Hrvatski nogomet opet se guši u mutnim vodama koje sam proizvodi novim samovoljama svojih čelnika koji još jednom pokušavaju uhvatiti vlastiti rep i dokazati svima da u toj močvari ribe ne smrde od glave. Službeno, nema ni močvare, ni smrada u državi Mamića. Sve je regularno, a to znači pod kontrolom! Samo je siroti nogometni puk osuđen pratiti ponovno tko zna koju po redu komediju s krivim “fućkanjem” i još jednu tragediju s postavljanjem novog izbornika reprezentacije bez prave izborničke biografije, a s pomoćnikom koji je u kratkom vremenu nakupio takvu političku hipoteku da bi mu samo u kakvoj provincijskoj diktaturi moglo biti mjesta na klupi nacionalne momčadi (pored svih velikih zasluga iz igračkih dana u toj istoj reprezentaciji). U nekoj organiziranoj pravnoj državi u kojoj se također igra nogomet i u kojoj suci također griješe, jedan nedosuđeni ili krivo dosuđeni penal ili izbor neuvjerljivog izbornika ne bi toliko uzbudili naciju: i zakinuti i nagrađeni našli bi utjehu u staroj latinskoj izreci da je ljudski griješiti (koja, inače, nije nastala poslije pogrešaka nogometnih sudaca jer se nogomet u starome Rimu nije igrao). Ali, u nas se nekoliko krivih odluka učas izdigne u rang elementarne sportske nepogode koja pustoši uzduž i poprijeko našega javnoga života.
Ponekad se čini da smo u cirkusu, toliko se sve odigrava na ivici suza i smijeha; ponekad da smo u ludnici, tako je teško povezati ponašanje aktera i proniknuti u njihovu psihu i namjere; ponekad da smo u teatru apsurda, u toj mjeri sve izgleda nemoguće i nestvarno, i konačno, najčešće, da smo u kazalištu lutaka, kad netko tako nadmoćno drži na koncu sve te tragikomične likove. Na žalost svih koji vole najvažniju sporednu stvar na svijetu, naš je nogomet sve to i još gore od toga: loša država u državi koja još nije uređena tako da bi mogla isušiti močvaru nereda, gdje god se ona javljala i s koje god strane dolazila.
Sve dalje su samo posljedice. Umjesto da bude ono što je u zemlji nogometa, igra za razonodu, u nas se u nogometu i oko njega vode sve noviji i noviji ratovi za daljnju prevlast klubova (točnije, jednoga kluba), i za ono novca što uz takvu prevlast ide; umjesto da približava ljude, taj sport razvija među njima nepovjerenje, zavist, čak i prava neprijateljstva; umjesto poštovanja drugoga i različitoga, na koje svake večeri s ekrana pozivaju Messi, Ibrahimović i društvo drugih nogometnih velikana, u nas loptanje širi duh nesnošljivosti, čak i mržnje, prema drugome i drukčijem. Valjda je samo u Hrvatskoj, u krugu europski (ne)uređenih zemalja, postalo moguće da iz jedne ili dviju sudačkih pogrešaka bukne toliki požar nekontroliranih strasti, i da se vatra prebaci među igrače, navijače, klupske funkcionare, medije... Takvo je stanje duha, svijesti, emocija, socijalnih raspoloženja i, ne na kraju važnosti, financijskih interesa. Povjerenje, nužno za stabilno funkcioniranje svakoga sistema, iselilo se iz hrvatskoga nogometa, onakvom brzinom kakvom su se u njega useljavala tri tipa monopola: monopol jednoga čovjeka, monopol jednoga kluba i monopol jedne politike.
Namješteno i planirano
U međusobnom uvjeravanju da se sve događa namješteno i planirano, ili da se sve događa spontano i slučajno, nitko nikoga ne može uvjeriti da su greške nastale po Duhu Svetome, niti da su posljedica nekog plana ili, ne daj bože, zavjereništva. Jedni su postali prejaki da bi priznali pogreške, a pogotovo da su u njima sudjelovali, kao akteri ili kao režiseri; drugi su preslabi da bi to dokazali, jer nemaju na svojoj strani institucije, čak i kad dobivaju zakone koji se kroje po njihovoj mjeri. Tko će ih provoditi, ako jedan te isti kadija i sudi i tuži? Valjda ni u Tunguziji ne bi bilo moguće da glavni sudački vrač, onaj disciplinac koji sjedi za stolom i gleda što se događa na terenu i oko terena, ostane na svome položaju nakon otkrića da je od jednoga kluba dobivao pozajmice! Sutradan je morao otići, jer je sam ugrozio profesionalni i moralni integritet koji je uvjet svakoga poštenog suđenja, za bacanje petardi, kao i za ubojstva ljudi ili krađu banaka. A on ni do danas nije otišao, ni priznao, iako je sebi dao nekoliko dana za razmišljanje. Sad će on, sa svojom hipotekom, presuditi tko je koliko kriv za posljednje splitske ispade, koji su, navodno, išli sve do najgorega, do prijetnji smrću! Nepovjerenje je uzelo toliko maha da u slučajnosti više ne vjeruju valjda ni oni koji možda samo slučajno griješe, ili svim svojim obujmom stoje iza pogrešaka. Svatko ima svoju istinu. A s dvije ili više istina put sigurno vodi na teren stalnih napetosti i sukoba, ne samo u sporednim, nego i u mnogo važnijim i najvažnijim stvarima hrvatskoga društva i države.
Što se, dakle, sve dogodilo u hrvatskome nogometu da je postalo moguće da se na jednu potencijalno zapaljivu utakmicu šalje sudac koji u džepu nosi eksploziv ranijih pristranosti, za kojeg se od ranije govorilo da može prkositi zakonima fizike i s tijelom biti na Poljudu a sa srcem u Maksimiru? Ili, zašto se, zbog čega i radi koga, na čelu reprezentacije obavljaju sve češće inventure, kao da je riječ o lokalnome dućanu, a ne o elitnoj nacionalnoj robnoj kući koja proizvodi velike emocije i novac, da bi netko tako olako mogao spuštati njezin rang, sa svakim novim izborom, odnosno izbornikom? Najprije i prije svega, dogodio se jedan čovjek, zna se njegovo ime i prezime, i zna se koliki i kakav utjecaj on ima na sve što se kreće u nogometu i oko njega. Ni prvi hrvatski suveren nije u svojoj državi imao toliku vlast koliku novi vladar hrvatskoga nogometa ima u svojoj minidržavi. Možda On, kolikogod bio obdaren inteligencijom i energijom, ne može o svemu odlučivati, možda za sve njega suradnici (čitaj: podanici i poslušnici) i ne pitaju. Ali, na njega se misli, čak i kad se griješi. Anegdote su u tom pogledu bolje objašnjenje od svih teorija: jedan nogometni djelatnik dijelio je prostoriju sa sucem (koji, inače, izvan terena ima tako dobra i siguran posao da ni o kome ne mora ovisiti, osim o sebi samome i svome radu), dok je pregledavao snimke s jedne utakmice na kojoj su postojale dvije situacije koje su mogle ići u prilog klubu-rivalu nogometnoga moćnika. Kad mu je kamera dala za pravo, sudac je, sav sretan, otkrio što može mučiti suce, čak i one nesvrstane, bez veće hipoteke, kao u toj priči: “Uh, što bi rekao Z.”!
Takva anegdota samo ilustrira stanje u kojem jedan sistem, jedna organizacija (HNS), funkcionira po mjeri jednoga čovjeka. Njegove omiljene prijetnje “Nećeš, razbojniče”, upućene sad unutrašnjem oponentu, sad vanjskom neprijatelju, ukazuju na to da se on sam sasvim uživio u ulogu svemoćnoga gospodara u hrvatskome nogometu i okolici. Nedvojbeni rezultati koje je s klubom postigao na nacionalnom planu – 10 prvenstava zaredom s nekoliko “poklonjenih” kup-mrvica svojim rivalima, i par uglavnom neuspješnih izleta u Europu, i s transferima koji su okretali pravo bogatstvo i u europskim razmjerima, daje mu pravo da se osjeća uspješno među svojim kolegama. Pedagozi-početnici savjetovali bi mu da se ne ponaša bahato i agresivno prema svakome tko ga krivo pogleda, niti da u svakoj prilici primjenjuje zakon jačega. Ali, u svakom takvom čovjeku-vođi čuči nešto što je jače od njega. Je li njegov vrč išao previše na izvore prljavoga novca pa će mu se razbiti o glavu – to će se vidjeti u nastavku policijsko-pravosudnoga serijala. Na čisto pravnome terenu, Z.M. je nevin čovjek sve do eventualne pravomoćne presude o krivnji, na čuđenje Engleza može upravljati klubom i s takvim teretom na leđima. Ali, Hrvati se prave Englezima pričajući o vremenu, a o takvim stvarima ne govore, jer im je glava ionako opterećena drugim, uglavnom egzistencijalnim problemima.
Zamračivanje velikog novca
U dobrim udžbenicima o upravljanju može se naći preporuka o tome da je jedan vođa onoliko jak koliko su jaki suradnici koje bira i s kojima radi. U slučaju našeg nogometnog Vođe i nije sasvim tako, ili je posve suprotno – on je jak onoliko koliko su mu suradnici slabi! Tko može reći da predsjednik Saveza predstavlja ikakvu dodanu vrijednost u sistemu Z.M.? Možda D. Š. stvarno vjeruje u svoju moć, ali tek tada nastaje veliki problem neravnoteže između prividne i stvarne vlasti. Što njemu vrijedi da nekoliko dana razmišlja o tome što će reći o krizama koje potresaju nogometnu zgradu za vrijeme njegova mandata, kad za ono što kaže ne treba nikakvo razmišljanje. On je još jedan dokaz da genijalac s terena ne mora biti ni prosječni predsjednik kad se useli u kancelariju, kolikogod ona bila prostrana. Jedan je vođa jak ili slab onoliko koliko su mu jaki ili slabi oponenti; u slučaju našeg nogometa i njegova Vođe, on pravih oponenata i nema, jednoga je uništio tako da mu je i u dvorištu postavio svoga čovjeka, s pravom da ga može fizički napasti a da mu se ništa neće dogoditi, pa ni zbog viška izmjerenih alkoholnih para u krvi, s drugim, koji mu može biti do ramena, sklopio je pakt, a ostali mu ionako nisu do koljena, ovisni uglavnom o njegovu novcu i njegovoj volji, da bi se s njima i o čemu dogovarao. U politici bi se to zvalo diktaturom; u nogometu se ni teži “sistem Blatter” nije mogao tako kvalificirati. Do daljnjega: valjda će i tamo sud reći svoje, ne samo o dugoj vladavini jednoga čovjeka, nego i o sistemu koji je omogućivao zamračivanja velikoga novca.
Nakon jednog Vođe, ili paralelno s njim, s mnogo dokaza da zlatna koka nosi vrijedna jaja, a da nije važno tko je ili što je bilo prije, izrastao je u hrvatskome nogometu i jedan Klub, nadmoćan drugima, ne samo u sportskim rezultatima. Pobjede i naslovi, vlastita škola i mreža za hvatanje talenata, novac i financijska stabilnost, stalno mjesto u Europi, pa makar i na začelju velikih natjecanja, sve je to zasluga sistema i zasluga Vođe, što ni ljubomora i zavist, razvijeni nacionalni sportovi u našoj zemlji, ne mogu osporiti. Kad bi u tim uspjesima na pravi način i u punoj mjeri sudjelovali navijači, kad bi se oko Maksimira širile pozitivne emocije, potvrđivao stari (povijesni) i stvarao novi identitet, kad bi moćni Klub pustio i drugima da dišu uz njega, da mu budu ravnopravni, sigurni da ih sudac ne krade i kad griješi, vjerojatno bi se isključili svi akumulatori koji s jedne i s druge strane proizvode sve veće antagonizme u odnosima dvaju najvećih hrvatskih klubova.
Ovako, dok na jednoj strani caruje novac, a na drugoj dominiraju emocije, produljuje se sukob u kojem se narušena ravnoteža osjeća u vidu arogancije na jednoj, frustracije na drugoj strani, i krize nogometa na svim stranama. Jedni sebi dopuštaju sve – da imaju svoje suce (neka se pogleda statistika grešaka u prvih 10 kola: kome su išle u prilog), da imaju dvije momčadi u istome natjecanju (neka se prouči kretanje igrača između Maksimira i Kajzerice), da promiču za izbornika trenera kojem su svojedobno otkazali usluge (neka se analizira ostatak njegove trenerske biografije, sastavljene uglavnom od lokalnih epizoda, da se vidi koliko Blaževićeva definicija jednoglasnosti, kao jednoga glasa, stvarno drži vodu), da drže sve tri ključne, i koliko drugih, funkcije u Savezu. A kad se dogode previdi, planirano ili po sistemu velikih brojki (isti sudac vodi 40 posto utakmica jednoj momčadi!), onda se tek vidi koliko drugi ne mogu ništa, čak i kad su drastično oštećeni. Mogu se nerazborito gurati među krivce, galamom i prijetnjom skretati na se pažnju umjesto izvornih krivaca i izlagati se novim kaznama disciplinskoga suca s pozajmicama, mogu i dalje uživati u vjernosti navijača, vikati na Mjesec što ih nema nigdje na karti Šukera i Mamića, i nadati se da su u novome treneru Buriću, radišnom, ozbiljnom i studioznom, pojavio novi Tomislav Ivić, sposoban stvarati vrhunske igrače i momčad od vlastite djece, s pokojim pravim pojačanjem sa strane. Je li to dovoljno da se uspjesi skrenu opet prema Poljudu, i da se u taj hram nogometa, koji je nedavno obeščastila svastika još uvijek nepoznatih (!) počinitelja, ponovno useli izgubljeno dostojanstvo i uspješnost?
Navijački kapital s Rive nije sve dosad dovoljno iskorišten, valjda će ga povučeni, ponekad autistični M.B. bolje unovčiti u nastavku legitimne borbe za ravnopravno mjesto kluba po kapom nebeskom. Misija ni u nastavku sigurno neće biti laka. Kako sada stvari stoje, položaj splitskoga kluba podsjeća na vic koji je potjecao iz jedne okupirane države iz vremena “ograničenog suvereniteta” (u kojoj je, inače, klub formiran). Vic ima bradu i švejkovski štih: – Koji je najkraći ustav na svijetu? – Čehoslovački. Ima samo dva članka. Članak 1: Sovjetski Savez u svemu ima pravo. I članak 2: U iznimnim slučajevima, kad nema, primjenjuje se članak 1! Tako je u olovnim vremenima funkcionirao sistem s Velikim Bratom. U našem demokratskom okruženju nema nikakve potrebe, ni opravdanja, da Veliki Klub ima pravo isključiti starijeg brata iz svih odlučivanja i odluka, toliko da slavni klub stvarno figurira kao parija u nogometnoj zajednici. Zanemarino imena, vrednija su načelna pitanja: kako je moguće da u jednoj pravnoj državi, članici Europske unije, postoje dvije kategorije klubova? Jedni koji vladaju, koristeći u izobilju sve tržišne pogodnosti, i drugi s kojima se vlada, jer mu karakter “narodnoga kluba” ne pruža nikakvu zaštitu od samovolje bogatijih i moćnijih?
“Politiko, dalje prste od nogometa”
Politici nije mjesto u sportu, pa ni u nogometu: to svi znaju, samo različito tumače. Tko je čistio Augijeve štale u engleskome nogometu? Zar gđa Margaret Thatcher nije bila političar(ka)? Tko je drugi nego baš Čelična Lady predvodio borbu da se na engleske stadione uvede viteštvo, koje je tamo i rođeno? Kod nas, čim netko iz vlasti pokuša nešto mijenjati, makar i s nemuštim planom o “čišćenju močvare”, postojeći establišment iz nogometnih vlasti diže se na zadnje noge: “Politiko, dalje prste od nogometa”. A politika je već u nogometu, u Savezu, i to jedna politika (HDZ-ova), u većini klubova i u Izvršnome odboru. I nitko ne galami na takvu politiku koja ne pokazuje namjeru da će sutra išta bitnije mijenjati, valjda u očekivanju da će se raspored moći iz nogometa sutra preseliti u državu, i da će prekinuti “političke procese”, kako se u tim krugovima doživljava sadašnja istraga protiv nekoliko najutjecajnijih ljudi iz najjačeg kluba i iz samoga Saveza. Dosadašnja vladajuća politika uglavnom je dezertirala s tog miniranog terena, da joj se ne bi nametnuo istočni grijeh intervencionizma u sport. Ili za gđu Thatcher nisu čuli, ili nisu imali plan kako (o)čistiti naše Augijeve štale, u kojima smrdi i od glave i od repa.
U politici je, kako je zapažao pisac Andre Malraux, kao u pravopisu: greške koje se ponavljaju postaju pravilo. Da je znao što se sve događa u hrvatskome nogometu, i njega bi uvrstio u sistem koji od grešaka stvara pravilo.
>> 'Hitno povucite odluku o zabrani rada novinarima Index.hr-a'
"Službeno, nema ni močvare, ni smrada u državi Mamića". Ne mogu vjerovati da je to napisao Hrvat Mirko Galić. To je Jovanovićev riječnik.