Da bi snimio Libertas i slikopisno oživio osebujnoga Marina Držića, ne
samo filmski vještome Veljku Bulajiću trebalo je nekoliko godina jer
naši škrci teško odvajaju novac za filmove. Premda još relativno mlad,
i Vinko Brešan se sigurno suočavao sa sličnim tipom ljudi i s istim
problemima. S manjkom novca potrebnog za filmove sretali su se i
susreću i drugi hrvatski režiseri.
No, za razliku od njih, Brešan je novčanu potporu za svoj novi film
potražio, i dobio, u Beogradu. Ondje bi za svoje novo filmsko viđenje
Domovinskog rata i hrvatskog vojevanja za samostalnost od srpskog
ministarstva kulture trebao dobiti dvadeset posto novca! Snimi li svoju
Ženu bez tijela, bit će to prvi put nakon rata da jedan ovdašnji film o
godinama rata financira netko s druge strane, sa strane s koje su
dobrovoljci dolazili ratovati protiv Hrvatske.
Što je motiv srpskog ministarstva kulture da sudjeluje u financiranju
hrvatskog filma? Je li to puka dobrohotnost, neka stara nostalgija,
nova sentimentalnost “filmskog bratstva” ili neki financijski interes?
Što god bilo, ovo je čudna i neočekivana novost. Zapravo, mali
povijesni presedan. Dosad baš i nije poznato da bi dvije nekoć zaraćene
strane snimale zajednički film o svome ratu!
Je li, primjerice, nekom francuskom režiseru nekoliko godina nakon
nacističke okupacije Francuske došlo da ode u Njemačku i ondje dobije
novčanu pomoć za svoj film o ratnim godinama? Nije mu to bilo ni u
peti. I ne pomisliti na nešto takvo bilo je patriotski čin. Ovdje je
dobiti novac u Beogradu “nastavak kulturne suradnje”. Ono za što je
Francuzima i Nijemcima trebalo kuraže i odvažnosti, kod nas se,
izgleda, događa po zakonu duhovne tromosti ili po obrascu starih
sentimenata.Nakon dugih godina življenja u istoj državi jednima su
ostala stara prijateljstva, a drugima (ratne) traume.
I na hrvatskoj i na srpskoj strani ima onih koji i danas, toliko godina
nakon krvavog razlaza, još misle da smo nužno upućeni jedni na druge,
da “ne možemo jedni bez drugih. To je fenomen fantomske ruke. Kao
kada čovjeku amputiraju ruku ili, što je ovdje primjerenije, kada mu je
odbije granata, a on još godinama poslije osjeća trnce. U Hrvatskoj se
nostalgija spram Beograda pojavljuje u rasponu od “najukusnijih ćevapa”
do inferironog stereotipa o “neusporedivo boljim srpskim filmovima”.
Taj se osjećaj inferiornosti zna pretvoriti u pravi mazohizam, ali
osebujnog hrvatskog tipa. Mazohizam te vrste i poznati “trnci”
najjasnije su se pokazali u svojedobnom radosnom uzviku jednog našeg
“kulturnog radnika” da “naš put u Europu može ići jedino preko
Beograda”! Kako će Vinko Brešan “u Europu” sa svojim budućim filmom,
njegovo je pravo. Može to biti i via Beograd. No, mora li to baš biti s
temom iz Domovinskog rata?
U POVODU
