Šećerna bolest

Triatloncu i ekonomistu život ovisi o injekcijama inzulina

Na tribini u hotelu Dubrovnik Šimunko je svima koji su se tek suočili s dijagnozom šećerne bolesti rekao da za njega ne postoje granice
Foto: Patrik Macek/PIXSELL
1/4
Autor
Sonja Hoffman
13.11.2010.
u 20:05

Nenad je izdržao utrku Ironman. Bruno svaki dan trči, no jednom je na putu izgubio pernicu s dozom i “penkalom”...

Blijeda sjećanja na liječnike kute i dva dana infuzije u bolničkom krevetu jedine su uspomene koje danas 26-godišnji Nenad Šimunko, triatlonac i prvi dijabetičar na svijetu koji je, lani u lipnju u Češkoj, završio tešku utrku pod nazivom Ironman (Čelični čovjek), nosi na dane kada mu je sa šest godina dijagnosticirana šećerna bolest.

– Nedugo prije toga sam prebolio mumps, a zna se da on može uzrokovati neplodnost. Kod mene je valjda udario na gušteraču – sa smiješkom objašnjava Šimunko. Veći su šok, prisjeća se, doživjeli njegovi roditelji koji su se morali suočiti s činjenicom da će njihov mezimac ostatak života provesti primajući injekcije inzulina.

– Planirali su da sa šest godina krenem u školu, no nakon dijagnoze taj plan bio je odgođen – otkriva mladić. Ne sjeća se da mu je ikada nedostajala čokolada ili da je imao problema gledajući vršnjake koji su je “tamanili” u školi jer znao je ukrasti pokoji komadić, a jedini problem bile su injekcije.

Na biciklu čokoladice

– Vrištao sam dok me mama spretno bockala, a otac držao. Pristao sam na ubode u rame, no ne i na one u trbuh. Valjda bi me morali lancima prikovati za tako nešto – našalio se triatlonac. Majka je, kaže, do njegove petnaeste godine dolazila i u školu da bi ga piknula.

– Nije tada bilo penkala nego igla duga dva centimetra i šprica – naglašava Šimunko. Danas se bez problema sam bode i u trbuh, a činjenica da je utrku što se sastoji od 3,8 kilometara plivanja, 180 kilometara vožnje bicikla i 42 kilometra trčanja završio za samo 12.42 sati samo je potvrdila njegovo mišljenje da dijabetes nije prepreka normalnom životu.

– Iako se dnevno pikam i 6 puta, u tih dvanaest sati utrke dao sam si samo tri jedinice inzulina jer sam strogo pazio da energiju koju trošim stalno nadoknadim hranom – objasnio je Šimunko i dodao da je, primjerice, dok je plivao jeo šećer iz vrećice, a tijekom trčanja ili vožnje na biciklu šećer unosio grickanjem čokoladica.

– Dijabetičkih dijeta se ne pridržavam, a jedem sve što se doma kuha, pa i špek, kulen i sir. Pojedem i topli sendvičć no to onda znači da si moram ubrizgati 6,7 jedinica inzulina – priznao je triatlonac i dodao da se iduće godine u kolovozu u Murskoj Soboti nada istrčati dvostruko težu triatlonsku utrku.

– Bit ću jedni dijabetičar na svijetu koji je preplivao 7,6 i pretrčao 84 kilometra uz 360 kilometara vožnje biciklom – odlučno je otkrio svoje planove Šimunko.

A za razliku od Šimunka, Bruno Baglama 26-godišnji Siščanin s dijabetesom se susreo u najkritičnijem razdoblju života za dječake, sa 16 godina.

– Nemam pojma otkud je došao, valjda geni, iako ne poznam nikog u obitelji tko ima šećer – rekao je Baglama. Možda je i prije imao povišene vrijednosti, no alarm za uzbunu bio je drastičan gubitak kilograma.

– Izgubio sam valjda više od pet kilograma u 15-ak dana – prisjetio se danas diplomirani ekonomist. U vrijeme kada je obolio već su postojale spasonosne penkale, pa mu bockanje od prvog dana nije bio problem.

– Uzimam inzulin četiri i više puta dnevno, a u to vrijeme svi moji prijatelji prihvatili su činjenicu da se moram bocnuti ili izmjeriti šećer u školi – priča mladić. U samom početku, nakon što je doznao da boluje, striktno se pridržavao režima prehrane koji mu je propisao liječnik.

– Sam sam vagao dvogramske kriške kruha i zbrajao unesene kalorije, no vremenom sa prestao – priznaje Baglama. Nekako se, kaže, naučio odoka procijeniti koliko je hrane unio u organizam i tome prilagoditi doze inzulina koje si ubrizgava najčešće u trbuh.

– Nema tu ožiljaka, otkad su penkale! Zna se dogoditi da pogodim kapilaru, pa se mjesto uboda malo plavi, no nikada mi se nije dogodilo da imam hematom – tvrdi mladić. Važno je, otkriva, slušati signale organizma koji dovoljno rano upozori da je nivo šećera u krvi pao ili narastao.

Nisam se stigao prepasti

– Lako je kad šećer naglo padne jer dovoljno rano osjećam tremor u rukama i slabost u koljenima, pa brzo pojedem nešto slatko ako mi penkala s inzulinom nije u blizini. Kad šećer raste – puno mokrim, a to i nije baš siguran znak – otkrio je ekonomist. Jednom je na moru izgubio pernicu s dozama inzulina i penkalom.

– Nisam se stigao ni prepasti jer su mi ljudi u ljekarni izišli u susret i učinili sve da nabave novi pribor, a u međuvremenu je moju pernica nađena u hotelu – prisjeća se strke oko inzulina Baglama.

Kada dulje vrijeme injekcijom inzulina ne bi snizio šećer u krvi moglo bi doći do oštećenja bubrega, ketoacidoze i kome iz koje je upitno buđenje.

– Svakodnevno trčim, izbjegavam slatko i alkohol, pa se ne bojim komplikacija – optimističan je. Stvari poput alkohola za dijabetičare, otkriva, mogu biti kobne.

– Poznanik je od pića pao u komu. Mogu nazdraviti s društvom, ali kao ni zdrav čovjek ne smijem pretjerivati – vragolasto se smiješio se Baglama.

Ključne riječi

Komentara 1

SA
sandrina
23:52 13.11.2010.

Dragi dečki, Bog Vam dao zdravlja i živjeli još 100 godina!!! Nije ni dijabetes najgora stvar na svijetu! Kamo sreće da se svi paze kao dijabetičari, ljudi bi bili zdraviji...Svako dobro od srca!

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije