Odjeven u crnu kožnu jaknu, sivu vestu i crne hlače te s crnim cipelama na nogama, Željko Maurović Ustaša 10. siječnja 2002. izašao je iz svog stana na zagrebačkom Jarunu. Supruzi je rekao da ide pogledati neki građevinski materijal. To je bilo zadnji put da ga je vidjela. Maurović, čovjek jače tjelesne građe, koji je jednom s ponosom kazao da ima 130 kilograma, nestao je bez traga. Od njegova nestanka prošlo je 15 godina, informacija o njemu nema, a od njegova nestanka do danas s njegovim se likom i djelom s vremena na vrijeme bavilo samo – pravosuđe.
Višestruko osuđivan
Jer u trenutku nestanka Maurović je bio višestruko osuđivana osoba, dobro poznat i policiji i pravosuđu, a kada je nestao, protiv njega se vodilo više postupaka. Tako je bio optužen da je u rujnu 1991. s još jednom osobom upao u kuću S. Z.
Maurović, kojem je idol bio ustaški poglavnik Ante Pavelić te je sebe zvao ustaškim krilnikom, teretio se da je S. Z. natjerao da obuče uniformu JNA. Potom ga je vezao lisicama i stavio ga u prtljažnik. Nesretnog čovjeka odvezao je do Velike Gorice gdje ga je zaključao u nekom skladištu. No u nekom trenutku S. Z. je uspio pobjeći, a Maurović se vratio do njegove kuće, gdje je zatekao dvojicu njegovih prijatelja koje je također zavezao. Zbog svega toga Maurović je 31. siječnja 2007. bio osuđen na dvije godine i osam mjeseci zatvora, a kako je i tada bio nedostupan, suđeno mu je u odsutnosti. U siječnju 2008. za njim je raspisana tjeralica koja je još na snazi, no Maurović do sada nije nađen. Kaznu od dvije godine i osam mjeseci zatvora nije izdržao, a nedavno je ta kazna obustavljena jer je u tom predmetu nastupila zastara.
Osim te presude, Mauroviću su u ovih 15 godina u odsutnosti izrečene još dvije presude, a paradoks je da se on službeno vodi kao nestala osoba, dok je istovremeno za njim raspisan europski uhidbeni nalog (EUN). Da se vodi kao nestala osoba, vidljivo je i iz Nacionalne evidencije nestalih osoba (NENO) gdje su objavljeni osnovni podaci o njegovu nestanku, a da je nestao, policiji je u siječnju 2002. prijavio član obitelji. Priča o njegovu nestanku tada je objavljena i u medijima, i to ponajviše zato što je koju godinu ranije Maurović postao “poznata” osoba. Naime, u listopadu 1999. bio je u centru policijske i medijske pozornosti jer su zbog njega pripadnici specijalne policije doslovno napravili invaziju na zagrebački Jarun. Učinili su to jer su imali informaciju da je Maurović uzeo taoce, zatvorio se u svoj stan te prijetio aktiviranjem eksplozivne naprave.
Naknadno, na sramotu elitne policijske postrojbe, pokazalo se da u spomenutom stanu nije bilo ni talaca, ni bombe ni Maurovića. Malo nakon policijske invazije na Jarun, Maurović, koji se u javnosti osim kao Ustaša predstavljao (lažno) i kao unuk poznatog crtača stripova Andrije Maurovića, novinarima je u svom stanu, okružen endehazijskim memorabilijama i portretom Ante Pavelića kazao:
– Na adresi na koju su policajci upali smješten je moj ured i atelje.
Sramota elitne postrojbe
Malo prije 15 sati došao mi je jedan prijatelj i s njim sam otišao na ručak. Nakon petnaestak minuta uspaničenim glasom nazvala me moja tajnica i rekla da joj policajci kucaju na vrata tražeći da ih pusti. Policajci su nazvali i mene tražeći da izađem iz stana, no ja sam im rekao da nisam unutra. Nisu mi vjerovali pa je došao moj odvjetnik koji ih je pustio u stan, a oni su me s puškama tražili ispod stola. A ja sam čovjek od 130 kilograma i teško da bih se mogao skrivati ispod namještaja! Kada su se uvjerili da me nema, otišli su, a dečkima sam poslao ćevapčiće i sokove jer oni su hrvatski redarstvenici koji su samo obavljali svoj posao. Poslije me nazvao njihov zapovjednik koji mi je i zahvalio na toj gesti – kazao je 1999. Maurović autorici ovog teksta.
U to vrijeme za Maurovićem je bila raspisana tjeralica zbog pokušaja iznude, a na upit zašto je za njim raspisana tjeralica Maurović je tada rekao:
– To što me sud traži njegov je problem!
A sud ga je tražio jer ga se teretilo da je zajedno s još dvije osobe 10. siječnja 1998. pokušao iznuditi D. G. Maurovićeva dvojica suokrivljenika došla su u stan D. G. u Bolničkoj u Zagrebu. Nakon što su ušli u stan D. G., izudarali su ga šakama i rukama po glavi te su mu repetirali pištolj u glavu, nakon čega su mu rekli:
– Idemo na razgovor!
Potom su ga odvezli na Jarun, gdje ih je dočekao Maurović, koji je od D. G. tražio da mu preda 4000 DEM nepostojećeg duga ili će ga u protivnom “zakopati u šumu te prijeći preko njega bagerom”. D. G. je pristao dati novac Mauroviću kako bi ga on i njegovi sudrugovi prestali tući, no kazao je da novac može skupiti u roku od sedam dana. Maurović mu je povjerovao te ga je pustio, a D. G. je naknadno sve prijavio policiji, koja je od tog događaja do akcije na Jarunu neuspješno tragala za Maurovićem. A kako je za njim bila raspisana tjeralica, nakon policijskog debakla na Jarunu Maurović se morao javiti sudu. No prethodno je imao potrebu objasniti zašto misli da se našao na meti specijalaca.
– Ja sam ustaša i ta je akcija bila napad na ustaškog krilnika i Glavni ustaški stan. Do svega toga ne bi došlo da nisam pisao pismo Haaškom tribunalu te se zauzeo za Mladena Naletilića Tutu te dao intervju u novinama. Ja sam ustaša, Hrvat, osnivač Domovinskog ustaškog pokreta i član Hrvatskog državnog pokreta, a djelatnost mene i mojih sljedbenika je tajna – kazao je tada Maurović.
Dan nakon propale policijske invazije na Maurovićev stan, policajci su mu pretraživali stan tražeći oružje, a nakon toga se Maurović u pratnji odvjetnika taksijem odvezao u – Remetinec. Tamo je ostao desetak dana, nakon čega je pušten da se brani sa slobode, uz obvezu da se redovito javlja raspravnom sucu. I činio je to Maurović redovito sve dok nije netragom nestao. Obitelj je nestanak prijavila policiji, a obratili su se tada i medijima.
– Nakon sve strke i galame koja je nastala nakon što su nam specijalci upali u stan nastavili smo živjeti normalno, no Željko se promijenio. Povukao se u sebe i nikamo nije išao bez mene. Imali smo galeriju i likovnu radionicu, a počeli smo graditi i kuću. Željko je bio sav u tome – kazala je nakon Maurovićeva nestanka njegova supruga.
U novinama je tada objavila i telefonski broj na koji su joj se mogli javiti svi oni koji o Maurovićevu nestanku nešto znaju. No javio joj se nije nitko, a u potrazi za nestalim Maurovićem uspješnija nije bila ni policija. U međuvremenu je on zbog pokušaja iznude u odsutnosti osuđen na dvije godine zatvora, a ta će kazna otići u zastaru koncem ove godine. Ima i kaznu od sedam godina zatvora zbog razbojstva koja će, ako Maurovića do tada nitko ne nađe po EUN-u raspisanim za njim, otići u zastaru 2026.
ZHS!