Zbog zastare lani nisu za čedomorstvo odgovarali roditelji iz baranjskog sela, a isto tako nikad neće biti izvršena ni presuda od pet godina zatvora silovatelju dviju malodobnica 1992. godine pokraj Rijeke. Ta dva slučaja nisu bila politično atraktivna pa ni inspirativna za kreatore zakona. Ali, tko bi mogao odoljeti populističkom prijedlogu esdepeovca Ive Josipovića i predsjednika Mesića o, tko zna kojem već, konačnom obračunu s ratnim profiterima. Naoko samo ratni profiteri. Međutim, prijedlog o produljenju zastare za kazneni progon onih koji su se protuzakonito bogatili u ratu vrijeđa načelo zakonitosti i zabrane retroaktivnosti. Takav zahvat u našem pravnom sustavu nije zabilježen, a ako i ima sličnih primjera u uređenim demokracijama, zbog pravne osjetljivosti, uistinu su iznimni.
Dvojicu čelnika vaterpolo kluba Mladost teretilo se sve do siječnja 2004., kad je slučaj nakon deset godina otišao u zastaru, da su nekoliko desetaka poduzeća i Mirovinski fond RH zloporabom položaja oštetili za 883.000 kuna plaćajući nenaplativim akceptnim nalozima "iako su znali da su zbog rata izostala sponzorstva i da ne mogu očekivati prihode na računu kluba". Jesu li i oni "ratni profiteri" za koje SDP kani predložiti pravno rješenje koje bi omogućilo da im se sudi unatoč tome što je slučaj već presuđen? Je li ratni profiter i netko tko je u ratnim godinama krao po Zagrebu, jesu li to kradljivci stoke na ratnom području, trgovci oružjem, torbari, pretvorbeni tajkuni ili oni koji su vojsci prodavali krumpir skuplji od onoga na tržištu? Naš Kazneni zakon ne poznaje pojam ratnog profiterstva i bilo kakav pokušaj definiranja za prošlo razdoblje dirao bi u temeljno, kod nas i ustavnopravno načelo prema kojem nitko ne može naknadno za neko ponašanje reći da je predstavljalo kazneno djelo ako kao takvo zakonom ili međunarodnim pravom nije bilo utvrđeno i u vrijeme počinjenja. Da sve ne bi postalo besmisleno i da se ne bi stvorio pravni nered, Ivo Josipović najavljuje produljenje zastarnog roka samo za postojeća kaznena djela, i to samo s velikom imovinskom štetom. Ali, i u tom slučaju opravdano je pravnopolitičko pitanje ako smo oprostili oružanu pobunu, zašto onda ne bismo oprostili onima koji su, s obzirom na kaznu, činili lakša nedjela u ratu?
Praktično je pak pitanje kakvog smisla ima suđenje i nakon proteka roka koji je dosad smatran razumnim da se slučaj dokonča, ima li dokaza i kakve su kvalitete nakon što je proteklo toliko vremena, služi li svjedoke još sjećanje...? I protek vremena suci uzimaju kao olakotnu okolnost pri odmjeravanju kazne, pa je na kraju upitno je li nam sve to isplativo s obzirom na to da naše pravosuđe ionako grca u zaostacima. I hoće li tada slava pripasti vladajućoj stranci dok iz oporbe budu vikali kako su dobili oružje, ali ga nisu znali upotrijebiti.
