Provincijalni duh se uvijek nakostriješi kad se osjeti ugroženim pred nerazumljivim mu, superiornim, stvarima. Buka koja se proteklih tjedana podigla oko slobodnog zidarstva i gužve koja je ovu instituciju stavila u središte mržnje i vrtloga nerazumijevanja ponovno je otkrila bokove zatucanog društva gdje se čudimo nad procesima koji se odvijaju oko nas stoljećima. Zašto su tajni i što taje, ako su im namjere čiste, kako si odrasli muškarci mogu navlačiti pregače, a da u pitanju nije kolinje, vjeruju li u Sotonu ili ne vjeruju u ništa rafalna su pitanja koja su ispaljivana iz dobro utvrđenih bunkera razrogačenog primitivizma, dodatno opkopanog predrasudama i zlim namjerama.
Još kada se doda osjećaj izostavljenosti, jer je članstvo u masonstvu pozivno, postaje jasno zašto se toliko bijesa sručilo na jedva prepoznatljivu siluetu društva koje je u svijetu odavno astigmatizirano i afirmirano od prišivenih mu najcrnjih zavjereničkih epiteta. Kod nas nije sumnjivo i dijelom je neizostavne i ponosne tradicije to što si popovi, bilo obrijani, bilo obradonjeni, navlače kiklje i zazivaju vrhovni entitet koji ima sve atribute izmišljenog prijatelja.
A što se tajne tiče, nisu li naša iskustva poraznija s javnim društvima, s onima koji naizgled nisu skrivali svoje namjere i sve je trebalo biti transparentno i oku ugodno. Jesu li političke stranke, vlade, predsjednici, zastupnici radili upravo suprotno; uvjeravali nas da su javni servis, a u stvari se gro njihovih poslova odvijao u tajnosti, polumraku političke fatamorgane i skrivenih planova? Drugim riječima, čini mi se da smo kao narod imali više problema s javnim ortaklucima nego s tajnim društvima. Javna je, dakle, tajna da kolektivno nismo baš previše bistri da bismo se mogli nositi s idejama koje pokušavaju tiho prelaziti sve one barijere i granice što ih postavlja buka i bijes svakodnevice, te provalije u shvaćanjima i anticivilizacijskim bujicama što svako malo pojure izvan korita i opustoše krajolik noseći pred sobom i ljude i pamet.
Uostalom, pamet i argumenti u sudaru s navalom sirove sile ne znače baš ništa, kao što ni sama činjenica da ni Katolička crkva, ta najsvetija od svih tradicijskih svetinja, nije imuna na masonstvo, kojem su pripadali neki od najviših i najumnijih ljudi crkvene hijerarhije, očito nije dovoljno iskričav lakmus da bi se shvatilo kako niti je slobodno zidarstvo crno kao sam vražji vrag, kakvim ga se želi prikazati, niti su svi u Katoličkoj crkvi tek mali, smežurani, klaustrofobični šoveni potpuno nespremni makar saslušati ideje koje se rađaju u vremenu. Jasno, to isto tako ne znači da samo masoni unutar Crkve znače pravu vjeru u ljude, kad je u svemu bitna mjera, a tu bi mjera trebala biti potencijal dijaloške otvorenosti prema procesima koje ne treba odbacivati u startu samo zato što plaše našu inferiornu intelektualnu insuficijenciju.
Kako je masona oduvijek bilo unutar katoličkog klera, tako je unutar tog istog klera bilo i pametnih ljudi koji nisu bili masoni, pa iz toga proizlazi da se ekskluzivitet društvenog puritanizma kroz obranu od masonstva ne može graditi na konfrontaciji s Crkvom; to nisu nužno dvije suprotstavljene institucije, ma koliko se javno, kroz katoličke objave i fetve, te kroz „dobre poznavatelje masonskog zla“ i narodne dušebrižnike, to uporno trudi.
Masonstvo samo po sebi nije brana ni od čega, ali u zbiru pluralnog društva ono jest raširena lepeza postojanja prava na koncept svijeta u kojem na istom stolu i u jednakoj hijerarhiji otvoreni leže Biblija, Kuran i Talmud, čineći tako da stvarno postoji kuća u kojoj će, navodno, jednog jedinog boga moći poštovati svi oni koji se u tog istog boga kunu, ali se zbog njega kolju. Svijet nije razumno i logično mjesto. U njemu su neke stvari, neka znanja doista morala biti tajna da bi onaj tko ih je spoznao sačuvao živu glavu. Danas se ne čini takvim, ali stvar je u tehnici; glavosjeci su probraniji u metodi. Više ne znate što nam je za misliti.
Kao što je nezamislivo da pravoslavac bude Hrvat, mora li jednako apsurdno biti da Hrvatom ne može biti ni mason, mora li se pomiriti da ustaški simboli na suverenističkoj kući ne predstavljaju napad na ukućane, nego je to izraz prava te obitelji na redekoraciju fasade koju su sami članovi poželjeli i odradili, može li paljenje gay para i njihova posvojenog djeteta na bilo kojem trgu biti sloboda govora ili je to tek sloboda govorenja mržnje i užasa u društvu koje je slobodu ionako odavno pomiješalo s pravom da se drugima, ne našima, nanosi bol.
Moraju li, shodno tome, Srbi postati katolicima da bi nam prestali biti sumnjivi ili da bi prestali biti Srbi, moraju li fašničke svečanosti, imbecilne ionako same po sebi, postati predholokaustične orgije u kojima će strasti nedoraslih biti krštene tradicijom i najdrevnijom vrijednosti, moraju li masoni izaći u javnost zato da ne bismo sumnjali u to što rade ili da bismo ih lakše progonili? Hrvatsko društvo već odavno nije skup nadarenih pojedinaca koji brinu za opće dobro, nego je poligon za oblikovanje pojedinačnih frustracija u nacionalni identitet. Mi smo zavoljeli dobro mrziti i nas drugačiji zanimaju kao alibi kolektivnoj širini jer ih još nismo fizički eliminirali. Ali ako bezobrazno podignu pogled i dovedu u pitanje naše svetinje i tradicije, bez obzira na to koliko tragične i okrutne bile, zviznemo ih, karnevalsko-antimasonski po glavi, da se prisjete gdje im je mjesto.
