Neki dan napisao sam da je krajnji trenutak da hrvatska Vlada od Washingtona zatraži da se konačno isprsi, odnosno da Amerima ispostavi račun za sve prošle i sve buduće godine bračne vjernosti tijekom kojih je Hrvatska postala u energetskom smislu slijepo crijevo Europe – iako je zbog svojeg geografskog položaja mogla i trebala postati ključni energetski portal za veliki dio Europe.
I evo, baš američka veleposlanica u oproštajnom intervjuu u Večernjaku otkriva: jedna zapadna tvrtka želi Inu! To je za hrvatsku nacionalnu sigurnost mnogo važnije od nekog popusta u zadnji tren za kupnju novih američkih F-16! Hrvatska je godinama sustavno zanemarivala nacionalne energetske interese, a time i nacionalnu sigurnost, odustajući od niza važnih projekata, kako zbog mađarskih partnera, tako i pod pritiskom Washingtona koji je Hrvatsku gledao kao mlađeg ortaka u toj hrvatsko-ugarskoj energetskoj zajednici, onoga kojeg se ništa ne pita, samo rubni kotačić koji se pasivno vrti u uzavrelom europskom energetskom mehanizmu. Budući da se još ne vidi kako bi Hrvatska mogla naći novac za otkup Ine, a Moskva pojačava pritisak s više strana simultano, jasno je da je sve teže othrvati se raznim nemoralnim ponudama.
Amerikance smo sami odabrali kao saveznike, svjesni cijene koja pri tom moramo platiti, no, u kvart se vratio otprije dobro znani moćnik koji sad traži da se i njemu plati zaštita. A u kvartu ima mjesta samo za jednog. U takvom slučaju, obično kupiš i ciglu ako time kupuješ i mir. No, ovdje je ipak u pitanju dugoročna budućnost Hrvatske. Godinama se pokušavamo iščupati iz ovisnosti o jednom dileru, a sad bismo se trebali u potpunosti njemu predati u ruke? Taj film ne bismo smjeli gledati uz kokice i colu. Rusi nam s jedne strane sve jače zavrću ruku oko Agrokora, a s druge, široke ruke nude svoje viđenje energetskog partnerstva, “da učinimo vašu zemlju ovisnom o našim energentima”, kako brutalno iskreno kaže veleposlanik Azimov, na užas hrvatskih suverenista. To se zove skok iz vatre u lonac! A zašto ne, odgovaraju drugi u Hrvatskoj, oni kojima novac nema nacionalnost? Iznositi prljave rublje ili prljave dolare, svejedno. Hrvatima, vele, treba samo onaj koji donosi jeftino gorivo. A k tome, veliki dioničari Rosnjefta su i neke velike zapadne tvrtke. No, pri tome “zaboravljaju” da se radi o suštini i dalje ruskoj državnoj tvrtki koja je na udaru američkih i europskih sankcija, kojoj je itekako stalo na ovaj način probijati led i zaokruživati prostor na koji interesno polažu pravo i sprečavati otvaranje alternativnih pravaca dobave. Zar netko stvarno ima iluzije da Rosnjeft nije državna tvrtka? Ruska državna tvrtka, k tomu!
Zar netko stvarno vjeruje da Rosnjeft posve transparentno posluje te da se za Inu zanima samo kako bi podignuo svoje profite ili pak hrvatskim građanima gorivo učinio jeftinijim i dostupnijim? Taj bi stvarno trebao odrasti. Istina, nema nikakve garancije da bi zapadni partner išta više mario za hrvatske interese od istočnog. No, koliko god im mi bili mali i nezanimljivi, krajnje je vrijeme za ulazak velikih zapadnih kompanija i rušenje energetske Jalte na ovim prostorima. Načini na koje se Hrvatska pokušava iščupati iz ruskog zagrljaja zasigurno nisu nešto o čemu bi valjalo javno raspravljati na saborskom istražnom povjerenstvu. Žalosno je da je oporba tako čvrsto zagrizla na parangal koju su im svaki sa svoje strane bacili Todorić i Rusi.
Poput buldoga su progutali mamac o Knightheadu kao “američkom lešinarskom fondu” kojem je kriminalna hobotnica izručila najveću hrvatsku kompaniju. Istina je ono što govori američka veleposlanica: Agrokor je upravo tako za sada ipak sačuvan. Da Knightead nije ušao u aranžman kredita u kojem osim njih sudjeluje 20-ak banaka te drugih financijskih institucija, Agrokor bi se skršio neposredno nakon Uskrsa. Naravno, Rusima treba jasno dati do znanja gdje Hrvatska spada te što može, a što sebi ne može dopustiti, da ne može i neće kao Srbija neuvjerljivo pokušavati sjediti na dvije stolice, da tu nema ništa osobno, ali da postoje i drugi načini da se podigne razina suradnje. Odluka hrvatske vlade da će helikopteri Mi-171 ipak biti remontirani tamo gdje su i proizvedeni, u Rusiji, dobar je pokazatelj takvih održivih odnosa. No, bilo na koncu strateškog partnera ili ne, Hrvatska apsolutno mora zadržati minimum kontrole nad nacionalnom energetskom kompanijom, jer to je krucijalno pitanje nacionalne sigurnosti. To uopće ne znači da nužno mora dugoročno zadržati većinski paket dionica.
Naprotiv, bilo bi poželjno da se nakon preuzimanja suvlasništvo na tržištu podijeli sa što više dioničara, po ugledu baš na MOL. Još jednom: učimo od Mađara – oni znaju kako se to radi!
možda treba prodati INU i cijeli iznos uložiti u obnovljive izvore energije i uvesti dodatne naknade na naftu