Godina na izmaku bila je intenzivna i pomalo zastrašujuća. Nikako nam ne ostavlja dobar, pozitivan dojam, prvenstveno zato što je signalizirala da stvari uvijek mogu poći na gore i da svijet još nije spreman na onu vrstu jedinstva koje bi nas doista izvuklo iz gliba, koji je ove godine postao vrlo vidljiv. Iako je Vijeće sigurnosti UN-a nedavno pokazalo da mu je ipak pošlo za rukom iznjedriti rezoluciju kojoj se nitko od pet stalnih članica nije protivio niti je na nju uložio veto, osjećaj govori da to nije dovoljno, iako je ohrabrujuće, zato što godinama nije bilo takve vrste sloge. Mogli bismo to usporediti s odlukom da se poduzme prvi korak. Odluka je donesena, ali korak još nije napravljen zato što nije riječ o hodu po čvrstoj zemlji, već po nečemu što više nalikuje na konop razapet nad ponorom. Nepoznanice su još goleme. Oni koje Moskva smatra teroristima i legalnim metama, Washington još opisuje kao borce za demokraciju i protivnike Assadova režima. S druge strane, svijet je preplašen, najnovije prijetnje koje dolaze iz usta vođe Islamske države Al-Baghdadija te strahove dodatno rasplamsavaju. Javile su se i neke neimenovane obavještajne službe koje raspolažu podacima o tome da teroristi planiraju pokolje u zapadnim zemljama tijekom novogodišnjih blagdana. Iako u ovakvim situacijama treba puhati i na hladno, ovakva upozorenja ostavljaju dojam da se počela voditi neka nova vrsta rata, onog psihološkog, kojemu je cilj sijanje kritične doze straha među široke mase i stvaranje psihoze da smo svi ugroženi i da smo svi mete. U takvim okolnostima, donošenje nekih radikalnijih političkih odluka postaje manje problematično, a te odluke lako se pravdaju time da im je jedini cilj zaštita nacionalne sigurnosti i sigurnosti svakog pojedinca.
No ono što nas na kraju ove godine najviše zbunjuje i zabrinjava činjenica je da se trenutačno ne zna tko je s kime, a tko protiv koga, tko je kome protivnik, a tko kome saveznik. Iako se na prvi pogled čini da Sjedinjene Države i Rusija imaju zajednički cilj, a to je konačna eliminacija Islamske države, prvi put nakon 1991. godine Pentagon je obrisao vrlo debeli sloj prašine s planova za ratovanje protiv Rusije. Iako Pentagon ratne planove radi redovito, a oni obuhvaćaju sve moguće scenarije, od rata protiv sjevernokorejskog režima do invazije izvanzemaljaca, Rusija nije bila ni u razmatranju posljednje 24 godine zato jer je Washington nije percipirao kao prijetnju, već kao mogućeg partnera, nekoga s kime se može razgovarati, pregovarati i surađivati. I nakon svih tih godina i u situaciji kada zaista postoji prijetnja koja zahtijeva suradnju, Pentagon opet počinje promatrati Rusiju kao potencijalnog neprijatelja s kojim bi se mogao zaratiti.
Prva polovica nove 2016. mogla bi nam donijeti nešto jasniju viziju onog što se zaista događa, a mogle bi se otvoriti i neke vizije za eventualna rješenja. Ako oni koji donose te presudne odluke doista naprave prvi korak na onom užetu iznad ambisa, to bi otvorilo nadu da se svijet može na dobar način othrvati teškim i osjetljivim izazovima.
>> Živimo u kaotičnim vremenima, a takva je i politika
>> Je li Putin jedini svjestan što se u Siriji zapravo događa
