Inauguracija Donalda Trumpa za 45. američkog predsjednika protekla je u sjeni masovnih prosvjeda ljevice, medijski podgrijavanih strahova od neizvjesnosti koja nas čeka pod njegovim vodstvom, oštrih podjela u američkom društvu kakve nisu viđene možda još od doba restauracije nakon Američkog građanskog rata.
Pola Amerike vjeruje da je za novog predsjednika izabran Hitler. Bez obzira na besmislenost takvih usporedbi, ta uvjerenja su stvarna, a njihova posljedica je nemogućnost bilo kakvog kompromisa i stvaranja minimalnog društvenog konsenzusa.
S Hitlerom ne ulazite u pakt. Stoga je pred Trumpovom administracijom prvi zadatak skinuti ovu stigmu koju su mu prilijepili oporba i mediji, i pokušati ujediniti američko društvo.
Njegov inauguracijski govor predstavljao je apel svim Amerikancima da se ujedine iza starog i u dobroj mjeri zapostavljenog džeksonijsanskog koncepta citizena, američkog građanina-patriota.
Kao što znamo, taj je koncept tijekom zadnjih pola stoljeća, pod utjecajem dominacije ljevičarske kulturne matrice, bio uveliko razvodnjen i pretumačen, da bi danas dobio sasvim suprotan smisao.
Američki građanin nije više netko tko je usvojio američki patriotski ideal, već onaj tko taj ideal prezire kao zastario, tko se identificira s vrijednostima koje su suprotne, ako već ne i neprijateljske prema tom tradicionalnom konceptu.
U skladu s ideologijom multikulturalizma, koncept građanina je zasnovan na različitosti, a ne na identitetu. Trump pokušava tu razliku, koja je dovela do dubokih podjela unutar američkog društva i brisanja američkog identiteta, preseliti na izvanjsku razliku - s jedne strane svi Amerikanci, s druge strane stranci.
Još od Tukidida je poznato da zemlja koja se ne nalazi pod blagotvornom prijetnjom izvanjskog neprijatelja lako tone u stanje građanskog rata. U posthladnoratovskom svijetu američke političke elite su društvenu koheziju pokušale ostvariti traganjem za vjerodostojnim vanjskim neprijateljem.
Amerika se stavila na čelo globalističke agende stvaranja “svijeta bez granica”, kako je to definirao Obama u svom drugom inauguracijskom govoru, gdje su kao neprijatelj bile definirane države koje ne prihvaćaju ovu agendu.
Trump je uvidio da glavna opasnost za američko društvo, pak, ne dolazi od drugih država, već upravo od globalističke agende koju provodi američka vlada.
Shvatio je da država koja ne kontrolira svoje granice prestaje biti državom, da nacija koja odbacuje vlastite vrijednosti prestaje biti nacijom, da stvaranje svijeta bez granica nije utopijski ideal, već distopija u kojoj nestaju vrijednosti demokracije, slobode i vladavine prava.
Otuda na Trumpov apel za okupljanjem oko američkog patriotskog ideala možemo gledati kao na apel za restauracijom američkog društva nakon pustošenja koje mu je donio globalizam. Okretanje sebi uvijek znači i prihvaćanje izazova podjele.
Sve su češći glasovi o američkom hladnom građanskom ratu i iskorištavanju prava država na odvajanje kako bi se izbjegao novi građanski rat. Obalni gradovi, posebice na sjeveroistoku i u Kaliforniji nikako se ne mogu pomiriti sa smjerom kojim ide Amerika pod Trumpom.
Otuda je legitimno pitanje hoće li ovaj očaj zbog izbornog poraza i ideološka nepomirljivost potomke starih puritanaca navesti na čin sličan onome iz prosinca 1814., kada su na konvenciji u Hartfordu izglasali odcjepljenje pet jenkijevskih država od ostatka SAD?
Takav čin je spriječila samo sjajna pobjeda budućeg američkog predsjednika Andrewa Jacksona nad Englezima kod New Orleansa, o čemu su vijesti stigle u Washington istovremeno s izaslanicima iz Nove Engleske, koji su ostali posramljeni i povukli se, a njihov čin percipiran kao izdajnički.
Hoće li Trump imati snage ponoviti Jacksonov gest i okupiti Amerikance oko džeksonovskog patriotskog ideala ili će stvari ovaj put definitivno otići u smjeru separatizma kako bi se izbjegao novi američki građanski rat?
Trump je potpuno svjestan te opasnosti. To je i glavni razlog zbog kojeg on ne čeka sto dana kako bi definirao glavni smjer svoje politike, već to pokušava uraditi u prvih sto sati.
Mjesta za oklijevanje i otvaranje društvenog dijaloga nema, jer su podjele isuviše velike da bi se mogle zatvoriti riječima.
Dijalog bi značio pristajanje na podređenu ulogu i pravdanje, jer je on taj koji donosi promjene - a pravdanje je uvijek i priznanje krivnje. On mora oporbu staviti pred svršen čin i podređen položaj, suočavajući ju s novom stvarnošću.
Djela uvijek imaju prednost nad riječima. Onako kako je Jacksonova pobjeda nad Englezima ostavila argumente Jenkija bez snage.
>> Trump uzvraća udarac: Madonna je odvratna, Alec Baldwin je katastrofa, grozan je
