Na današnji dan, 21. veljače 2003. godine, Ivica Račan, koji je tada obnašao dužnost hrvatskog premijera, službeno je predao zahtjev za članstvo Hrvatske u Europskoj uniji.
„Hrvatska nema alternativu osim pristupa EU, u koju je kulturno i zemljopisno smještena. Činjenica da u Hrvatskoj postoji puni politički konsenzus o pristupanju EU uvelike olakšava posao mojoj Vladi na provođenju potrebnih, ali teških i osjetljivih reformi“, rekao je Račan, na prigodnoj svečanosti u Ateni, nakon što je grčkom premijeru Costasu Simitisu uručio hrvatsku aplikaciju za članstvo u EU, čijim je Vijećem, tog polugodišta, predsjedala upravo Grčka.
Tog povijesnog dana s tadašnjim su hrvatskim premijerom u izaslanstvu bili Neven Mimica, Vladimir Drobnjak, Gordana Sobol i Tonino Picula, koji je od 2000. do 2003. obnašao dužnost ministra vanjskih poslova u Račanovoj Vladi. Picula je danas hrvatski zastupnik u Europskom parlamentu, u trećem mandatu, a iako je prošlo više od dva desetljeća, sjećanja na 21. veljače 2003., kada je zahtjev Hrvatske za članstvo u EU bio službeno 'na stolu' , još su mu svježa.
Prisjećajući se tog, za Hrvatsku iznimno važnog perioda, Picula nam je otkrio zašto zahtjev tada nije predan u Bruxellesu, što su tog dana, u paketu sa zahtjevom, još odnijeli u Athenu, te po čemu je upravo hrvatski zahtjev bio prvi, a pristupanje naše zemlje EU posebno složeno. Iz prve smo ruke doznali i kako su brojni diplomati i strani predstavnici Europske komisije tada upozoravali kako je 'tajming' za zahtjev Hrvatske loš, a Picula nam je obrazložio i zašto te godine politički kontekst nije bio povoljan za korak koji je Hrvatska, unatoč svemu tome, ipak napravila. Osvrnuo se i na današnji položaj Hrvatske u EU te upozorio da je sloboda koju su građani dobili, došla 'u paketu' s cijenom.
Prvi u zahtjev u 21. stoljeću
„Umjesto u Bruxellesu, kao sjedištu institucija EU, donijeli smo odluku da zahtjev predamo u Ateni, glavnom gradu Grčke koja je tada predsjedala Vijećem EU. Time smo htjeli naglasiti važnost država članica kao building blocka Unije. Uz to, Grčka je, kao balkanska zemlja, otvoreno podupirala proširenje EU na jugoistok Europe. Hrvatski zahtjev za članstvom bio je prvi takav zahtjev nakon Ugovora u Amsterdamu. Prvi u 21. stoljeću. Zahtjevu za članstvo priložena je saborska deklaracija o pristupu Hrvatske Europskoj uniji te promotivni CD pod naslovom ´RE:member Croatia´“, prisjeća se Tonino Picula, ističući kako je Hrvatska, podnošenjem zahtjeva, pokazala odvažnost i ustrajnost, bez obzira na niz razuvjeravanja od strane predstavnika Europske komisije i većeg broja diplomata iz država članica.
Preuranjeno i rizično
Danas, s odmakom većim od dva desetljeća, tvrdi kako je, tijekom svog mandata na mjestu ministra vanjskih poslova, postupno shvatio kako je kudikamo lakše bilo osnovati Europsku ekonomsku zajednicu 1957. godine, nego pristupiti Europskoj uniji, početkom 21. stoljeća.
„Kao ministra vanjskih poslova, mnogi su me sugovornici u to vrijeme opominjali kako je zahtjev i preuranjen i rizičan. Međutim, naša se procjena pokazala ispravnom. To su potvrdile i reakcije nakon povratka iz Atene“, prisjeća se Picula, ističući kako je važno istaknuti i tadašnji dolazak predsjednika Komisije, Romana Prodija u Zagreb, na sjednicu Vlade 10. srpnja., kako bi osobno uručio Upitnik s 4560 pitanja, iz različitih područja, na koja je trebalo odgovoriti u roku od tri mjeseca.
Nepovoljan politički kontekst
Početkom te 2003. godine, kada je Hrvatska predala zahtjev za članstvo u EU, opći politički kontekst, otkriva Picula, nije bio idealan. Negativni momenti započeli su, kako kaže, još u ljeto 2002. godine, s problemom trgovanja šećerom, a nastavili su se sporom sa Slovenijom, zbog parafiranog Ugovora o zajedničkoj državnoj granici.
„U rujnu te godine stigao je i zahtjev ICTY-a za izručenjem generala Bobetka. Nezadovoljne reakcijom hrvatske Vlade, Velika Britanije i Nizozemska suspendirale su postupak ratifikacije Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Kako bi otklonio skepsu kod predstavnika EU institucija i država članica govorio sam da Hrvatska svojom kandidaturom, odnosno budućim članstvom, neće izvoziti probleme nego, dapače, stvarati dodane vrijednosti Uniji. Moje djelovanje na međunarodnoj sceni tražilo je delikatan pristup, jer je i hrvatsko pristupanje bilo posebno složeno, budući da se pripreme za podnošenje kandidature nisu odvijale u okviru rutine grupnog primanja novih članica, nego u sjeni sve zaoštrenijih rasprava o funkcioniranju i budućnosti same EU“, sjeća se Picula. Ističe kako nema sumnje da su u hrvatskoj europskoj priči čitavo vrijeme bile fiksirane samo obveze, ne i datumi.
Kronologija ulaska Hrvatske u EU
Danas, dva desetljeća kasnije, poznata je 'trasa' puta koji nas je vodio do ulaska u EU. Čitav taj proces, koji je trajao više od dvanaest godina, započeo je još 2001., potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Nakon podnošenja zahtjeva za članstvo, u veljači 2003., Hrvatska je 18. lipnja 2004. dobila službeni status kandidata za članstvo u EU. Pristupni su progovori trebali započeti u ožujku 2005., no odgođeni su, a uvjet za njihov početak bio je potpuna suradnja s Haškim sudom za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije. Pola godine kasnije, nakon što je glavna haška tužiteljica potvrdila potpunu suradnju Hrvatske s Haškim sudom, 3. listopada 2005., pristupni pregovori službeno su otvoreni. Sadržavali su veći broj poglavlja no što ih je ijedna država do tada imala, a Hrvatska je tada 'probila led' i kao prva zemlja koja je kao posebno poglavlje imala pravosuđe.
Nakon gotovo šest i pol godina pregovaranja, u 35 poglavlja u kojima je bilo 400 mjerila, José Manuel Barroso je 10. lipnja 2011., u ime Europske komisije, predložio zatvaranje pristupnih pregovora s Hrvatskom. Tu je odluku, dva tjedna kasnije, podržalo i Europsko vijeće, a 30. lipnja 2011. Hrvatska je konačno završila pregovore. Nakon više od osam godina od podnošenja zahtjeva za članstvo u EU, 9. prosinca 2011. u Bruxellesu je potpisan Ugovor o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji. Na referendumu u siječnju 2012. godine 66 posto hrvatskih građana reklo je 'Da' hrvatskom članstvu u EU. Nakon što je dvadeset i sedam država članica ratificiralo naš ugovor, jedan od glavnih ciljeva hrvatske vanjske politike konačno je ostvaren - 1. srpnja 2013. godine naša je zemlja postala 28. punopravna članica Europske unije.
Najmlađa članica EU
“Kažu da svako putovanje ima svoj cilj, ako govorimo o hrvatskom putu u EU možemo reći da je samo putovanje bilo jednako važno kao i cilj - članstvo. Kada je Hrvatska, 1. srpnja 2013., postala punopravna članica Europske unije, bilo je to osmo po redu proširenje u povijesti EU, ali tek drugo u kojem je u članstvo primljena samo jedna zemlja. Hrvatska je, kao kandidat, imala do tada najduže i najzahtjevnije pristupne pregovore u povijesti EU, a kao nova članica ušla je u EU koja se, prije 11 godina, još borila s najozbiljnijom krizom od osnutka. Hrvatska je još uvijek najmlađa članica EU, ali je u odnosu na druge najdulje bila u recesiji”, kaže Tonino Picula.
Dodaje kako se članstvo u EU, zbog mnogih razloga, pokazalo kao dobra polica osiguranja u teškim vremenima, no ističe kako ulazak u EU ne znači i kraj nacionalne povijesti, dapače, članstvo otvara neka nova poglavlja. Kada pak govorimo o ekonomskoj koristi članstva, naglašava kako je, nakon ulaska u EU, rast izvoza istodobno bio praćen zamjetnim porastom konkurentnosti. Povoljno su, tvrdi naš sugovornik, djelovali i veća orijentiranost prema dinamičnijim tržištima, posebice europskim, kao i rastuća specijalizacija u izvoznim proizvodima s većom dodanom vrijednosti.
Sloboda koja ima svoju cijenu
„Nije dovoljno iz EU samo povlačiti sredstva iz različitih fondova, jednako je važno povlačiti i europske vrijednosti. One su posebno značajne, jer su ključne za atmosferu u kojoj je moguće živjeti u slobodi i stvarati, a tu Hrvatska ima još mnogo prostora za napredak. Samo članstvo u EU, očito i nažalost, nije i jamstvo linearnog napretka u demokratizaciji nekog društva, kako danas vidimo na primjerima nekoliko država članica“, zaključuje Picula. Podsjeća kako, zahvaljujući članstvu u Uniji, hrvatski građani, imaju do sada besprimjernu slobodu kretanja, nastana i zapošljavanja, kakvu nikada u povijesti ove zemlje nismo imali. No, podsjeća i kako je ta sloboda došla sa svojom cijenom. Budući da danas Hrvatska ima tek nešto više od 3,7 milijuna stanovnika, institucije i politike, upozorava Picula, trebaju zemlju učiniti, ne samo što privlačnijom za povratak, već stvoriti uvjete da naši sugrađani ne moraju tražiti pristojan život izvan Hrvatske.
„EU danas djeluje između krajnosti - pokušaja produbljavanja svoje kohezije i razvoja unutarnjih kontradikcija. Europska unija danas razlikuje se od EU u koju je Republika Hrvatska ušla 2013. godine. No, koliko se Hrvatska danas razlikuje od Hrvatske iz 2013? Hrvatska spada među manje članice EU - po teritoriju je dvadeseta, po veličini stanovništva je na 21. mjestu, po veličini BDP-a također je 21., a po BDP-u per capita tek je 25. Sve u svemu, jasno je da svoje mjesto u EU nužno moramo strateški promišljati“, poručuje Picula.
Prostor velikih mogućnosti, ali i velikih rizika
Na pitanje što EU ima od naoko male članice, kao što je Hrvatska, naš europarlamentarac odgovara:
„Prije svega, Hrvatska je jedina zemlja koja teritorijem neposredno povezuje podunavsku i sredozemnu Europu. Pored toga, Hrvatska je članica koja ima najdulju vanjsku granicu EU prema trećim državama. Upravo stoga moramo razvijati puniju stratešku kulturu, jer se nalazimo na prostoru velikih mogućnosti za suradnju, ali i prostoru izloženom različitim rizicima, zbog neriješenih političkih prijepora u gotovo svim državama Zapadnog Balkana. Hrvatska mora potvrđivati svoju specifičnu ulogu u Zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici, pogotovo u obnavljanju interesa za politiku proširenja - to je i hrvatski i europski strateški interes“, poručuje Picula.
Hrvatski zastupnik u Europskom parlamentu zaključuje, kako EU Hrvatskoj predstavlja povijesno važan okvir za demokratski razvoj i gospodarski rast. Mnoge mogućnosti smo, kako kaže, već iskoristili, no ne i sve i ne u potpunosti.
„U konačnici, sve ovisi o samoj Hrvatskoj, njenim građanima, politikama i spremnosti za promjene. Ne treba, niti danas, niti sutra pitati kako živimo u EU, nego kako živimo u Republici Hrvatskoj, kao članici EU“, poručuje Tonino Picula iz svog europskog ureda.
