji je cirkulirao Srbijom, a izvor su bili mutni poslovi – šverc duhana, droge, ljudi i oružja. Ti su ilegalni kanali 90-ih godina, kada je Srbija bila pod sankcijama, potpuno izmakli kontroli, čak je i međunarodna zajednica tada zatvorila oči. Iz tih se kanala, tvrdi Veruović, financirala i država, a pojedine su kriminalne skupine u tom kaosu gradile pozicije i jačale svoj utjecaj. Takvim je mrežama, zaključuje naš sugovornik, Zoran Đinđić itekako smetao, jer je želio državu oduzeti, točnije spasiti iz ruku oligarha koji su nastali u tom za Srbiju mračnom razdoblju.
Šešelj je prizivao 'krvavo proljeće'
„Unatoč mutnom kolopletu mogućih motiva, cijela je optužnica, koja je prethodila presudi, pokrenuta pričom 'Stop Haagu', kojom se javnost pokušala uvjeriti da je Đinđić ubijen isključivo zbog straha. Naime, pojedini pripadnici jedinice koja je pripadala službi državne sigurnosti Srbije i snagama policije Srbije strahovali su da će biti isporučeni međunarodnom sudu u Haagu. Ipak, od takve se pretpostavke, tijekom suđenja, odustalo te je taj motiv otpao jer nije bio dokaza koji bi ga potvrdili“, kaže Veruović, dodajući kako je svakako jedan od ozbiljnijih motiva za ubojstvo premijera Đinđića izručenje Slobodana Miloševića Haagu, što se smatralo veleizdajom.
Podsjeća i kako je, neposredno prije atentata na premijera, najveći politički protivnik Đinđićeve politike, tadašnji lider Srpske radikalne stranke Vojislav Šešelj javno, uoči dobrovoljnog odlaska u Haag, prizivao "krvavo proljeće". Njegov nasljednik, a kasnije predsjednik Srbije, Tomislav Nikolić poslao je tada Đinđiću, koji je u to vrijeme imao ozlijeđenu nogu, gotovo prijeteću poruku – podsjetio je, naime, da je i Josip Broz Tito pred smrt imao problem s nogom, aludirajući time da se sprema neko veliko zlo. Atentatom 12. ožujka te su se crne slutnje i obistinile.
No u sjeni tog propagandnog Šešeljeva cirkusa, dok su radikali uzurpirali pozornost javnosti, dogodilo se, podsjeća naš sugovornik, nešto vrlo važno. Miloševićeva supruga Mirjana Marković napustila je Srbiju i otišla u Rusiju, a da nitko u državi tada na to nije obratio pažnju.
„Jedan od mogućih motiva atentata bila je i osveta obitelji Milošević, no sud se time nije bavio. No mišljenja sam da je konstrukcija koja je Đinđića etiketirala kao veleizdajnika zbog izručenja Slobodana Miloševića Haaškom sudu poslužila samo kao uvjerljiva kulisa za predstavu po kojoj su premijeru presudili srpski patrioti. Iz istog se razloga Đinđića povezivalo i s kriminalom, kako bi se činilo logičnim da su ga ubili upravo pripadnici srpskog kriminalnog miljea“, tvrdi Veruović ističući kako su sve to bili pucnji u prazno jer je, kako tvrdi, prave krivce trebalo tražiti u redovima onih koji su od eliminacije Zorana Đinđića s političke scene imali najveću korist.
Dva desetljeća nakon atentata u kojem je i sam bio ranjen, Veruović je umirovljen. Danas prati na nastupima svojeg sina Mihaila Veruovića, poznatijeg pod imenom Voyage. Mlada je pjevačka i glumačka zvijezda svojem ocu danas jedina zvijezda vodilja te je poslije brojnih životnih brodoloma, kako kaže, konačno ponovno pronašao svoj put.
Glavne aktere ubojstva Djindjica treba traziti u SP-crkvi.