Pravobraniteljica za djecu ne odlučuje o pojedinim slučajevima, ali savjetuje nadležna tijela pri donošenju odluka, uključuje se u zakonodavne aktivnosti i upućuje na pojave vezane za djecu. Taj je ured jedna od rijetkih institucija u Hrvatskoj u kojoj postoji kontinuitet rada, a to je zato što se vodi stručno, a ne politički. Nedavni slučaj vršnjačkog nasilja te presuda roditeljima koji dijete nisu htjeli liječiti kemoterapijom povod su za razgovor s pravobraniteljicom.
Opet imamo problem vršnjačkog nasilja u školi, na Braču je pretučen 12-godišnjak koji je nakon toga osam dana proveo u bolnici. Je li vršnjačko nasilje u porastu? Je li brutalnije? Ili se više prijavljuje pa nam se samo čini da je gore?
Nažalost, različiti oblici vršnjačkog nasilja događaju se u mnogim školama, s tim problemom moramo se suočiti i ne smijemo ga umanjivati. Statistički podaci MUP-a ne potvrđuju opću percepciju o porastu nasilja među djecom i mladima, no, s druge strane, zahvaljujući brojnim kampanjama i edukacijama, građani su postali osjetljiviji na pojave nasilja, svjesnije ga uočavaju i prepoznaju te ga više i prijavljuju nadležnim institucijama. Našem Uredu prijavljuju se slučajevi u kojima roditelji ili institucije procjenjuju da škola, policija ili centar za socijalnu skrb nisu primjereno reagirali pa smo tako prošle godine primili 69 prijava koje se odnose na nasilje među djecom u odgojno-obrazovnim institucijama, što je nešto više nego prethodnih godina. Uvijek kažem da je i jedan slučaj nasilja nad djetetom previše.
Predstojnik splitske pedijatrije apelirao je na javnost da treba stati na kraj vršnjačkom nasilju. Kad pedijatar takvu poruku šalje u javnost, zvuči alarmantno...
Da, mnogi stručnjaci na to upozoravaju, a i roditelji i djeca s pravom očekuju da se takvo stanje promijeni. Prema dostupnim istraživanjima procjenjuje se da svako četvrto dijete doživljava neki oblik nasilja, uključujući i vrijeđanje i druge oblike nasilja putem interneta. Osim toga, moramo računati i s velikim brojem neprijavljenih slučajeva te, neovisno o brojkama, moramo kontinuirano raditi na prevenciji nasilja. Ne smijemo zaboraviti da djeca od odraslih uče kako se ponašati i da za nasilje djece odgovornost snose svi dionici u društvu – time što čine ili što propuštaju učiniti prema ljudima koji se ponašaju ili komuniciraju nasilno. I javni prostor pun je primjera neprimjerenog ponašanja pojedinaca, u sportu, politici ili na estradi, koji bi upravo zato trebali imati još veću odgovornost za svoje postupke i poruke koje time šalju. Suočavamo se i s netolerancijom, rasizmom, nacionalizmom koji se toleriraju i za koje nema posljedica. Sve su to poruke koje djeca upijaju i na kojima se formiraju.
Koliko smo uopće kao društvo senzibilizirani za nasilje među djecom? Reagiramo li na vrijeme ili puštamo da problem eskalira?
U vašem je pitanju i dio odgovora. Očito je da često ne reagiramo na odgovarajući način i da nas vrlo često zateknu golemi razmjeri i težina problema koji je narastao jer ga u školi ni u djetetovoj okolini nisu na vrijeme prepoznali ili nisu znali što učiniti s njim. Senzibilitet očito postoji, ali definitivno ne činimo dovoljno da bismo spriječili nasilje među djecom.
Postupaju li škole u kojima se nasilje dogodi prema nekom protokolu ili svaka radi prema svojem obrascu?
Kad se dogodi vršnjačko nasilje, škole trebaju primijeniti Protokol o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima, što većinom i čine, ali mnoge taj posao odrađuju tek formalno i birokratski, s nedovoljnim učincima za djecu. Nije dovoljno samo obavijestiti druge nadležne službe, nego treba i u samoj školi pojačati podršku i prevencijsko djelovanje – i prema djeci koja trpe nasilje i prema onoj koja su svjedočila nasilju. Nužno je raditi s djecom koja se ponašaju nasilno, utvrditi uzroke i pomoći im da korigiraju svoje ponašanje. Rekla bih da škole većinom poduzimaju aktivnosti i mjere za sprečavanje nasilja, no one često nisu dostatne niti su dovoljno učinkovite. Za učinkovitiju borbu protiv nasilja među djecom nužna je dobra prevencija, odnosno provođenje znanstveno utemeljenih aktivnosti koje dokazano utječu na smanjenje nasilnih oblika ponašanja u djece. Jedna od ključnih je učiti djecu nenasilnom rješavanju sukoba te raditi na razvoju socijalno-emocionalnih kompetencija i vještina djece i mladih. Veliku ulogu i potencijal, ali i obvezu, u tome imaju upravo odgojno-obrazovne ustanove jer je u njima moguće obuhvatiti svu djecu preventivnim intervencijama na više razina.
Kad kažemo “prevencija”, polovica onih koji slušaju gubi interes jer smatra da je to neko teoretiziranje. Zašto je prevencija nasilja važna?
Najvažnija i sveobuhvatna preventivna aktivnost škole je omogućavanje sigurnog ozračja za svu djecu, s jasnim stavom prema nasilju kao neprihvatljivoj pojavi za koju će uvijek uslijediti očekivane posljedice. Takvo se ozračje postiže kontinuiranom promišljenom politikom na razini škole i ne može se ostvariti jednokratnim potezima tek nakon što do nasilja dođe. Nužno je izgrađivati suradničke odnose među učenicima i djelatnicima škole. Da bi se škole mogle nositi s nasiljem koje čine djeca, nužno je dodatno i stalno educirati učitelje i školske stručnjake te ih i osnažiti da bi se znali uhvatiti u koštac s pojedinim problemima.
Zašto skoro uvijek žrtva mora mijenjati školu, a nasilnik ostaje u njoj?
Nažalost, nerijetko se u prijavama susrećemo sa situacijom da premještaj zatraži dijete koje trpi nasilje i njegovi roditelji, jer poduzete mjere u školi ne daju očekivane rezultate i nedovoljno štite dijete od nasilja. Najčešće je riječ o djeci koja su po nečemu drukčija i neprihvaćena među vršnjacima, a to može biti: fizički izgled, emocionalna osjetljivost, teškoća u razvoju, pripadnost drugoj nacionalnoj ili socijalnoj skupini. Zaprimali smo prijave u kojima se navodi da je dijete koje trpi vršnjačko nasilje romskog podrijetla ili je iz siromašne obitelji, da je „debelo“ i slično. Škole nedovoljno reagiraju na takve situacije dok su još na razini sukoba, nego se uključuju u problem tek kad se pojavi nasilje. Mislim da treba preventivno intervenirati puno ranije, aktivnostima koje će djecu učiti da budu tolerantnija, osjetljivija prema drugima i drukčijima, da znaju kako se ponašati u sukobima. Našem društvu općenito treba više tolerancije i uvažavanja različitosti. Ne smijemo zaboraviti da i djetetu koje se ponaša nasilno treba pomoć jer svako neprihvatljivo ponašanje djeteta ima svoje korijene i uzroke.
Nasilje putem interneta vrlo je raširen oblik zlostavljanja. Kako se dijete od njega može zaštititi?
Problem je to što djeca koriste internet i općenito medije bez odgovarajuće pripreme, nadzora roditelja i znanja o tome kako mediji funkcioniraju. Zato je jako važno da sva djeca u školi dobiju osnove medijske pismenosti, kako bi se znala sigurno i zaštićeno služiti novim medijskim tehnologijama. Odgojno-obrazovne ustanove trebale bi osigurati poučavanje i savjetovanje sve djece o sigurnijim načinima korištenja interneta, o mogućnostima zaštite privatnosti te pravilima ponašanja na internetu.
Nedavno je presuđeno roditeljima koji su odbili liječiti dijete konvencionalnom medicinom i dijete je umrlo. Kakva su prava djeteta kad se roditelji ne slažu s načinom liječenja?
U slučajevima u kojima roditelj odbija liječenje djeteta, za koje je liječnik utvrdio da je neophodno, potrebno je žurno djelovati. Zdravstvena ustanova, tj. bolnica dužna je u takvom slučaju bez odgode obavijestiti nadležni centar za socijalnu skrb da roditelj odbija liječenje djeteta. U skladu s Obiteljskim zakonom, djetetu bi trebalo imenovati posebnog skrbnika koji će zastupati interese djeteta u procesu njegova liječenja, a protiv roditelja se može podnijeti kaznena prijava zbog zanemarivanja zdravstvenih prava djeteta. Ovisno o procjeni situacije, prema roditeljima se mogu pokrenuti postupci iz domene obiteljskopravne zaštite, primjerice, upućivanje roditelja na savjetovanje, nadzor nad izvršavanjem roditeljske skrbi ili teže mjere koje uključuju i ograničavanje ili oduzimanje roditeljske skrbi. Zakon o zaštiti prava pacijenata omogućuje liječenje djeteta bez roditeljskog pristanka, kad je potrebna neodgodiva medicinska intervencija čije bi nepoduzimanje ugrozilo život i zdravlje djeteta ili bi izazvalo trajna oštećenja zdravlja. Odluku o tome može donijeti sama zdravstvena ustanova.
Imali ste nedavno sastanak sa stručnjacima na tu temu, što ste tamo zaključili i koje su preporuke?
Pozvali smo stručnjake iz raznih područja da bismo zajedno raspravili o problemima i potražili načine kako unaprijediti suradnju različitih institucija te poboljšali primjenu postojećih mehanizama zaštite djece, u slučajevima kad odluke roditelja nisu u interesu djeteta. Posebni naglasak bio je na slučajevima u kojima roditelji odbijaju preventivne i dijagnostičke postupke te liječenje djeteta koje liječnici smatraju potrebnim, čime je dovedeno u pitanje ostvarivanje zdravstvenih prava djeteta u njegovu najboljem interesu. Rasprava je pokazala da zdravstveni djelatnici sve češće nailaze na teškoće u liječenju djece zbog protivljenja ili nesuradnje roditelja, da se o takvim slučajevima obavještavaju centri za socijalnu skrb, da se ponekad uključuju i pravosudna tijela, ali i da ponekad svaki od tih resora na drukčiji način tumači svoje nadležnosti i odgovornosti. Premda propisi nude određene mehanizme zaštite djece u takvim slučajevima, čini se da često nedostaje odlučnosti da se oni dosljedno primijene i da se zaštita najboljeg interesa djeteta doista razmatra kao prioritetno pitanje, koje mora imati prednost pred interesima roditelja. Ovo je tema kojom ćemo se svakako baviti i dalje.
Postoji dojam u javnosti da se otišlo u drugu krajnost i da se pretjerano govori o dječjim pravima, a premalo o njihovim obvezama i odgovornosti.
Zanimljivo je to kako se često susrećemo upravo s takvim razmišljanjima odraslih, a s druge strane od djece čujemo da ih odrasli neprestano podsjećaju samo na njihove dužnosti i obveze. Rekla bih da je najvažnije poći od toga da su dječja prava, zapravo, ljudska prava djece, navedena u Konvenciji o pravima djeteta, da ona svakome pripadaju po rođenju, ne mogu se uvjetovati niti ih dijete treba zaslužiti. Djeca, naravno, imaju i određene dužnosti i odgovornosti u skladu sa svojom dobi i zrelosti, ali se ostvarivanje njihovih prava ne može uvjetovati ispunjavanjem tih dužnosti. Ponekad stav o „previše dječjih prava“ proizlazi iz pogrešnog uvjerenja da zagovaranje dječjih prava ograničava odrasle u odgojnom djelovanju prema djeci. Naprotiv, Konvencija zahtijeva od roditelja, odgojitelja i učitelja da odgajaju i usmjeravaju djecu, da potiču njihov razvoj pa i da ih discipliniraju, ali uz izričitu zabranu okrutnih i ponižavajućih postupaka. Bojim se da se ponekad iza stava o „previše prava“ krije i nesnalaženje odraslih u preuzimanju odgovornosti za odgoj djece.
U izradi je novi Obiteljski zakon oko kojeg su se lomila koplja u javnosti. Je li postojećim zakonom na najbolji način riješena zaštita prava djeteta u razvodu roditelja?
Ured pravobranitelja za djecu kontinuirano, već godinama upozorava da u slučaju visoko konfliktnih obiteljskih odnosa postoje brojni problemi. Te probleme nije riješio ni novi Obiteljski zakon, iako je nekim svojim novinama unaprijedio položaj djece u postupku razvoda braka.
I nadalje su aktualne teškoće u njegovu provođenju koje djelomice leže u nejasnoćama odredbi, ali najveći je problem to što u području složenih obiteljskopravnih odnosa nisu napravljene sustavne promjene i osiguranje uvjeta i resursa za kvalitetno provođenje propisa. Da bi se doista zaštitilo dobrobit i najbolji interes djeteta, osim poboljšanja propisa, nužno je osigurati i dovoljan broj educiranih i superviziranih stručnjaka u sustavima socijalne skrbi i pravosuđa, zatim dovoljno posebnih skrbnika za zastupanje interesa djeteta u konfliktnim obiteljskim odnosima i uvjete za njihov kvalitetan rad, osnovati specijalizirane obiteljske sudove s organiziranim dežurstvom sudaca i stručnjacima koji će sucima pomoći u zaštiti prava i dobrobiti djece koja sudjeluju u postupcima. Svakako je potrebno omogućiti uvjete za sudjelovanje djeteta u postupku, ali na način koji ga neće traumatizirati te osigurati žurno postupanje i donošenje odluka te njihovo učinkovito provođenje.
Vidite li institut posebnog skrbnika kao dobro rješenje?
To je svakako dobar institut i predstavlja napredak u smislu zaštite prava djece u situacijama kada postoji prijepor među roditeljima. Pitanje je načina na koji funkcioniraju, primjenjuju li jednake metode i u Zagrebu i u npr. Dubrovniku, jer od goleme je važnosti njihova stručnost, s obzirom na to da na određeni način štite djecu od njihovih roditelja. Važno je da ih je dovoljno i da imaju kvalitetne uvjete za rad.
Trebaju li roditelji plaćati usluge posebnog skrbnika?
To ne bi bilo dobro s obzirom na to da posebni skrbnik dolazi iz sustava, kao pomoć države djetetu.
Je li roditeljski plan dobro rješenje?
Svakako. Upravo plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi smatramo dobrim rješenjem u novinama koje je uveo Obiteljski zakon. Budući da bi ostvarivanje roditeljske skrbi uvijek moralo biti u funkciji ostvarivanja najboljeg interesa djeteta, dužnost postizanja sporazuma trebala bi pomoći da djetetova prava budu zaštićena na najbolji mogući način. Sastavljanjem plana želi se potaknuti roditelje da raščiste svoje odnose da bi se izbjegli mogući nesporazumi.
Sve češće djeca čiji su se roditelji razveli žive jedan dio vremena kod jednog, a dio kod drugog roditelja. Je li to dobro rješenje za dijete?
Sve češće suočeni smo sa zahtjevima roditelja za tzv. ravnopravnom podjelom vremena koje bi dijete trebalo provesti s jednim i drugim roditeljem nakon prekida njihove zajednice. Njihovi se zahtjevi ponekad temelje na detaljnom izračunu tog vremena, kao da pokušavaju „podijeliti“ dijete. Iako se roditelji u tim situacijama pozivaju na dobrobit i interes djeteta, čini se da je u podlozi tih zahtjeva njihova potreba za lakšim suočavanjem s odvojenošću od djeteta. Naglašavam da pri donošenju odluke o pitanjima roditeljske skrbi, uključujući pitanje raspodjele vremena koje će provoditi s roditeljima, potrebe djeteta moraju biti u fokusu.
Šta je problem u nacionalizmu ? Ljubav prema svojoj zemlji i narodu. Ne mješanjem to sa šovinizmom.