Puno su se puta proteklih godina Hrvati uvjerili da je priča o reviziji
pretvorbe i privatizacije napuhani balon koji služi isključivo
političarima za međusobna razračunavanja. Državna revizija već šest
godina marljivo češlja stotine uglavnom anonimno prijavljenih
privatizacija, utvrđuje nepravilnosti i nezakonitosti, a pravosuđe
nakon tog golemog revizorskog posla nije uspjelo pokrenuti nijedan
značajan sudski postupak koji bi imao odjeka u javnosti žednoj osvete
zbog nepravde, koja je procesom što je najveći zamah doživio tijekom
Domovinskog rata, nanesena hrvatskom radništvu. Ne zato što to netko ne
bi htio, nego zato što za takav rasplet nije bilo čvrstih temelja. Od
ozbiljno najavljene političke priče o reviziji privatizacije kao
kažnjavanju najveće pljačke u povijesti Hrvata u konačnici nije ostalo
ništa ozbiljno.
Revizija privatizacije ispala je jedna od najvećih političkih zabluda
koja je servirana domaćoj javnosti. Pa ipak, još uvijek ima političkih
stranaka iako sve manje koje će zbog predizbornih potreba
baciti isti oblak prašine u lice građanima, nadajući se da će im još
koji put zamagliti pogled i probuditi vjeru da je zadovoljštvina ipak
dohvatljiva.
O reviziji privatizacije ponovno je progovorio SDP, i to šest godina
nakon što su se kao vodeća stranka tada vladajuće koalicije uvjerili da
je to u stvarnom životu nemoguća misija. Svoj stari projekt revizije
privatizacije oživjeli su i pravaši, koji će zatražiti od Sabora
poništenje privatizacije kad se radi o većim nezakonitostima, odnosno
izmjenu vlasničke strukture u slučaju manjih te vraćanje neplaćenih
udjela u vlasništvo države. Sa sličnom idejom izašao je i HSLS.
Naravno da socijaldemokrati znaju da od revizije ne može biti ništa,
jer, da je moglo, proveli bi je kad su 2000. zajedno s još pet stranaka
došli na vlast, nošeni euforičnom željom birača da upravo zbog
privatizacijskog kriminala skinu HDZ s vlasti. Naravno da ni pravaši
nemaju iluzija da će im prijedlozi biti prihvaćeni, ali ih ipak guraju,
i to zato da bi birači u javnoj parlamentarnoj raspravi vidjeli tko se
zalaže za malog, iskorištenog i odbačenog čovjeka, a tko mu okreće
leđa. I da bi se toga, dakako, sjetili kad koncem godine budu birali
kome će povjeriti upravljanje Hrvatskom u sljedećem mandatu.
Na žalost, cijela priča o reviziji privatizacije predizborni je trik
koji, osim što rađa lažne nade, pridonosi mistifikaciji politike u
kojoj ta tema živi unatoč iskustvu koje nas uči da je to pusta tlapnja.
Energija uložena u revitaliziranje političkih iskopina koje se potom
pokušavaju prodati kao svježa roba uzalud je potrošena.
Jer, stvari se ne mogu vratiti na početak kako bi bile ispravljene, a
upravo je to ono što bi prosječan čovjek u Hrvatskoj htio. Ponovno
krenuti s nule i iza rešetaka smjestiti tzv. velike ribe. No, nema te
vlasti koja će se usuditi uzdrmati neku veliku kompaniju kako bi
utvrdila je li njezin vlasnik devedesetih godina jeftino
otkupljivao dionice od svojih radnika metodama prisile i ucjene, je li
kapital za kupnju prve tvrtke u sustavu stekao pošteno ili mu je ona
poklonjena...
Revizija privatizacije nije politička tema budućnosti i zato je
neodgovorno prema biračima izvlačiti im od izbora do izbora tu staru,
jalovu priču. Pogotovo u vremenu koje obiluje političkim izazovima
otvorenim procesom pristupanja Hrvatske EU, u kojemu se ljudi moraju
stručno usavršiti da bi mogli živjeti na selu i uspješno se baviti
poljoprivredom, a obrazovni sustav mora biti postavljen tako da
prestane producirati naciju inertnih realizatora tuđih ideja umjesto
kreativnih i kritičnih inovatora.
LIJEPA NAŠA POLITIKA
Trik o reviziji privatizacije
