Ne postoji pravilnik o tome kako se rađaju izumi. Isaacu Newtonu trebala je pasti jabuka na glavu da bi shvatio gravitacijsku silu. Nikola Tesla kao dječak skakao je s visine samo s kišobranom u ruci kako bi ukrotio zakone fizike. Nerijetko je put do izuma dug generacijama te je, osim genijalnošću pojedinca, određen i potrebama društva ili države. Takav je slučaj izumitelja torpeda, Riječanina Ivana Lupisa-Vukića. Njegovi su preci bili pomorci i brodovlasnici, da bi on postao austro-ugarski mornarički časnik koji je kao kapetan fregate u ratu protiv Sardinije i, poslije, čuvajući dalmatinsku obalu, osjetio potrebu za oružjem koje bi branilo obalne gradove.
Ubojiti brodić bez mornara
Prezime Lupis javlja se u 11. stoljeću u južnoj talijanskoj pokrajini Puglia, a obitelj je bila plemenitaška. Tijekom 12. stoljeća jedni su Lupisi otputovali na zapad, u Calabriju, drugi na Siciliju, a treći – nama najzanimljiviji – na istočnu obalu Jadrana, pa i dalje u Moldaviju i Vlašku. Prvi dalmatinski zapis o obitelji Lupis nalazi se u Dubrovniku: braća Lorenzo i Manfred spominju se 1291. kao notari. Nekoliko stoljeća poslije prezime se može pronaći kao starosjedilačko na poluotoku Pelješcu i u gradu Visu. Okruženi Slavenima, i sami su se slavenizirali i svoje prezime najvjerojatnije svojevoljno uklopili tako da su Lupisi (tal. lupo = vuk) postali Vukići, ponekad i Vukašinovići ili Vukićevići. Kako se mijenjala vlast, tako su i Lupisi mijenjali prezime te postajali Vukići, ili obrnuto, da bi naposljetku ostali Lupis-Vukići.
Premda su se zarana poslavenili, Vukići su često vraćali prezime u romanski oblik. Kako su se bavili pomorstvom i trgovinom, bilo im je lakše ploviti i poslovati ako bi se predstavili kao žitelji neke od talijanskih kraljevina. U 18. stoljeću, nakon snažnog potresa koji je pogodio Dubrovnik i okolno područje, jedan od Lupisa napustio je Pelješac, danas prazno selo Donje Nakovane. Otputio se na sjeverni Jadran gdje je Marija Terezija bila počela velika ulaganja u luke, prateću infrastrukturu i pomorstvo. Jakov Lupis prepoznao je priliku i stigao u Rijeku. Bilo je to doba kad se hrvatskim jezikom služio puk, ali ne i birokracija, a kako je talijanski bio službeni jezik austrijske ratne mornarice, tako se i Jakov pisao kao Giaccomo. Jakov Lupis danas se može pronaći kao Giaccomo u dokumentima iz druge polovice 18. stoljeća.
U najvećem kvarnerskom gradu on se skrasio i osnovao obitelj te postao djed junaka naše priče, Ivana (Blaža) Lupisa. U obitelji Jakovljeva sina Ferdinanda Lupisa i Ivane (djevojački) Perić rodio se 27. kolovoza 1813. godine Ivan Blaž. I otac i djed bili su mu ugledni pomorci i brodovlasnici. Njegov je život bio određen morem pa ne čudi što se, nakon svršene gimnazije, nastavio školovati najprije na Nautičkoj školi u Rijeci, a potom i na Pomorskoj vojnoj akademiji Austrijske ratne mornarice u Veneciji. Prvi brod kojim je zapovijedao bila je, ratne 1848. godine, fregata Bellona. Poslije je fregatom Venus krstario Jadranom čuvajući obalu od provala Talijana.
Vjerojatno mu se upravo tada rodila ideja o potrebi razvoja oružja kojim bi se mogla obraniti naša razvedena obala koja je, unatoč krstarenju fregata oko brojnih otoka i otočića, često ostajala nezaštićena. Zamislio je brodić nakrcan eksplozivom koji bi se usmjerio prema neprijateljskom brodu i detonirao u trenutku udara. Brodić bez mornara, koji bi plovio sam.
Izum poznat kao torpedo Ivan Lupis-Vukić prozvao je salvacosta ili spasitelj obale. Njegova izvorna zamisao bila je vrlo jednostavna – torpedo u obliku čamca dugog metar koji se pokreće konopcima s obale i jedrima. Ali konstrukcija, koju je predstavio austrijskom ministarstvu rata i caru Franji Josipu, nije prihvaćena. Riječki časnik Lupis-Vukić nije se dao obeshrabriti pa se izumom intenzivno nastavio baviti nakon što je 1861. godine umirovljen u činu kapetana fregate. Odbačen je i njegov drugi model koji je pogonio satni mehanizam, s eksplozivom smještenim u krmi.
Lupisu je nedostajalo tehničko znanje da usavrši svoju ideju, a to je uočio ondašnji političar i budući riječki gradonačelnik Giovanni de Ciotta. On je povezao umirovljenog mornaričkog časnika s britanskim inženjerom Robertom Whiteheadom, tehničkim direktorom riječke tvornice Stabilimento Tecnico di Fiume koja je proizvodila brodske parne kotlove i parne strojeve, najmodernije u to doba. Njih trojica potpisala su 1864. ugovor o razvoju novog oružja, kojim su uredili međusobne odnose i Ivanu Lupisu priznali pravo originalnog izuma. Whitehead je Lupisu ubrzo isplatio njegov dio, kako bi stekao potpunu neovisnost u projektu.
Kraj na jezeru Como
Dvije godine poslije javnosti je predstavljen podvodni torpedo Minenschiff s motorom na komprimirani zrak i automatskim upravljanjem po smjeru i dubini, promjera 355 mm, dužine 3,35 m, težine 136 kg, ispunjen s osam kilograma eksploziva. Projekt je odobrila specijalna državna komisija, a mornarica se obvezala isplatiti izumiteljima 200.000 forinti u zamjenu za pravo korištenja izuma. Britanac je potom ugradio lansirnu cijev, vlastiti izum, na topovnjaču Gemse (njegova kći Alice udala za komandanta topovnjače Georga Hoyosa) i utemeljio tvornicu Whitehead & Co., prvu svjetsku tvornicu torpeda, s godišnjom proizvodnjom oko 800 primjeraka.
Riječka torpeda naručivali su Velika Britanija, Francuska, Italija, Njemačka, Švedska, Japan, Argentina, Rusija... Osnovani su brojni pogoni u inozemstvu, 18 zemalja zatražilo je licencnu proizvodnju. George Hoyos jednom je francuskom putopiscu ovako prepričao Whiteheadovu ocjenu Lupisove prvobitne zamisli: “Nikad nećemo moći upravljati vašim čamcem po uzburkanom moru i to će oružje ostati neiskorišteno. Najbolje je tražiti nešto manjeg obujma, nešto što će se kretati samo na određenoj dubini ispod morske površine, poput velike ribe, nešto čemu ne smetaju ni vjetar ni valovi i što je nevidljivo neprijateljskom oku”.
Ivan Lupis-Vukić dobio je od cara Franje Josipa carski orden željezne krune i plemićku titulu Von Rammer (Potapač), a Robert Whitehead toliko se obogatio razvojem posla s torpedom da je kupio 40 stambenih zgrada u Rijeci. Lupis se potpuno povukao iz posla 1874. i navodno ogorčen napustio Rijeku. Umro je godinu dana poslije u svojoj vili u Torriggiji na talijanskom jezeru Como, dan nakon otvaranja tvornice Whitehead i Co., nezadovoljan premda je konačna verzija torpeda nosila ime obojice izumitelja.
Od 1880. godine torpedo je postao standardno naoružanje moćnih ratnih mornarica, a Torpedfabrik ostao je u britanskom vlasništvu do 1. svjetskog rata. Nakon uspostavljanja nove granice između Jugoslavije i Italije, u tvornicu ulazi talijanska vojna industrija. Tvornica je preživjela i 2. svjetski rat, a proizvodnja torpeda nastavila se sve do 1966., uz paralelnu civilnu proizvodnju dizelskih motora, rovokopača, utovarivača, traktora...
Izvorno ime, Torpedo, ponovno je dobila 1953., nakon eksperimenata s neutralnim nazivom Jadran i nimalo neutralnim Aleksandar Ranković. Slavna tvornica utemeljena na izumu rođenog Riječanina neslavno je propala. Ipak, Torpedo se još jednom pokazao dostojnim Ivana Lupisa-Vukića i njegova izuma. Ratnih 90-ih, u rekordnom roku, inženjeri i radnici tvornice razvili su lako oklopno vozilo Torpedo HV 4x4 TK-130 T-7 čime je Lupisova ideja o “spasitelju obale” još jednom dobila svoj smisao i svrsishodan oblik.
>> Ronioci kod Cresa pronašli više desetljeća star torpedo
