Ustavni sud RH utvrdio je da predlagatelji nisu naveli nove razloge zbog kojih bi Ustavni sud morao preispitati svoja ranija stajališta iz odluka od 14. rujna 2020. niti su u ustavnopravnom poretku Republike Hrvatske nastupile nove okolnosti koje bi dovele do promjene tih stajališta. Ocijenio je da u većini prijedloga nisu navedeni ustavnopravno relevantni razlozi koji bi ukazivali na sumnju da osporene odluke nisu u suglasnosti s Ustavom ili zakonom. Ustavni sud RH donio je sve navedene odluke, odnosno rješenja s 10 glasova ''za'' i tri glasa ''protiv'' – priopćio je 3. veljače Ustavni sud kada je, više nego očekivano, odbio opetovane zahtjeve za ocjenom ustavnosti nekih epidemioloških mjera koje je donio Nacionalni stožer civilne zaštite od rujna 2020. pa do danas.
Konkretnije, radilo se o prijedlozima za ocjenu ustavnosti Zakona o sustavu civilne zaštite i Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti s izmjenama i dopunama te o ocjeni ustavnosti odluka Stožera civilne zaštite koje su se odnosile na zabrane okupljanja, prelazak preko graničnih prijelaza Republike Hrvatske, organizaciju javnog prijevoza putnika i zabranu napuštanja županija. Tražila se i ocjena ustavnosti rješenja Vlade RH o imenovanju članova Stožera civilne zaštite RH.
No ta odluka Ustavnog suda ostala je u sjeni slučaja Franak jer je isti dan priopćeno da je Ustavni sud odbacio tužbe sedam banka, pa se u javnosti nije ni znalo da je Ustavni sud, odnosno većina njegovih sudaca opet ništa sporno nije našla u brojnim ograničenjima koja su građanima nametnuta zbog pandemije COVID-19. No, u međuvremenu je objavljeno i obrazloženje odluke Ustavnog suda, uz već, kako je postalo uobičajeno, izdvojena mišljenja troje sudaca – Andreja Abramovića, Lovorke Kušan i Gorana Selaneca. Riječ je o sucima koji su sada, kao i u rujnu 2020., za razliku od svojih kolega smatrali da osporavani zakoni i odluke nisu u skladu s Ustavom.
Sudac Abramović u izdvojenom mišljenju naveo je da ''osporeni propisi flagrantno krše Ustavom RH zajamčena prava i slobode građana". Dodao je i da je Ustavni sud sam trebao, bez ikakvog prijedloga, reagirati na takvu povredu ustavnih prava. Smatra i da sve što je povezano s epidemijom zbog svojih razmjera i posljedica potpada pod odredbu članka 17. Ustava RH, jer se, kako kaže, nalazimo u izvanrednom stanju.
– Bez obzira na to kakva opasnost prijetila, nije svejedno radi li se nešto prema Ustavu ili mimo Ustava. Sasvim je apsurdna ideja da je odredba Ustava koja regulira ponašanje u izvanrednim situacijama – zbog potrebe brzine reagiranja – neupotrebljiva u izvanrednim situacijama. To bi značilo da što je situacija izvanrednija, to je ustavna norma za ponašanje u izvanrednim situacijama (navodno) neupotrebljivija, dakle suvišna je u pravnom sustavu. Za Ustavni sud, kojem je uloga da brani i čuva Ustav, takav je zaključak nedopušten – navodi sudac Abramović.
Upozorava na to i da nije pametno zbog jedne opasnosti zaboraviti sve druge te kaže kako "nije točno da nije važno kakva je mačka, samo ako lovi miševe. Ako je ta mačka tigar, stradat će i ukućani, a ne samo miševi".
– Produljuje se diktatura jednog neustavnog tijela na neustavan način, bez propisane kontrole parlamenta i bez jasnih rokova u kojima bismo se mogli nadati povratku u normalu. Članak 17. Ustava RH omogućuje i reakciju na izvanrednu situaciju i očuvanje u najvećoj mogućoj mjeri ostalih ljudskih prava, budući da je izvanrednim situacijama imanentno njihovo ugrožavanje. Mnoge mjere s kojima smo se bili prisiljeni boriti se protiv epidemije ili su neefikasne (zabrana kretanja između županija) ili nepotrebne ili zakašnjele (obveza nošenja maski), prerano su ili prekasno poduzete (lockdown u proljeće, odnosno mjere iz studenoga/prosinca 2020.) – obrazlaže dalje sudac Abramović.
Osvrnuo se i na nelogičnost nekih epidemioloških mjera.
– Svaka je bolest opasnost za zdravlje i život. Ali nije baš svaka mjera dopuštena niti potrebna, a kamo li nužna, da bi se spriječila ta opasnost. Ne opravdava cilj baš svako sredstvo niti je svako sredstvo efikasno u ostvarenju nekog cilja. Ako primjerice ustanovimo eventualnu korelaciju između sporta i širenja zarazne bolesti, onda samo postojanje, odnosno snaga korelacije ovise o sportu. Nije isto, u kontekstu zarazne bolesti, je li riječ o pojedinačnom ili ekipnom sportu, kontaktnom ili beskontaktnom sportu, sportu na otvorenom ili u zatvorenom prostoru itd. Imali smo cijelo ljeto i jesen 2020. da iznijansiramo mjere tako da ih možemo stupnjevati, da ih individualiziramo prema mogućnostima poduzetnika rizičnih aktivnosti, ali nismo učinili ništa. Najlakše je zatvoriti sve kafiće i zabraniti sve sportove, ali zaključiti da je baš sve to – uza sve očite razlike među kafićima i sportovima – nužno da se sačuvaju životi. E, to logički nije moguće. Ograničavajuće mjere, da bi se moglo procjenjivati imaju li uistinu smisla, moraju biti jasno i vjerodostojno obrazložene. Ako se po pitanju npr. obveze nošenja maski pozivamo na medicinske činjenice kao što su "bolest COVID-19 prenosi se prvenstveno kapljičnim putem" ili "jedini način da se smanji širenje bolesti s presimptomatskih i asimptomatskih bolesnika na njihove socijalne kontakte jest univerzalno pridržavanje fizičke distance i nošenje maski", onda prije svega moramo objasniti zašto smo se tih očiglednih istina dosjetili tek 10. srpnja 2020., usred ljeta i nakon cijelog prvog vala epidemije. U tijeku kojeg je, usput rečeno, stručno tijelo davalo izjave da maske ne bi koristile pri zaustavljanju zaraze. Ne može Ustavni sud vjerovati na riječ donosiocu propisa kada u kratko vrijeme tvrdi suprotno o istim stvarima, niti se takvo povjerenje može očekivati od građana – kaže sudac Abramović.
Zaključuje da je iz postupanja u epidemijskoj krizi vidljivo da "postoje brojne nelogičnosti u postupanju, nekonzistentnosti, suvišne mjere, nedostatak parlamentarne kontrole što se tiče propisa donesenih po Stožeru i nedostatak Ustavom propisane dvotrećinske kontrole što se tiče zakona koji zadiru u ustavna ljudska prava."
– Javnost to prepoznaje, parlamentu nije dana šansa da prepozna, stoga je to trebao prepoznati i sankcionirati Ustavni sud – zaključio je sudac Abramović.
Suci L. Kušan i Selanac u svom izdvojenom mišljenju, osim problema kojih se dotaknuo i sudac Abramović, problematizirali su i način na koji se na Ustavnom sudu donose odluke povezane s tužbama oko COVID-19. Smeta im što su, kako kažu, unatoč pravilu o nasumičnoj raspodjeli predmeta, svi COVID predmeti dodijeljeni isključivo jednom sucu izvjestitelju.
– Riječ je ukupno o nekoliko desetaka predmeta koje često ne povezuje ništa drugo nego puka činjenica da su na neki način vezani uz COVID-19. Drugi suci i sutkinje, čini se, nisu sposobni nositi se s odgovornošću tih predmeta. Nadalje, i dalje se ignoriraju zahtjevi drugih sudaca i sutkinja da se u COVID predmetima Stožeru uputi zahtjev za očitovanjem s vrlo jasnim i preciznim pitanjima koja se odnose na konkretne empirijske podatke i poduzete stručne procjene koje su u stanju opravdati odluku o poduzimanju određene mjere u određenom trenutku, njeno trajanje, dokazati stupanj njene uspješnosti u postizanju cilja sprečavanja širenja zaraze, ukazati na njenu dosljednost u odnosu na druge slične mjere koje su blaže ili strože za druge skupine građana i uvjeriti u njihovu nužnost, odnosno pokazati da druge dostupne blaže mjere ne bi bile dovoljne. Umjesto zahtjeva za očitovanjem s konkretnim pitanjima koja traže konkretne i precizne empirijski potkrijepljene odgovore i dalje se šalju šturi općeniti zahtjevi kojima se Vlada moli da se jednostavno očituje na prijedloge podnositelja koji su priključeni takvom prostom dopisu od strane suca izvjestitelja. U tom smislu nemamo razloga vjerovati kako ćemo u COVID predmetima dobiti očitovanja koja se neće svoditi na puke tvrdnje i konstrukcije kojima bismo trebali vjerovati na riječ te ih uzeti zdravo za gotovo bez ikakvog utemeljenja u konkretnijim empirijskim podacima i na njima temeljenim stručnim/znanstvenim procjenama. Isto tako nemamo razloga misliti kako će se većina ovog sastava Ustavnog suda prema takvim nepotkrijepljenim očitovanjima postaviti slično našim kolegama i kolegicama na austrijskom Ustavnom sudu. Ništa u postupanju ove većine ne ukazuje na to da je spremna sazvati javnu raspravu iz članka 50. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske kako bi suočila stranke u tim postupcima te omogućila ustavnim sucima i sutkinjama da od nadležnih tijela doznaju konkretne podatke i obrazloženja poduzetih mjera čiju ustavnost moraju ocijeniti – navode u izdvojenom mišljenju suci L. Kušan i Selanec.
“Čim imate potrebu praviti kampanju za nešto što se tiče zdravlja, to znači da stvari ne idu onako kako ste planirali. U našem zakonu je jasno zabranjeno da se promovira vrste liječenja ili lijekovi, naručito ona koja bi mogla izazvati neželjene posljedice”