Miro se u jesen 1965., poslije završetka vojnoga roka, doselio u Pariz i naša mala obitelj barem je povremeno zajedno. Ipak, dok sam ja u Parizu, Miro odlazi na nastupe sa svojim kvartetom pa naš zajednički život postaje sve kompliciraniji.
Tridesetak dana u Bobinu bilo je više nego dovoljan razlog da me moja diskografska kuća predloži kao predstavnicu Monaka za Pjesmu Eurovizije. Bilo bi to, doduše, mnogo jednostavnije da sam rođena Francuskinja, ali multikulturalnost u ovom dijelu svijeta za šoubiznis nikada nije bila ozbiljna prepreka. Da bih mogla sudjelovati, iskoristila sam slobodan dan, znajući da, bez obzira na putovanje i umor, već sljedeće večeri moram ponovno stati na pozornicu.
Uži izbor
Za natjecanje u Monte Carlu bilo je prijavljeno nekoliko pjevača. U prednatjecanju eliminirana je većina prijavljenih pa je u užem izboru ostalo samo troje: Isabelle Aubray, Pascal Auriat i ja. Jedina istinska zvijezda među nama bila je Isabelle i bila sam uvjerena da je sve riješeno. Nisam mogla ni pomisliti da bih mogla pobijediti lijepu Isabelle prekrasna glasa i još k tome s dobrom pjesmom. Bien plus fort (Najjača) bio je naslov pjesme koju sam ja izvodila. U tekstu se spominjala ljubav jača od vjetra, od vremena... Naziv pjesme zvučao je doista pretenciozno. Skladba nije bila loša, bila je solidna i ništa više.
U svečanoj loži sjedi prinčevski par, princ Rainier od Monaca i njegova prelijepa supruga princeza Grace Patricia. Uz njih u ocjenjivačkom sudu i nekoliko ljudi s Radio Monaka, akademik Marcel Achard i francuska megazvijezda Claude Francois koji s posebnom pozornošću sluša sve izvođače. Naš muški kolega ispao je u polufinalu, za konačni odabir natjecale smo se Isabelle i ja. Žiri je podijeljena mišljenja, zadnju riječ dobio je prinčevski par. Princ Rainier navija za Isabelle. Princeza Grace svoj glas daje – meni. Njezina je odluka konačna. Teško mi je povjerovati. Kao da me čarobna vila dotaknula svojom nježnom rukom, tako je zazvučao glas prelijepe Grace Kelly dok mi je pružala ruku i izgovarala magične riječi koje ću pamtiti dok živim:
– Draga Tereza, od danas ja sam vaš veliki fan, upamtite, u meni imate prijatelja. Zatreba li što, slobodno mi se obratite, bit ću sretna ako vam mogu pomoći.
Princ je razočaran, ali mora mi i on nešto reći:
– Čujem da dolazite iz drevnoga Dubrovnika, je li Jadran još uvijek čist ili je, ne daj Bože, zagađen?
– Kristalno je čist i nadam se da će zauvijek takav ostati.
Sutradan sve su novine objavile vijest „Tereza zastupa Monaco na Grand-Prix de l’Eurovision u Luksemburgu. Grace je princu rekla NE i sama odabrala pjesmu!” Bio je to moj trijumf.
U Parizu me dočekala euforična atmosfera. Oko mene vladalo je opće uvjerenje da će pjesma Bien plus fort zaista biti najjača. Alain Goraguer napisao je sjajan aranžman. Iskreno govoreći, neizmjerno su mi laskale brojne pohvale, ali ja nijednog časa nisam bila uvjerena u pobjedu. Na dan puta u Luksemburg, u kasno proljeće 1966., dnevnik Nice Matin objavljuje na prvoj stranici fotografiju kako ulazim u zrakoplov Air Intera uz masnim slovima ispisan naslov „Bonne route, Theresa“.
Već na prvoj probi bilo je jasno da će pobijediti austrijski kantautor Udo Jürgens s Merci cherie. Nije bilo potrebno namještati rezultate, pjesma jest bila najbolja od 18 ponuđenih. Boje Jugoslavije branila je slovenska pjevačica Berta Ambrož interpretirajući vrlo lijepu, u Sloveniji i danas popularnu pjesmu Brez besed.
Uzbuđenje raste
Mene je pak s razlogom najviše oduševio veliki Mimmo, Domenico Modugno, koji je izveo prekrasnu baladu Dio come ti amo. Očekujemo konačne rezultate u kao struna napetoj atmosferi. Moj susjed s druge strane Jadrana opušteno pali svoju drugu cigaretu.
– Come mai lei parla cosi bene la lingua Italiana – zanima ga.
Nisam mu stigla odgovoriti jer me moja ekipa odvukla u drugu prostoriju gdje su se očekivali rezultati. Tek tada shvatila sam da i moje uzbuđenje naglo raste. Kvragu, što se uzrujavaš, bit će što bude, otpjevala si dobro, umirivala sam samu sebe svaljujući nervozu na trinaesticu, redni broj svog eurovizijskog nastupa (odjednom sam se sjetila još jedne trinaestice, one iz 1958. u Ljubljani; tada sam pobijedila). Jürgensova Merci cherie uvjerljivo vodi, za njom polagano kaskaju ostale, Slovenka Berta je u zlatnoj sredini. Mojoj Najjačoj nitko ne dodjeljuje ni bod. Na redu je posljednja zemlja po abecedi – Yougoslavie. Umirem od straha da bi mi Jugoslavija iz samilosti mogla pokloniti jedan mizerni bod. Bogu dragom hvala, moj je strah bio bezrazložan.
Zagrljaj uz fotoaparate
Nisam jedina s debelom nulom. Moj talijanski kolega Mimmo dijeli sa mnom slavno posljednje mjesto, bez ijednoga osvojenog boda. Odjednom, posve opušteni, veselo se bacamo jedno drugom u zagrljaj dok su oko nas škljocali fotoaparati. Naše posljednje mjesto s nula bodova bilo je itekako zanimljivo. Nije šala dijeliti ga s jednom od najvećih talijanskih pjevačkih zvijezda svih vremena.
Najjača je ipak pronašla svoj put do slušatelja. U Francuskoj se pojavljuju dva izdanja eurovizijske pjesme, a Columbia posebno izdanje radi za Kanadu, u Italiji skladba izlazi pod naslovom Piu d’ogni cosa, a u Jugoslaviji Još mnogo jače. Sve mi se češće otvaraju vrata frankofonskih zemalja i sve su češća izbivanja iz mog pariškog doma. Tako mjesec dana gostujem „en vedette americaine“ u čuvenom music-hallu L’Ancienne Belgique u Bruxellesu. Glavna zvijezda spektakla je Michel Delpech sa svojom „tube“ pjesmom Chez Lorette. Slijede gostovanja u Luksemburgu, Andori, Monaku, Švicarskoj, Kanadi...
Evo ove opet, a živoga ti jedo je se kutarisat, tereza ajde bona kući malo odspavaj evo ima već tri dana kako oka nisi sklopila, odmori se malo ovo ti je već peti članak u tri dana........a na čeme li je......