Poslije još jedne Ludnice mnogi (si) postavljaju pitanje: Kamo ide Hrvatska? Jer im izgleda da je, nakon još jedne delirične zabave s pucanjem, takvo pitanje nužno. Drugi, manje zabrinuti, uvjereni da je Hrvatska "na pravom putu", takvo zdvajanje smatraju pretjeranim, uvjereni da se problem hrvatske budućnosti ne može iščitavati iz "nekih ekscesa". Za njih je budućnost "u ekonomiji", "u razvoju" i "pametnom iskorištavanju vlastitih resursa". U konačnici računaju da će ulaskom u EU Hrvatska morati prihvatiti i "europska pravila ponašanja", pa će s nužno nestati i sve ovdašnje ludnice, da će naši primitivizmi biti zdrobljeni euromodernošću.
U računarskoj logici naših pragmatika Ludnica i Europa pojavljuju se kao antipodi: kada dođe Europa, nema Ludnica! No i Europa ima svoje ludosti, ludorije i ludnice, ali ne i takve raspašoje na kojima se ne viđaju samo kojekakvi "zločesti dečki", TV sponzoruše, nogometaši lopta-glava i drugi pripadnici undergrounda, kojega se, kao u Hrvatskoj, zove jet-setom. Ovdje na takva okupljališta dolaze i oni koji bi nam "trebali osigurati priključak na Europu": poduzetnici, menadžeri, nasljednici obiteljskih biznisa, tzv. "hrvatska zlatna mladež". Kako će se netko tko obožava balkanske ritmove prilagoditi europskima? Ta nitko neku glazbu ne sluša tek tako i sigurno zna zašto sluša Šabana Šaulića, a ne Arsena Dedića ili Antonija Vivaldija. Ne hrli naša novokomponirana elita tek tako u folk-hramove. Zna se što se ondje nudi i što se može dobiti. I nije baš sigurno da određena vrsta muzike nema nikakve veze s ponašanjem. Kako to da nakon slušanja narodnjaka nikad nisu isključeni krš i lom? Može li se popuštanje niskim strastima objasniti jedino tipom publike koja dolazi uživjeti se i iživjeti slušajući narodnjake? Razvlačenje harmonike i preludiranje po klaviru ne izazivaju ni iste emocije, a ni istu vrstu ponašanja. Još nitko nije "pao u sevdah" slušajući Devetu simfoniju.
Ali kada netko počne "Čaše lomim, ruke mi krvave", onda je to i poziv i izlika za lom. Pa možda i za pucanje. Je li tko nakon nekog koncerta izašao iz Lisinskog i, "bolno uznemiren" ili uzrujan, posegnuo za svojom "zbrojovkom"? Ma koliko netko bio uzbuđen poslije kocerta na kojemu su "prašili" rockeri, nije zabilježeno da se poželio i ispuškarati.
Antropolozi i etnopsiholozi već su davno tvrdili da glazba iz čovjek mami najuspavanije i najdublje, da nas često vraća na razinu našeg "najstarijeg temperamenta", da uz nju "uskrsava u čovjeku kolektivno nesvjesno". Dok je Zapad i glazbu "matematizirao", tj. sveo je na vremenske intervale sukladne svom životnom ritmu, Balkanu je (gdje vrijeme ne znači puno) i muzika, poput životnog ritma i tempa razlivena, pa se i javlja kao ritmom neomeđeni dert. Nekadašnji su proučuvatelji ovdašnjih mentaliteta i karaktera zabilježili da takva "netempirana duša" stoga "nije podešena ni za strogu kvantificiranu školu rada", kakva postoji na Zapadu! Ako u tome "ima nešto", ako naše elite slušaju "kako lože" narodnjaci, a kane nas "uvesti u Europu", onda bismo se morali zabrinuti. Unatoč tome što današnja Europa sigurno nije neka glazbena Arkadija u kojoj svi uživaju u klasici, Hrvatska bi i sa svojim sve izraženijim muzičkim nagnućima mogla postati inkompatibilna toj Europi.
Hrvatska se suočava sa svojom regresijom, pa i kada su posrijedi kulturni afiniteti njezinih elita. Jer ni Josip Broz nije svirao gusle, niti je Franjo Tuđman slušao Hanku Paldum. Za europsku Hrvatsku moglo bi biti presudnije "tko je ubio Mozarta" nego postati formalnom članicom EU.
