Kada se prije dva i pol mjeseca u Karlovcu okupio cijeli vojni vrh s veleposlanikom SAD-a zbog američke donacije šest kamiona i jednog traktora, to je izazvalo podsmijeh. Ne zato što su Hrvati nezahvalni na tom poklonu, nego zato što je ta donacija vrijedna skromnih 1,2 milijuna dolara predstavljena kao glavni dokaz “istinskog i strateškog savezništva RH i SAD-a”. Krivci su naši vojni i politički lideri jer su jednu skromnu donaciju nastojali prikazati kao krucijalnu nabavu strateškog vojnog proizvoda. Tako je taj naš mentalitet u stilu “nas i Amerikanaca 300 milijuna” u nedostatku konkretnije prave vojne donacije u vidu tenkova, dalekometnih višecijevnih raketnih bacača ili borbene eskadrile, od šest običnih Fordovih kamiona napuhao tu donaciju do nadrealnih visina.
Premda je cijela situacija ispala pomalo komična, vojnom vrhu nije bilo do smijeha, nego su se i uvrijedili jer je “to tek dio američkih donacija koje slijede”. Jasno da je ova donacija u hrvatskoj javnosti tako prošla zbog problema oko kupnje eskadrile borbenih zrakoplova F-16 pa je javnost očekivala neke dobre vijesti, možda i američke donacije koje bi bile vezane uz stvarni ključni problem Oružanih snaga RH, nabavu borbene eskadrile.
Približio se tako i naš Dan neovisnosti 8. listopada, a sličan je Independence Day u SAD-u najveći nacionalni praznik. Tada je Hrvatska u Saboru usvojila Odluku o raskidu državno-pravnih sveza RH s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ. Samo dan prije te 1991. agresivni vrh Srbije i JNA bombardirao je Banske dvore i umalo uspio likvidirati tri Hrvata predsjednika – Franju Tuđmana, prvog na slobodnim izborima izabranog lidera Hrvatske, Antu Markovića i Stjepana Mesića, premijera i predsjednika Jugoslavije.
Taj događaj u svijesti Hrvata jako je sličio na pokolj u beogradskoj skupštini 1928., kada su nositelji iste velikosrpske ideje posmicali gotovo čitav politički vrh Hrvata, a izgubili smo i povijesnog vođu Stjepana Radića. Atentat 7. listopada 1991. nije pak uspio, a trenutačna reakcija bila je proglašenje neovisnosti. Na terenu taj politički čin označio je i službeni početak našeg rata za neovisnost.
Uoči obilježavanja tog praznika na vojnom poligonu u Slunju pokazana je nova vojna donacija SAD-a. Riječ je o visokom čeličnom kontrolnom tornju, s kojeg se navode avioni i helikopteri prilikom vježbi gađanja. Ta je donacija financijski još manja od spomenutih kamiona, vrijedi 850.000 dolara. Toranj je našoj vojsci potreban i nitko ne bi mjerio vrijednost te donacije da opet nije uslijedilo nepotrebno veličanje. Pa je tako taj toranj postao “ogromno postignuće” i simbol strateškog savezništva SAD-a u modernizaciji HV-a. Tužno je bilo i gledati kako nadlijeću F-16, a nisu naši. Hrvatska javnost, naime, i dalje od svog strateškog vojnog partnera SAD-a očekuje konkretnu asistenciju u nabavi borbene eskadrile, dok kamione i toranj možemo nabaviti i sami. Američki veleposlanik Robert Kohorst toga je, naravno, duboko svjestan pa je u Slunju i izjavio kako bi SAD želio da Hrvatska izabere F-16. Hrvatska je imala istu želju, dogovorila s Izraelom nabavu i za to bila spremna odvojiti 500 milijuna dolara, no SAD to nije dozvolio.
U novom pokušaju Hrvatska i dalje želi F-16, koji će po tipu i opremljenosti biti najsličniji prvotnom izboru. Ako je točno da nam SAD nudi isključivo nove F-16 block 70/72 i tvrdi da nam ne može “otpustiti” neke od svojih 600 rabljenih F-16-ica, to znači da je opet riječ o nemogućem poslu. Hrvatska jednostavno ne može financirati eskadrilu koja bi nas stajala 1,5 do 2 milijarde dolara plativo unaprijed, bez kredita, te čekati 5 do 7 godina na isporuku. SAD može pomoći u traženju neke druge, za Hrvatsku moguće opcije. No to nije nešto što RH ne bi mogla i sama poduzeti s obzirom na to da već 28 godina slavi svoju neovisnost. Ustvari, i trebala bi to sama učiniti, a od svog partnera tražiti da nam ne odmaže.
One 1991. Hrvatska je bila politički i vojno najslabija. Nije imala nijednog političkog saveznika i svi su moćnici bili protiv nje. To se počelo mijenjati nakon nekoliko mjeseci, kada je RH dokazala da može preživjeti te da se može sama i brzo naoružati. Takva, sama na svijetu, uspjela je nabaviti dvije eskadrile borbenih aviona. Kada su uslijedile pobjede na vojnom polju, Hrvatskoj su svi politički moćnici željeli postati prijatelji, državni i vojni vrh pucali su od samopouzdanja, a kada poštuješ sam sebe, poštuju te i drugi. Da je tomu tako danas, sigurno je da bi nas i SAD drukčije doživljavao. Taj toranj u Slunju služit će za obuku američkih pilota na F-16 jer u Avianu to ne mogu. Da želi partnerstvo sa SAD-om, RH dokazuje i time što je sama već investirala 100 milijuna dolara u LNG na Krku, koji služi američkim interesima. I zato od vojnog partnerstva sa SAD-om i očekujemo znatno više.
Bravo za novinara, odlican clanak. Hrvatski politicari nemaju dostojanstva ni samopostovanja, i zato nas Amerikanci i tretiraju k'o neku banana drzavu. Americki veto na nabavku izraelskih zrakoplova je za svakog sa IQ vecim od broja njihovih cipela bio vise nego jasna poruka... "nisu tako sofisticirane igracke za malu djecu"! Ameri su shvatili da su hrvatski politicari presretni kad im se pruzi prilika za fotografiranje sa americkim veleposlanikom, pa zasto bi se trudili oko takvih poslusnika? Da Hrvatska ima lidera sa mudima koji bi lupnuo sakom o stol, da ima nekoga tko bi Amerima rekao "ako ne mozemo dobiti zrakoplove od vas ili vasih saveznika, mi cemo ih dobiti od Rusa", kladim se da bi pokazali mnogo vise postovanja. Valjalo bi se prisjetiti i tko je Hrvatsku naoruzavao kad je bilo najpotrebnije, dok smo bili pod americkim sankcijama...