Hrvatskoj stečajevi traju i više od 20 godina, hrane vojsku odvjetnika u sporovima koji se uz njih vode, kao i stečajnih upravitelja, ali ne uspijevaju namiriti one koje bi trebali: po efikasnosti naplate vjerovnika samo je Rumunjska u EU gora od Hrvatske.
Dok je za jedne bankrot nepovratan znak da se nikad neće naplatiti, za druge da nikad neće otplatiti dug, za treće je to – dobar biznis. I u stečajevima poduzeća i u osobnim bankrotima građana. Jako je puno onih koji na njima zarađuju. Puno zarađuju. U žargonu se koristi izraz “stečajna mafija”; svako toliko na nered podsjeti neki novinarski tekst o stečajnim upraviteljima i sucima rekorderima po broju postupaka koje vode, o rasprodaji imovine po bagatelnim cijenama...
Nedavno i tragedija: šibenski slučaj u kojem je prodaja imovine iz stečaja nad svojom tvrtkom po cijeni koja je izazvala toliki revolt vlasnika Branka Kolopera da je krenuo u ubilački pohod, i to netom nakon što je mailom od Trgovačkog suda u Zadru zatražio poništenje stečaja. Samo koji tjedan nakon toga “pala” su prva uhićenja stečajnog suca i stečajnih upravitelja, a bila to koincidencija ili ne, možda je ovo znak da je sistemski problem, koji je i nastao zbog loših stečajnih zakona i još lošijih kontrolnih mehanizama, shvaćen kao potencijalni okidač tragedija. I da treba poraditi na uzrocima, udariti na leglo bezakonja. Pa i kad je ono na nekom – sudu.
Stečajnog suca i upravitelje terete za izvlačenje novca iz stečajne mase i prebacivanje na s njima povezane tvrtke, no brojni su oblici malverzacija: među jednostavnijima je prodavanje imovine ispod cijene kupcima koji će je preprodati. Upućeni kažu da su masne naknade koje neki stečajni upravitelji primaju “kikiriki” u odnosu na provizije za te poslove, a to čak odgovara i nekim vjerovnicima.
Banke koje se ne uspiju naplatiti prodajom nekretnine nastavit će ovršni postupak jer kod nas ne postoji “walk away” model u kojem dužnik da nekretninu i to ga oslobađa duga. Stradaju mnogi nevini: ne uspijevaju se naplatiti vjerovnici, dužnici su u doživotnom ropstvu, a i neki stečajni upravitelji stvarno rade za “kikiriki” – njih Fortuna nije pogledala kad su slučajnim odabirom lukrativnije stečajeve dobili njihovi s(p)retniji kolege.
Znali smo mi to jos 1992, kao sto su u ostalom i svi znali.