Nedavno je na jednoj konferenciji guverner HNB-a Boris Vujčić iznio podatak da će, prema nekim procjenama, u Hrvatskoj do 2040. godine biti 520 tisuća radno sposobnih ljudi manje, što je alarmantan podatak. Zaista, demografija je ključni izazov ne samo za Hrvatsku nego i za brojne druge zemlje EU, pri čemu se čak ne može reći da u Hrvatskoj ne postoji politička volja da se nešto po tom pitanju poduzme, samo je puno veći problem pitanje što učiniti.
Većina dosad iznesenih ili već implementiranih rješenja na samom početku kreće od veoma pogrešne ideje, a ona ide nekako ovako. Dakle, demografska kretanja ili, jednostavno, broj ljudi koji u zemlji živi te posebno broj onih koji rade, od vitalnog je interesa za svaki dio našeg društva, od mirovinskog, socijalnog i zdravstvenog sustava koji počivaju na međugeneracijskoj solidarnosti, preko gospodarstva pa sve do sustava nacionalne sigurnosti. Održivosti svih tih sustava prijeti značajno narušavanje demografske slike pa je osnovna zamisao preokrenuti te nepovoljne demografske trendove kako bismo sustave spasili, što je gotovo nemoguće s obzirom na katastrofalan razmjer demografskog problema te obično rezultira veoma skupim pokušajima rješenja upitne konačne uspješnosti.
Istodobno, gotovo nikakve promjene svih spomenutih društvenih sustava nisu zamišljene, što je velika pogreška.
Daleko bi bolje bilo da se jednostavno prizna neupitna činjenica da će u Hrvatskoj za 20 ili 30 godina živjeti manje ljudi nego danas i da se ti nepovoljni demografski trendovi eventualno mogu određenim pametnim ekonomskim i socijalnim politikama ublažiti, ali nikako potpuno preokrenuti. Zato u idućim godinama treba uložiti maksimalne reformske napore u pripremu cjelokupnoga gospodarstva i socijalnog sustava za veoma izvjestan nepovoljan demografski scenarij.
Pri tome se ne misli samo na nezaobilazne reforme zdravstvenog i mirovinskog sustava, nego i bitno izmijenjenu strategiju gospodarskog razvitka.
Primjera je mnogo, a mi možemo uzeti samo jedan. Recimo, dosadašnja je politika privlačenja stranih ulaganja, ne samo u Hrvatskoj nego i u mnogim drugim dijelovima središnje i istočne Europe, počivala na ideji da inozemna poduzeća mogu otvarajući pogone u spomenutoj regiji značajno profitirati od veoma kvalitetne i jeftine domaće radne snage.
Neke su zemlje u tome zaista bile uspješne i privukle su veoma atraktivna strana ulaganja, poput onih u automobilsku industriju u Mađarskoj i Slovačkoj. Međutim, kako za njih tako i za nas taj razvojni model više nije moguć.
Teško da danas u Hrvatskoj postoji gradonačelnik koji bi u inicijalnom razgovoru s potencijalnim investitorom, recimo u prerađivačku industriju, mogao obećati da će u slučaju da investitor podigne pogon u njegovu gradu, vrlo lako pronaći više stotina veoma kvalitetnih radnika. Zato treba prestati maštati da će se demografski problemi u Hrvatskoj riješiti i napraviti strateški zaokret u politici razvoja zemlje.