Zato neka svima bude jasno da mi, dobri Bošnjani, imamo tri lika, tri vidika, kroz koje vidimo sebe i svijet oko sebe”. A svima, koji poznaju efendiju Mustafu Cerića, već odavno je jasno da su ta “tri lika, tri vidika” kroz koje valja gledat svijet, Mehmed Fatih, Gazi Husrev-beg i Alija Izetbegović. Oni su “dobre Bošnjane” naučili voljeti islam, nauku, te domovinu i svoj narod. “Neka svi znaju i dobro upamte”, poručuje efendija Cerić pred mnoštvom vjernika u Odžaku, među kojima je bilo i nekolicina katolika sa svojim župnicima, da “dobri Bošnjani, neće odustati od slova i duha Fatihove “Ahdname” o suživotu i toleranciji...”
Ako netko viče da neće odustati od tolerancije, logično je postaviti pitanje tko to prisiljava “dobre Bošnjane” ili bilo koga da odustane od tolerancije? Ili: je li u pitanju neka “naša” tolerancija koja ne dopušta gledati svijet oko sebe osim kroz spomenuta “tri lika, tri vidika”. Zadavanjem “lika i vidika” kroz koji “dobri” trebaju gledati svijet oko sebe, Cerić je svojevoljno odustao od duha i slova tolerancije, jer se, uostalom, drukčije i ne može odustati. Ovaj je vid zadane tolerancije raširen među “dobrim” Bošnjacima. Čelnik Bošnjačkog Kongresa Sjeverne Amerike, Emir Ramić, slično je govorio o svijetu oko sebe: “KBSA se zalaže za samostalnu BiH, te za ravnopravnost, toleranciju i demokraciju svih bosanskih faktora. Iz toga proizlazi Bošnjaštvo kao temeljna i najvrjednija karakteristika Bosne”.
Kako to da iz vrlina ravnopravnosti i tolerancije može proizlaziti “moje” kao najvrjednije i kako mogu “najvrjednije” i “manje vrijedno” biti ravnopravni? Kao što se multietničko nasilje ne može pravdati vrlinama multietničnosti, ni nacionalnu ekskluzivnost se ne može prikrivati pričama o ravnopravnosti. Tolerancija se nikada ne mjeri privrženošću svom liku i vidiku, nego suprotno - tuđi su vidici svijeta i naš odnos prema njima prava mjera tolerancije. Dok god suživot i toleranciju mjerimo “našim” likom i vidikom, to će biti znak da tolerancije nema ni na vidiku.
