Hrvatska je premala zemlja da bi na bilo što ozbiljnije mogla utjecati! – ta je tvrdnja postala općeprihvaćena istina među našim ljudima, bez obzira na to je li riječ o odnosima s Haaškim sudom, zaštiti ribljeg fonda u Jadranu ili smanjenju uvoza proizvoda koje hrvatski poljoprivrednici i sami proizvode. Tvrdnja kako moramo znati gdje nam je mjesto i kako nemamo što petljati s velikima jer smo u bilo kakvoj usporedbi bez šansi, postala je i dobra izlika za sve naše neuspjehe – od pljuski koje nam dijele kreditne agencije do lošeg plasmana na pjesmi Eurovizije.
S kompleksom kako smo mali, slabi i nemoćni ulazimo u Europsku uniju, lišeni bilo kakvih nada da ćemo ondje moći nametnuti neke svoje interese ili predvoditi neku ozbiljniju igru. Doduše, malo optimizma nam pruža jedino sport, gdje smo na gotovo svim borilištima pokazali zube i daleko nadmoćnijima. Međutim, statistika je neumoljiva pa čak i letimičnim pogledom na zemljovid Europe možemo vidjeti da Hrvatska baš i nije tako mala država u europskim okvirima, kako nam se čini. Primjerice, površinom je manje od Hrvatske čak 9 članica Europske unije – Belgija, Cipar, Malta, Danska, Estonija, Luksemburg, Nizozemska, Slovačka i Slovenija. A kad je broj stanovnika u pitanju, onda ovoj listi možemo pridružiti Letoniju i Litvu. Gledajući te mjerljive pokazatelje, Hrvatska se mirne duše može početi rješavati kompleksa male i nebitne države. Uostalom kad ste čuli od Danaca ili Iraca da su mali i nevažni za funkcioniranje EU!?
Status male sile
Ali čak da je i Hrvatska mala država, iako se teoretičari vrlo teško slažu oko toga koju državu u međunarodnim odnosima možemo nazvati malom, to nam ne može biti alibi za nedostatak vizije i kreativnosti, lijenost ili gospodarsku neinventivnost, odnosno lošu vanjsku politiku. Naime, živimo u svijetu gdje veličina više nije presudna, već sposobnost. Uz već spomenute članice EU, o tome nam svjedoče i neke od najutjecajnijih i najbogatijih država svijeta poput Švicarske, Izraela, Singapura, Kuvajta, Katara, Bahreina... Neke od tih država imaju iznimne prirodne potencijale poput nafte i plina, neke su poput Singapura vješto iskoristile svoj zemljopisni položaj, a neke su bile sposobne stvoriti konkurentna gospodarstva i postati nezaobilazne točke u svjetskim tokovima roba, usluga, kapitala i informacija. Te države nisu plakale nad svojom sudbinom malih i nevažnih država, već su odlučno pokazale svijetu da se može kad se hoće. Dapače, neke bi nam pozavidjele da imaju položaj na karti svijeta poput Hrvatske, da imaju naše more, slavonsku žitnicu ili Dunav. A mi njima možemo jedino zavidjeti na sposobnim i hrabrim vođama.
U ovom trenutku se možemo fokusirati i na Finsku, koja ima tek milijun više stanovnika od nas, a koja se ranih devedesetih našla u sličnoj situaciji u kakvoj je Hrvatska danas. Ekonomski rast iz osamdesetih tada je doživio slom. Građani i tvrtke ostali su prezaduženi. Veliko sovjetsko tržište, na koje je bila usmjerena glavnina finskog izvoza, raspalo se. Nezaposlenost je sa 3,5 porasla na gotovo 19 posto. Kreditni je rejting završio u smeću, a stotine su tvrtki bankrotirale.
Tadašnji premijer Esko Aho, koji 27. svibnja dolazi u Zagreb na poziv Nacionalnog foruma, imao je snage napraviti odlučne rezove i reforme. Uz nužne mjere štednje u državnoj upravi i smanjenje svih suvišnih davanja, podredio je sve izvozu, jačanju inovativnosti i konkuretnosti. A to je podrazumijevalo dodatna ulaganja u obrazovanje, a ne rezanje plaća profesorima i učiteljima, okupljanje svih sposobnih, a ne rastjerivanje neistomišljenika, te zaštitu nagrizenog okoliša zemlje tisuću jezera. Rezultat takvih novostvorenih uvjeta za poslovanje dao je vjetar u jedra Nokiji i nizu drugih finskih korporacija, koje su brzo nadišle nacionalne okvire pa i EU.
Može li Hrvatska išta naučiti iz tog i sličnih primjera? Može ako želi učiti. Međutim, aktualnoj vladi savjeti i uzori očito ne trebaju. Vrijeme za reforme i rezove je isteklo, poduzetnici skapavaju pod teretom nameta i neplaćanja, međusobno povjerenje je na najnižim granama, umjesto inovativnosti i konkurentnosti potiče se poslušnost i prosječnost. A gospodarski patriotizam je pojam koji vladajući ni u prošlom, a ni u ovom sazivu još nisu prihvatili. Dok poljski predsjednik lobira za prodaju Croatia osiguranja poljskom osiguravajućem društvu, a Amerikanci otvoreno traže micanje administrativnih prepreka svojim ulagačima, naši političari otvoreno optužuju hrvatske poduzetnike za nekooperativnost i gotovo ništa ne čine da bi i nakon ulaska u EU sačuvali njihovu prednost na regionalnom tržištu ili da im omoguće da svoj kapital ulože u hrvatske kompanije i tako ih spase od propadanja ili rasprodaje. Uostalom svi vidimo što se, zahvaljujući nedostatku gospodarskog patriotizma, dogodilo s Inom.
Predsjednik Josipović često ponavlja kako Hrvatska unutar Europske unije status male zemlje treba zamijeniti statusom male sile. Njegov savjetnik profesor Dejan Jović u jednom od svojih radova pojam male sile definirao je kao „zemlju koja ima veće mogućnosti utjecanja na međunarodne odnose nego što bi se očekivalo s obzirom na veličinu njezina teritorija i druge značajke.“ Naime, male države obično su beznačajne na globalnoj pozornici i uglavnom životare u klijentelističko-patronskom zavisnom odnosu prema velikim silama, dok se male sile i te kako pita što imaju reći o pojedinim gospodarskim ili političkim globalnim pitanjima. Međutim, taj status ne dolazi automatski ili na temelju naših želja. Njega treba zaslužiti.
Prilika je svakako pred nama – ulazak u Europsku uniju. Naime, bez obzira na to što ta zajednica ima svojevrsna ograničenja i traži neka odricanja od svojih članica, članstvo u EU je – uz sigurnosna jamstva – kvalitetna karta za izlazak na globalnu scenu. Naime, nije svejedno surađuje li tko s malom i nepoznatom državom ili s članicom EU. Možemo to usporediti s udajom mladenke iz siromašne seoske obitelji u bogatu plemićku kuću. Uzimanjem novog prezimena mijenja se i odnos dojučerašnjih susjeda prema dotičnoj dami. Ipak sve nadalje ovisi o njezinim sposobnostima prilagodbe i umijeću da na mudar način stvari uzme u svoje ruke. Tako je i s Hrvatskom, kojoj će nedvojbeno porasti cijena na globalnom tržištu ulaskom u EU. No, to neće biti dovoljno da postane važan i cijenjen član te zajednice te da iskoristi svoje prednosti, koje nadmašuju njezinu veličini ili broj stanovnika. Jasno nam je da Hrvatska u sljedećih nekoliko godina ne može postati gospodarska sila, ali već sutra može osvijestiti i pokazati svijetu neke svoje vrijednosti i potencijale, koji i te kako mogu biti ulaznica za visoko društvo. Znamo da globalnu ekonomiju sve više potiču usluge, intelektualna imovina i „virtualni“ proizvodi.
Ljudski kapital zemalja postaje više nego ikada prije ključni čimbenik u njezinu razvoju, a nedostatak konvencionalno utrživih sredstava manja je prepreka ekonomskom napretku nego što je to bio slučaj u prošlosti. Upravo zato u međunarodnim odnosima sve značajniju ulogu igra tzv. meka moć, na štetu onoj tvrdoj, kao što je ekonomska, politička ili vojna. Njome se pozabavio američki teoretičar Joseph Nye, koji ju definira kao sposobnost uvjeravanja drugih da žele što vi želite. On tvrdi da država može postići rezultate koje želi u svjetskoj politici zato što je druge države žele slijediti, diviti se njezinim vrijednostima, oponašati njezin primjer, težiti njezinoj razini napretka i otvorenosti. Meka moć predstavlja sposobnost zavođenja i privlačenja, a privlačenje često vodi do oponašanja. Jasno je da ta snaga u najvećoj mjeri potiče iz naših vrijednosti izraženih u kulturi i politici, načina na koji funkcioniramo i kako se predstavljamo na međunarodnoj sceni. Iako je relativno malo država u svijetu koje se mogu natjecati na temelju „tvrde moći“, teško je pronaći državu koja nije bogata barem u nekom obliku nematerijalne imovine, ali valjda nije imala uvjeta, sposobnosti ili sreće da ih pretvori u ekonomsko bogatstvo.
Hrvatska još nema “meku moć”
Prema tome, ima li Hrvatska meku moć kojom će „osvojiti“ Europsku uniju? Nedvojbeno ima, ali je još prilično neosviještena. Činjenica je da Hrvatska već godinama mami uzdahe posjetitelja iz cijelog svijeta. Istina je da je Hrvatska već davno položila testove demokratičnosti, kakve naši susjedi neće još godinama. Svjetski mediji sve više hvale našu kulturu, gastronomiju, velikane... Naši inovatori i poduzetnici pobjeđuju i daleko uigranije ekipe. Sportskim uspjesima tjeramo čak i veliki BBC da se zapita – što je tajna takvog hrvatskog talenta a hrvatska glazba još uvijek cijelu regiju baca u trans...
E sad kad bismo imali i simpatične, otvorene, mudre i poštene političare; učinkovitu i ljubaznu administraciju, provedivije zakone, više tolerancije, suradnje i poštovanja a manje ljubomore i podmetanja – nema dvojbe da bi nova hrvatska zvjezdica vrlo brzo zasvijetlila na europskom nebu i svijet osvojila svojom karizmom. I koga bi bila briga jesmo li veliki ili mali? Uostalom, ionako se u znanosti već godinama relevantnim kriterijem drži i procjena država samih o sebi – ako se smatraju malima onda ih se tako i tretira. A ako još uvijek ne vjerujemo statistici budimo barem veliki duhom.
