Prije nekoliko dana New York Times objavio je zanimljiv tekst o Bernieju Sandersu s tezom da on uopće nije socijalist. Pišu kako on ne želi nacionalizirati industriju, ni ukinuti slobodno tržište te da ne veliča Venezuelu, nego Dansku i druge skandinavske zemlje. Zaključuju da je on ono što se u Europi naziva socijaldemokratom, a u skandinavskim socijaldemokracijama je sasvim lijepo živjeti, i u njima ima i više slobode nego u američkoj demokraciji. Desetljećima su vodeći američki političari, uključujući i predsjednike, gledali na socijalizam kao na nešto što bi moglo uništiti američku slobodu i druge temelje društva.
Stoga se postavlja pitanje zašto je Bernie Sanders sebe nazivao socijalistom već od studentskih dana i vrlo konzekventno stajao uz ideologiju koju je promovirao? Ima mišljenja da je on to činio kako bi iziritirao i iznervirao američki politički establišment i buržuje vječno uplašene za svoj kapital i svoja ulaganja. U tome je bio ustrajan sve od početka svoga studija na čikaškom sveučilištu gdje se učlanio u Socijalističku stranku i u „Uniju sloboda“, ali mnoge druge organizacije koje su se borile protiv nejednakosti, rasizma, rata bilo koje vrste, osobito onoga u Vijetnamu. Išao je i na legendarni marš na Washington s Martinom Lutherom Kingom, onaj na kojemu je izgovorio govor „I Have a Dream“. Za vrijeme kratkotrajnog povratka u rodni New York, radio je razne poslove, između ostalog bio je stolar, pomoćnik psihijatra i učitelj. No veliki grad ga nije zadovoljavao pa je krenuo prema ruralnom dijelu Vermonta gdje se naselio u seocetu od samo 88 stanovnika koje je u njemu stvorilo strast prema ruralnom životu. Radio je kao stolar, autor poučnih filmova radikalnog sadržaja koje je prodavao školama i kao pisac. Do današnjeg dana liberalni Vermont ostao je njegovo utočište i mjesto gdje je započeo svoju političku karijeru koja ispočetka i nije bila tako uspješna. Sredinom sedamdesetih preselio se u okrug Chittenden. Politički se angažirao već 1971. godine, a 1972. i 1976. kao član stranke „Unije sloboda“ kandidirao se za guvernera Vermonta, ali bez rezultata. Slično su prošle i njegove dvije kandidature za senatora u Washingtonu 1972. i 1974. godine. Stranku je napustio 1977. godine nakon dugotrajnog natezanja oko rezultata guvernerskih izbora koju su je doveli na rub bankrota. Nakon toga pribjegao je svojim starim znanjima i vještinama pisanja i režiranje filmova, osobiti uspjehom smatra film o američkom sindikalnom vođi Eugenu Debsu koji se u ime Socijalističke stranke čak pet puta kandidirao za predsjednika.
Opraštanje dugova
Selidbom u Burlington u Vermontu, ponovno ga je opio miris politike. Kao nezavisni kandidat kandidirao se za gradonačelnika i pobijedio s deset glasova razlike. To je bila prva prilika da počne provoditi svoj politički program, a najuspješniji je bio u gradnji stanova za građane slabijeg imovinskog statusa. Na izborima za sljedeća tri dvogodišnja mandata njegova pobjeda bila je premoćna. Radio je i na revitalizaciji starog dijela Burlingtona, a najveći mu je pothvat kada je spriječio lokalnog industrijalca i ulagača da poruši stare željezničke industrijske objekte smještene na jezeru u gradu i da tamo sagradi stanove za bogate, hotele i ekskluzivne poslovne prostore. Sanders je iz te bitke izašao kao pobjednik, a obale jezera uredio je kao prostor za javnu upotrebu. Sve je završilo tako što je Bernie 1987. godine proglašen jednim od najboljih gradonačelnika u Sjedinjenim Državama. Iako je neprekidno naglašavao da je socijalist.
Sandersu nije uspjelo izvojevati pobjedu za ispražnjenom mjesto u Zastupničkom domu 1988. godine, no dvije godine poslije pobjeđuje i postaje prvi nezavisni socijalist koji je ušao u Kongres nakon 40 godina. Zastupničku dužnost obnašao je 16 godina, a vrlo je često od sebe odgurivao saveznike neprekidnim ponavljanjem da političke stranke rade isključivo u korist bogatih. U Senat ulazi 2007. godine i ondje njegova politička aktivnost doseže maksimum. I dalje je usmjeren na siromašne, one koji žive u zapuštenim ruralnim područjima bez ikakve mogućnosti da dođu do zdravstvenog osiguranja. Obaminu zakonu o dostupnom zdravstvenom osiguranju dodao je 11 milijuna dolara koji su trebali poslužiti za gradnju lokalnih zdravstvenih centara i to u mjestima gdje je zdravstvena zaštita bila nedostupna. Njegov rad u Senatu odražavao je sve ono što će 2016. godine, kao predsjednički kandidat Demokratske stranke iznositi kao svoj politički program.
Sanders je u svakom pogledu bio iznenađenje prije četiri godine, kada se kandidirao za predsjednika. Iznenađenje je bilo i to što je na kraju predizbora završio kao drugi, iza Hillary Clinton. Tada je pokazao da mu nisu potrebne korporativne donacije i one koji kandidatima daju bogati, već da se kampanja može financirati s one najniže razine, na donatorima koji mogu izdvojiti tek pokoji dolar. To je jednim dijelom radio i Barack Obama u svojoj predsjedničkoj kampanji 2008. godine, no ne tako sveobuhvatno kao Sanders. Ideje koje je „posijao“ tijekom tadašnjih predizbora u posljednje četiri godine postale su nešto sasvim normalno među liberalno nastrojenim članovima demokratske stranke. Tako Elizabeth Warren govori o zdravstvenom osiguranju koje bi trebala pokrivati država ili o tome kako državni fakulteti moraju biti besplatni za sve. Čini da su i birači postali puno skloniji Berniejevim idejama, osobito oni mlađi, na koje on najviše računa dobije li predsjedničku nominaciju.
A Sanders je poprilično svojih predizbornih obećanja uputio upravo mladima. On želi bez razlike omogućiti da svi koji to žele mogu besplatno studirati na državnim sveučilištima. Nekoliko demokrata prihvatilo je ovu ideju, ali s nekim ograničenjima, koja ne bi omogućila baš svima da besplatno studiraju.
Radnička obitelj iz New Yorka
Uz ovo se neposredno veže i njegovo obećanje o opraštanju svih studentskih dugova koje su uzeli kako bi pokrili troškove školarine, smještaja i svih drugih potreba. U kojoj je mjeri problem ozbiljan, govore brojke – studentske kredite otplaćuje 45 milijuna mladih Amerikanaca, a ukupan iznos njihovih dugova je 1600 milijardi dolara, što predstavlja ogromno opterećenja za mlade koji pronalaze svoje prva zaposlenja, kao i za mlade obitelji koje često imaju i po dva ovakva kredita. Uz to, Sanders upozorava da je to i vrlo veliko opterećenje za američko gospodarstvo. I dostupno stanovanje za Sandersa je bitna tema. I u ovom slučaju on je radikalan – država bi trebala financirati, i to u iznosu od 2500 milijardi dolara izgradnju deset milijuna domova, ali bi uveo vrlo strogu kontrolu najamnina. I ovo je mjera koja bi najviše mladim obiteljima „zaglavljenim“ u studentskim kreditima, ali mnogim drugim Amerikancima koji sada u većem dijelu zemlje za najamnini ili ratu kredita plaćaju više od 30 posto obiteljske mjesečne zarade.
No na svakim američkim predsjedničkim izborima najvažnije stvar je gospodarstvo. Sanders kaže da ekonomija jest u usponu, ali da većina te dodane vrijednosti odlazi bogatima i tako se stvara sve veći jaz između bogatih i siromašnih. On tvrdi da trojica najbogatijih Amerikanaca – Bill Gates, Warren Buffet i Jeff Bezos imaju više nego polovica Amerikanaca koji se nalaze na dnu ljestvice bogatstva. Ili siromaštva. Rješenje vidi u drastičnom povećanju poreza za bogate, redistribuciji nacionalnog bogatstva i u drastičnom rušenju poreza za siromašne i za srednju klasu, formiranje novih socijalnih programa i podizanje satnice na 15 dolara. Za njega to su vatrogasne mjere koje mogu spriječiti da se raspe kompletna socijalna slika današnje Amerike i da se barem malo izjednače one ekonomske nepravde koje su nastale u posljednje vrijeme. Bernie Sanders sam je dijete iz židovske radničke obitelji iz Brooklyna. Kaže da su imali krov nad glavom, hranu na stolu i odjeću, no za novi namještaj, zavjese ili tepih novca jednostavno nije bilo.
Danas Bernie Sanders, sa svojih 78 godina, poprilično sigurno grabi prema stranačkoj nominaciji. Iako dobri rezultati u Iowi i New Hampshireu na jamče ništa, oni su ipak pokazatelj raspoloženja birača. Ako mu uspije osvojiti još dvoje predizbore koji se održavaju u sljedeća dva tjedna, a zatim i veći dio „superutorka“ kada se održavaju predizbori u 14 saveznih država, Sanders bi mogao dobiti nominaciju i to bez većih problema. Uz to, na njegovoj strani su i mediji koji upravo o njemu pišu više od bilo kojeg drugog kandidata. Za kampanju je dosad uspio skupiti 95 milijuna dolara i to sve od malih donacija od građana, što znači da ima ogroman broj onih koji smatraju da je upravo on pravi čovjek za Bijelu kuću i za veliku transformaciju američkog društva.
Trump sve manje tvita
Ako Sanders dobije nominaciju, Demokratska stranka mora ozbiljno posložiti redove i ujedinjeno stati iza svoga predsjedničkog kandidata iako on, u osnovi, uopće nije član te stranke, već nezavisni kandidat koji se pridružio klubu demokrata. Jedinstveno djelovanje u predizbornoj kampanji za predsjedničke izbore jedini je način da se poljulja predsjednik Donald Trump koji unaprijed vjeruje da je nepobjediv. Bernie Sanders kazao je da je ovo jedinstvena prilika da se sruši Trumpa i da se tako očuva ugled i integritet nacije, kako kod kuće tako i na međunarodnoj razini. Sanders je svakako premašio popularnost Donalda Trumpa, koji o njemu sve manje tvita. Uz to, Trump postaje sve usamljenija figura koju napuštanju njegovi najbliži suradnici i ministri prostirući pritom pred javnost sve ono što je on radio.
Važno je i to da unutar političkog establišmenta Sanders ima mladih istomišljenika. To je prvenstveno oštra i beskompromisna zastupnica demokrata Alexandria Ocasio-Cortez koja je svoju kampanju za Kongres vodila iz vrećice koju je držala ispod pulta kafića u kojem je radila, s minimalno novca. Ona, ali i nekoliko drugih budućnost su onoga što je u svojoj politici zacrtao Bernie Sanders.
Dnovinar je zaboravio napisati da se tzv. socijaldemokrati trenutno svim silama trude da od Evrope naprave evropistan u kojem je domicilno stanovništvo osuđeno na to da šuti, radi i hrani tzv. ljevičare i njihove afroazijske štićenike; što se USA tiče,, ne vjerujem da su amerikanci toliko glupi da ovakve dovedu na vlast😀😀😀