Ako je točno da se svatko češe tamo gdje ga svrbi, onda je i državni vrh dobio ospice poslije rasističkog virusa koji je, na opće zgražanje, otkriven u hrvatskom veleposlanstvu u Berlinu. Tko nešto znači u ovoj državi trudi se ugraditi barem jedan kamen u granitni zid koje se visoko diže oko okuženog prostora da ne bi netko pomislio da Hrvatska ima nešto s rasizmom koji se opet probija u raznim dijelovima svijeta, čak i u njegovu centru.
Lijepa Naša ima svoje „crne točke“, ali one sve dosad nisu bile ucrtane na obnovljenoj rasističkoj karti; zato je državnim vlastima toliko važno da spriječe da od buhe, koja je izazvala svrbež, ne nastane slon, koji bi mogao razbiti kristal u državnome izlogu; tad bi od pojedinačnog ispada nastao politički problem koji Hrvatskoj ne treba jer ima i drugih problema sličnoga porijekla.
Lakše je predvidjeti što će se dogoditi poslije nevjerojatne rasističke bedastoće nego objasniti kako se hrvatskoj diplomaciji moglo dogoditi da netko A.D. 2019. zaziva „bijelu“ i „čistu“ Europu kakva, zapravo, nije postojala ni prije 30 godina. U razvikanom slučaju Elizabete Mađarević postoje dva problema: jedan je njezin, on će se, vjerojatno, riješiti tako da i na Zrinjevcu shvate da svi nisu stvoreni za diplomaciju; pokazuje se da prva tajnica iz Berlina ne može držati za sebe svoje političko mišljenje iako i svaki početnik znade da to nije spojivo s obvezama političke neutralnosti. Tko hoće zadržati pravo koje uživa svaki građanin da slobodno govori što misli, taj neće ići u diplomaciju. Ne odriču se ni diplomati svoga temeljnog ljudskog prava da misle, ni političkoga prava da ga slobodno izražavaju, ali ne mogu to činiti nauštrb profesionalnih obveza da zastupaju i provode državnu politiku i da se drže strogih diplomatskih konvencija.
Slučaj Elizabete Mađarević prilično je jasan: kako je recidivist, vjerojatno će proći kao i svi recidivisti, bez milosti poslodavaca. Ali, što je s poslodavcima? Koliko su oni nevini? Nije prvi put da je djelatnica zašla u zabranjenu zonu. Nitko prije nije otkrio nešto što se moglo, ili moralo, na vrijeme detektirati. Ne bi, možda, ni sada da se nisu aktivirali medijski senzori i otkrili ružno lice diplomacije s kojim se na Zrinjevcu post festum hrabro hvataju ukoštac da se ne bi nezasluženo kontaminirala cijela profesija ili sama država.
Slučaj će biti samo površno ili površinski otklonjen ako administrativna istraga završi očekivanim zaključkom; inkriminacije su preteške da bi postojale dvije mogućnosti. Teže će biti politički raspetljati drugi problem: kako je jedna osoba s očiglednim sklonostima da bude važnija nego što joj njezin položaj dopušta mogla dobiti posao na istaknutoj diplomatskoj koti? Nije se ona u Berlin spustila padobranom, netko ju je poslao tamo. Na ispitu je sustav kroz koji se i dalje mogu provlačiti diplomati koji su u stanju štetiti diplomaciji ako se i sustav ne podvrgne temeljitoj analizi.
Kako se mogla provući Elizabeta Mađarević sve do mjesta u Berlinu iako se prije toga na grubi način obračunavala s vlastima dviju država koje bi, inače, trebala povezivati. Nije diplomacija dječja igra, ona suočava i sukobljava države, da bi mogla biti teatar ekstravagancije. Ako netko ne podnosi Angelu Merkel i Andreja Plenkovića, vrijeđa Sonju, Njonju i Blonju, obračunava se sa strankom na vlasti, svejedno kojom, da „prodaje dušu zemlje“, i ako se to moglo znati običnim uvidom u društvenu komunikaciju, a nije se otkrilo sve dok čir nije puknuo, onda bi u svakoj ozbiljnoj provjeri trebalo razlučiti odgovornost te osobe od odgovornosti sustava. Da je prvi ispad posrijedi, reklo bi se da je „puknula“ djelatnica. Ali, kad postoji niz takvih ispada, nije funkcionirao sustav.
Političke borbe ne vode se u diplomaciji; tamo vlada princip konsenzusa koji se u ozbiljnim državama ne mijenja sa svakim izborima. Diplomacija nije politika, još manje ideologija, koja bi se dijelila na ljevicu i desnicu. Dok su na položaju, oni su diplomati koji provode državnu politiku, a ne političari koji se tuku za vlast. Bilo je i u velikim diplomacijama različitih iskakanja i na mnogo istaknutijim položajima; nisu se rješavali prijekim sudom, ali jesu najbržim pravnim putem. I hrvatskoj se diplomaciji, i po zakonu velikih brojki, moralo dogoditi, prije ili kasnije, da netko iskoči iz sustava; trenutak nije mogao biti gori, samo nekoliko mjeseci prije preuzimanja vodstva nad Europskom unijom. Ali, za rasizam nikad nije vrijeme.
Na Zrinjevcu i na okolnim brdima poduzeli su što je trebalo da identificiraju problem neprofesionalnog pojedinca; ostaje im da se suoče s problemom sustava koji može proizvoditi takvoga pojedinca. Političari su u Saboru, u Vladi, u strankama, nisu u diplomaciji. To što su čelnici hrvatske države prošli školu na Zrinjevcu i u njegovim ispostavama ne znači da nema i drugih škola ni da mogu preskakati godine. Tko hoće sačuvati pravo na političku kritiku, taj će se suzdržati od toga prava sve dok je pod profesionalnom obvezom da štiti državu i da je pokušava učiniti boljom nego što jest, ili da je barem ne čini lošijom. Nije nevažno je li i posljednji diplomat u stanju dati uvjerljivu interpretaciju, ne da vara zemlju domaćina, i u toj su laži kratke noge, nego da stekne povjerenje. I u diplomaciji postoje obvezne vježbe, a postoji i slobodni program; tko ih ne umije uskladiti, pada.
U gotovo 30 godina, hrvatska je diplomacija stekla iskustva da je u stanju riješiti neugodan incident na svome putu. Ali, ne tako da objesi Pedra a da ne izvuče pouke iz slučaja koji joj se nije morao dogoditi.
i opet, po tko zna koji put, iz dubine srca čestitam gospođi Mađarević!!!!!! Hvala vam što ste rekli ISTINU!!!!!!!!