MOSTAR U životnoj je opasnosti, a velike probleme imamo da je zadržimo u bolnici. U vrlo teškom stanju je zbog pothranjenosti i anemije. U nedjelju navečer, kad smo je primili na odjel, spontani pobačaj bio je u tijeku. Inzistira, i pod cijenu života, da ide kući jer nema joj se tko brinuti o sinu starom pet godina, koji je teški invalid, kazala nam je voditeljica porodiljnog odjela dr. Vajdana Tomić.
Spontani pobačaj
Doktorica Tomić skrenula je pozornost na dramatično stanje u kojima se trudnice, u posljednjem trenutku kad im je život ugrožen, javljaju za pomoć. U proteklom tjednu borili su se za život triju trudnica:
Svaka od njih došla je sa septičnim stanjima, pothranjenje s teškim anemijama s povišenom temperaturom i izrazito povišenim laboratorijskim parametrima upale. To je kod jedne od trudnica izazvalo spontani pobačaj u trudnoći od tri i pol mjeseca. Jedna je nakon liječenja izašla oporavljena, dok je na odjelu, i ostati će do poroda, mlada žena rođena 1987. godine, kojoj smo zbog pothranjenosti i teške anemije morali davati transfuziju. Žena uopće nije krvarila. U takvom je stanju bila zbog anemije da smo joj morali dati dvije doze krvi.
Bolestan sin
Svjesna teškog stanja u kojem se nalazi Monika Zoltan uporno inzistira na izlasku iz bolnice. Prije sedam godina sa suprugom Zoranom pobjegla je s Kosova. Trenutačno su nastanjeni u prognaničkom naselju Tasovčići.
Moram kući jer mi nema tko brinuti o djeci. Mlađi sin Nikola rođen je sa šest mjeseci, što je ostavilo velikog traga na njegovu zdravlju. Sam ne može sjediti niti kretati se. Ne znam ni što jedu niti što piju uplakana i vidno uznemirena ponavlja Monika. Priča nam kako je u svakodnevnoj borbi za preživljavanje zaboravila na sebe. Unatoč trudnoći od jutra do mraka radila je u plastenicima, često ništa ne jedući jer je zarađeno morala čuvati za sinove.
Noćima nisam spavala. Po cijeli dan moraš trčati nešto zaraditi, a navečer od vrućine ne možemo zaspati. Živimo u kontejneru i možete zamisliti četvero u vrlo malom prostoru pod limenim krovom. No, ni na što se ne smijem žalliti i ovo što mi se dogodilo je prošlost. Jedino se nadam da ćemo nekada dobiti osobne dokumente kako bismo otišli dalje. Jedan svećenik mi je već u Londonu osigurao liječenje za moga Nikolu Monika se ponovo, zaboravljajući na sebe, vraća na ono što je najviše boli.
