Je li zadnji sastanak predsjednika Trumpa i ministra vanjskih poslova Rusije Lavrova u Bijeloj kući samo još jedan u nizu ili je postignut konačni dogovor o prekrajanju sirijske granice? Gotovo svi analitičari uvjereni su kako je već postignut načelni dogovor između američkog predsjednika Trumpa i ruskog predsjednika Putina o podjeli Sirije na tri dijela.
U prilog tome ide i posjet turskog predsjednika Erdoğana Washingtonu i razgovor s Trumpom, isključivo o budućnosti Sirije. Iako je sirijski predsjednik Bashar Al-Assad u nedavnom razgovoru za Večernji list odbio bilo kakvu moguću federalizaciju Sirije, a kamoli podjelu, na kraju će ipak morati pristati na takvo bolno rješenje kako bi okončao šestogodišnji krvavi rat koji je odnio više od 400 tisuća života i raselio više od 10 milijuna Sirijaca. S obzirom na velik broj zainteresiranih igrača za ovu izuzetno važnu geopolitičku i stratešku bliskoistočnu zemlju, u kojoj ratuje gotovo cijeli svijet, svatko se bori za svoj interes. Uz regularnu sirijsku vojsku, u Siriji ratuju Rusi, Amerikanci, Turci, Iranci, Saudijska Arabija i ostale zemlje Zaljeva.
S obzirom na to da se Sirija, središte jedne od najstarijih poznatih civilizacija Eble, nalazi na razmeđu civilizacija, redovito je kroz povijest bila poprište sukoba. Na ovom su se prostoru izmjenjivali Asirci, Babilonci, Egipćani, Feničani, Hetiti, Aramejci, Perzijanci te Aleksandar Makedonski. Nakon Prvog svjetskog rata postaje francuska kolonija, a protufrancuski je ustanak (1925.-1927.) krvavo ugušen. Godine 1941. proglašena je nezavisnost koja je ostvarena tek 1946. Ratovi s Izraelom, vojni udari i neuspješno ujedinjenje 1958. s Egiptom u UAR, miješanje u prilike u Libanonu te Zaljevski rat obilježile su modernu Siriju. Prvih 25 godina neovisnosti bilo je obilježeno političkom nestabilnošću s čestim prevratima i neuspješnim pokušajima stvaranja arapskih federacija s Egiptom i Irakom. Dominirali su arapski nacionalisti i socijalisti iz stranke Baas koja je bila na vlasti i u susjednom Iraku. Izrael je u šestodnevnom ratu 1967. okupirao strateški važnu Golansku visoravan na jugozapadu zemlje. Državni udar ministra obrane Hafiza Al-Assada, oca današnjeg predsjednika Bashara Al-Assada, pripadnika manjinske islamske sekte alavita 1970. označio je kraj razdoblja nestabilnosti. Al-Assad se kombinacijom političke represije i ustupaka ključnim skupinama stanovništva uspio održati na vlasti sve do svoje smrti 2000., a naslijedio ga je sin Bashar.
Uistinu previše uvjeta bi se moralo ispuniti da bi se sirijski rat ugasio. Ako globalni igrači nemaju nekakav, za sada nepoznati plan zatvaranja sirijskog ratnog poglavlja, za koji su trenutne eskalacije samo uvod, onda je sigurno kako će se rat nastaviti sve do prevage jedne od sukobljenih strana unutar sirijskog političkog korpusa i istodobne prevage nekog od regionalnih ratnih čimbenika i globalnih aktera. Ako u skoroj budućnosti i dođe do nekakvog kompromisa sučeljenih strana, onda će to biti samo na jedan način – podjelom Sirije. Ona se u ovakvom stanju na radost svih aktera, a možda i samog režima Bashara Al-Assada, nikada više neće moći obnoviti. Kako su je imperijalne sile na kraju Velikoga rata iscrtavanjem po kartama stvorile, tako će je na isti način i ukloniti sa zemljovida. Sirija je premala da bi mogla apsorbirati i pomiriti sve velike strategije koje se preko nje sučeljavaju i sasvim je sigurno da će svaka od njih svoje interese realizirati na nekom dijelu Sirije nad kojim ostvari prevlast. Pritom je potpuno jasno kako nitko, baš nitko, u Siriji nije prisutan kako bi se borio za nju, kako bi branio njezin suverenitet i teritorijalni integritet, a najmanje da bi donio mir i demokraciju.
Poznato je da su granice Sirije utvrđene nakon pada Osmanskog Carstva i da one nisu povijesne, zbog čega gotovo svi analitičari smatraju kako bi najbolje rješenje za Siriju bila podjela na tri dijela. Sve što se događa samo je uvod u ono što se priprema svih ratnih godina i čemu je rat i služio – podjelu Sirije. Svi koji u njoj namjeravaju participirati i sudjelovati u budućim pregovorima sada su uključeni u sirijska ratna zbivanja ili neposrednom vojnom silom kao SAD, Rusija, Turska i Iran, ili putem svojih posrednika - kako to rade Katar i Saudijska Arabija.Raspad Sirije gotovo sigurno je neizbježna.
Nakon svega, na prvi pogled izgledat će da konačni rezultat rata nema nikakve veze s onim što se zbivalo na njegovu početku, ali za one koji su ga kreirali i vodili rezultat će biti upravo onakav kakav je i planiran. Prema mišljenju analitičara, Siriju bi trebalo podijeliti na dio koji bi bio pod kontrolom vlade u Damasku te čini najveći dio, oko 75% sirijskog teritorija, koji bi uz glavni grad Damask obuhvaćao i najvažnije gradove poput Alepa, Homsa, Hame, Darae te čitav dio sirijske mediteranske obale. Drugi dio, Idlib i područje od Azaza d Jarablusa i južno do Al-Baba, trebali bi biti “turski”, dok bi područja koja drže Kurdi bila pod američkim utjecajem te bi imala status poput iračkog Kurdistana. U tom slučaju SAD bi grad Afrin i četvrti Sheikh Maqsoud u Alepu, gdje većinu čine Kurdi, prepustio vladi u Damasku. Kurdima nije važno što bi se morali odreći dijela teritorija koji su branili od početka rata i gdje surađuju sa sirijskom vladom i ruskom vojskom. Važno im je da ostvare isto što i irački Kurdi, što znači da bi imali jak i nezavisan sirijski Kurdistan s vlastitom vojskom i policijom, ali bi formalno ostali u okviru Sirije u modelu federacije ili konfederacije.
Takvom raspodjelom teritorija bili bi zadovoljni i Rusi i Amerikanci, ali ne i sirijski predsjednik Bashar Al-Assad i njegovi saveznici Iran i Hezbollah. Naime, Rusi bi postigli svoj cilj i učvrstili njihov ostanak i dominaciju u Siriji. S druge strane, Turska bi s teritorijem, koji je očistila operacijom „štit Eufrata“ od terorista Islamske države, na sjeveru Sirije spriječila stvaranje kurdskog kompaktnog teritorija koji bi u budućnosti mogao postati kurdskom državom. Nova administracija Donalda Trumpa na bilo koji način želi osigurati sigurnost i opstanak Izraelu, koji je danas ugrožen više nego ikada. Kao što je poznato, uzduž granice Sirije i Izraela danas se nalaze najljući „izraelski neprijatelji“ pripadnici iranske Revolucionarne garde i libanonski pokret Hezbollah, kojima je primarni cilj uništenje izraelske države.
Kao što je poznato, izraelske obavještajne službe, u nekoliko su navrata upozorile na sve jaču prisutnost boraca libanonskog Hezbollaha i iranske Revolucionarne garde na teritoriju Sirije smatrajući to velikom opasnosti ne samo za sigurnost Izraelske države već i za njezinu opstojnost. Izraelci strahuju da bi u slučaju novog rata s Hezbollahom, osim s juga Libanona, Hezbollah napao i s teritorija Sirije, ne samo projektilima već bi se mogla dogoditi i kopnena akcija. Zbog toga su Izraelci nedavno počeli graditi zid na granici s Libanonom. S obzirom na situaciju, razmišljaju o izgradnji takvog zida i na granici sa Sirijom. Da velika opasnost za Izrael dolazi upravo iz Sirije, dokazuje i njihov poziv na ubojstvo sirijskog predsjednika Bashar Al-Assada. Naime, izraelski ministar Joav Galant javno je pozvao na ubojstvo sirijskog predsjednika Bashar Al-Assada navodeći da za njega “nema mjesta na ovom svijetu”. Galant, umirovljeni vojni general koji je sada zadužen za stanovanje i izgradnju, rekao je da, u svjetlu nedavnih optužbi da je Assadov režim izveo masovna pogubljenja i spalio tijela žrtava, on mora biti ubijen.
– Po mom mišljenju, prelazimo crvenu liniju. I po mom mišljenju, došlo je vrijeme da se ubije Assad. Jednostavno rečeno – rekao je Galant napominjući kako se nakon toga mogu usredotočiti na glavu, koja je u Teheranu. Između ostalog, Galant je kazao kako šire gledano Assad i njegov saveznik libanonski Hezbollah predstavljaju veću prijetnju svijetu od terorističke organizacije Islamska država i drugih sunitskih terorističkih organizacija, procijenivši da terorističke organizacije ne uživaju isti nivo podrške kao Sirija i Hezbollah, koji imaju podršku Irana.
– Svijet će zbrisati Islamsku državu, Muslimansku braću i Al-Qa’idu, ali će ostati Sirija, Iran i Hezbollah – naglasio je Galant.
S druge strane, SAD i njezini saveznici na čelu sa Saudijskom Arabijom i ostalim zemljama Zaljeva, žele spriječiti stvaranje kompaktne šijitske osovine, šijitskog polumjeseca, koji bi se protezao od Irana preko Iraka sve do Sirije i Libanona. Ta osovina, osim što bi postala potencijalna opasnost za uništenje izraelske države, ugrozila bi i zemlje Zaljeva. Zbog toga Amerikanci žele stvoriti dvije tampon-zone. Prva bi bila na jugu, u kojoj bi bila područja Suayda, Daraa i Qunaytara, gdje bi živjelo oko milijun Sirijaca te bi na taj način spriječili prodor pripadnika libanonskog Hezbollaha i iranske Revolucionarne garde prema Golanskoj visoravni koju je Izrael okupirao u ratu 1967. godine i koja je ostala izraelskom teritoriju. Druga zona bila bi sirijski Kurdistan, koji bi obuhvaćao velik dio teritorija sjeveroistočne Sirije te bio u obliku trokuta. Nalazio bi se između rijeke Eufrat i granice s Irakom i Turskom. U toj bi zoni živjelo oko dva milijuna Kurda i arapskih sunita. To bi područje spriječilo iranske strateške ciljeve u spajanju Irana s Irakom, Sirijom i Libanonom, kako SAD i saveznici nazivaju šijitski polumjesec. Unatoč načelnom dogovoru između ruskog predsjednika Vladimira Putina i američkog predsjednika Donalda Trumpa o podjeli Sirije na tri dijela i naposljetku pristanak turskog predsjednika Erdoğana da se zadovolji malim dijelom Sirije te da odustane od pretenzija Turske da pripoji velik dio Sirije, analitičari su uvjereni kako se sirijski rat još neće uskoro okončati.
Naime rat će se nastaviti sve dok Saudijska Arabija, uime sunitskog bloka, ne osigura nadmoć nad šijitskim blokom – predvođenim Iranom i dok se nearapski, perzijski utjecaj nakon stoljetnog sukoba ne potisne s prostora arapskog svijeta. Samo kontrola nad Sirijom i Irakom to može jamčiti. Sirijsko ratovanje mora se nastaviti i dok Izrael, sukladno američkom i europskom planu stvaranja “Novog Bliskog istoka”, ne osigura potpunu fragmentaciju svih arapskih država koje bi ga mogle ugroziti.
U konačnici, izraelski stratezi sasvim ozbiljno promišljaju da Iran, zapravo, moraju vratiti na pozicije prije islamske revolucije 1979. godine i tadašnjeg rušenja američkog i zapadnog saveznika šaha Reze Pahlavija, što ne znači ništa drugo nego rušenje vlasti u Iranu i uništenje Islamske Republike Iran. Čišćenje terena od iranskog utjecaja u Libanonu, Siriji i Iraku i eliminacija arapskih država koje bi mogle ugroziti Izrael prema "Yinanovu planu” iz 1982. godine prvi su korak prema mogućem udaru na Iran. I dok sada, uglavnom, sirijska vojska bilježi velike pobjede na terenu protiv terorističke organizacije Islamske države i opozicijske frakcije, svijet željno očekuje današnji sastanak između američkog predsjednika Donalda Trumpa i saudijskog kralja Salmana bin Abdulaziza Al Sauda u glavnom gradu Saudijske Arabije Riyadu, na kojem bi, prema najavama, sudjelovali i 17 čelnika islamskih sunitskih država.
Glavna tema tog sastanka bit će Rat u Siriji i dominacija Irana u regiji. S obzirom na to da će Saudijska Arabija na tom sastanku ponuditi Donaldu Trumpu ugovore vrijedne više od 150 milijardi dolara, svi s nestrpljenjem očekuju sljedeće poteze koje će nakon tog sastanka povući američki predsjednik koji je pokazao da je spreman na sve.
Nimalo se ne slažem s komentarom i viđenjem situacije... Eliminacija ISIL-a je neizbježna, Assad će imati sve veću podršku iračkih milicija kako ISIL nestaje iz Iraka... teritorijalni đepovi FSA i al-Quaid jedan po jedan nestaju i sve vise medjusobno ratuju...... A i oslobađa se sve više pripadnika vojske za puno veće operacije čišćenja jordanske i Turske granice... dok ce Turcima na kraju cjelovita Sirija postati i interes jer ce onemogućavati nastanak kurdske države na njihovim južnim granicama... Znaju to i Rusi zato su i pustili Erdogana da okupira zonu sjeverne Allepo provincije i pv remeno gađa Kurde.. Na kraju će i Kurdi shvatiti da im nije u interesu biti okružen sa neprijateljskim državama, već zauzeti što bolje pozicije za sljedeću priliku... A do tada ce cjelovita Sirija ostati.