U ovo doba prije tri godine, kad je grčki program pomoći isticao a nova grčka vlada predvođena premijerom Alexisom Tsiprasom odbijala pristati na produžetak ili na novi program dok joj kreditori iz ostatka euro zone ne obećaju da će joj otpisati dio duga, u hodnicima zgrade Vijeća EU u Bruxellesu nabasao sam na jednog od najutjecajnijih briselskih insajdera koji su se tih godina bavili Grčkom. Mislim da sam ga sreo pored bankomata kako podiže lovu, pa smo dalje kroz hodnike nastavili zajedno jer sam zgrabio priliku da popričam s njim o tome misli li zaista da su grčki zahtjevi za otpisom dijela duga realni.
“Gledajte, ne mora to nužno biti otpis duga, može i produljenje roka otplate. Nedavno, krajem 2014., britanska je vlada, primjerice, otplatila posljednju ratu duga po obveznicama izdanim prije 100 godina, za financiranje I. svjetskog rata”, rekao mi je, uz znakovit smiješak. Ali, naravno, čvrsta pozicija i njega i čitave euro zone bila je da Grci mogu početi razgovarati o restrukturiranju duga tek kad ispune domaću zadaću: u tom trenutku najprije uredno završe sporazum pod uvjetima pod kojima je i sklopljen, zatim sklope novi sporazum o programu pomoći, ispune zadane reforme, počnu ostvarivati proračunski višak itd.
Tsipras, koji je sa svojim radikalno lijevim pokretom Syriza došao na vlast tvrdeći da Grčka više neće pregovarati s trojkom međunarodnih kreditora i da će, umjesto o mjerama štednje, početi razgovarati o restrukturiranju duga, tih je dana, krajem lipnja i početkom srpnja 2015., plesao po rubu bankrota Grčke i izlaska iz euro zone. No, s vremenom je popustio, a i odlazak tvrdog ministra financija Yanisa Varoufakisa imao je s time neke veze, i Tsipras je počeo ispunjavati obveze, nadajući se da će doći tren kad će se ipak razgovarati o restrukturiranju grčkog duga.
Kad je došao na vlast, Tsipras se zakleo da neće nositi kravatu dok ne dogovori neko održivo rješenje za izlazak Grčke iz dužničke krize. U petak prošloga tjedna, Tsipras je zavezao kravatu.
U petak je, naime, na sastanku Eurogrupe u Luksemburgu, postignut dogovor o izlasku Grčke iz programa pomoći, a grčki dug je ipak restrukturiran tako da je početak otplate nekih stotinjak milijardi eura iz drugog paketa pomoći (drugog “bailouta”) pomaknut za 10 godina, s istim tolikim počekom i na obvezu plaćanja kamata. Posljednja rata duga neće baš biti otplaćena sto godina kasnije, kao u primjeru koji mi je prije tri godine ispričao moj sugovornik, nego 40 godina kasnije (premda smisao njegove priče jest sada primijenjen i na Grčku), ali Tsipras je dobio priliku da kaže da je pobijedio. Ostatak euro zone je dobio priliku da kaže da je spašavanje Grčke, iznimno kompliciran proces koji je u više navrata prijetio da će dovesti do raspada euro zone kakvu poznajemo, sretno završeno. I da Grčka i nakon izlaska iz programa ostaje pod nadzorom koji će provjeravati da se ispunjavaju reforme i ciljevi fiskalne politike.
“Ovo je najveći čin solidarnosti koji je svijet ikad vidio”, zaključio je Klaus Regling, šef Europskog stabilizacijskog mehanizma, fonda za spašavanje posrnulih država euro zone koji je stvoren upravo dok je kriza u Grčkoj divljala. Sama svota, preko 200 milijardi eura, koju su ostale države euro zone posudile Grčkoj kako bi je spasile od bankrota i pomogle da se ta država vrati redovnom financiranju na tržištu, daje osnove za tako hrabar zaključak o najvećem aktu solidarnosti u povijesti. Osim restrukturiranja duga, euro zona je odlučila pomoći s dodatnih 15 milijardi eura “džeparca” za Grčku koju upravo ispraća iz paketa pomoći, tek toliko da se nađe u grčkim trezorima ako refinanciranje duga na tržištu ne bude krenulo kako se očekuje. Premda, Grčka sljedećih deset godina ima vrlo skromne potrebe refinanciranja na tržištu, tako da bi sve trebalo biti manje-više ok.
“Grčka kriza završava večeras”, optimistično je zaključio i Pierre Moscovici, europski povjerenik za ekonomiju i financije.
Nakon 8 godina, tri paketa pomoći i bezbrojnih kriznih sastanaka, Grčka je spašena. Istina, ostale države euro zone su spašavanjem Grčke zapravo spašavale same sebe, ali ipak tu postoji golema doza solidarnosti. Istina, mnoge makroekonomske neravnoteže u Grčkoj još postoje, i mnoge reforme tek treba provesti, pa i pričekati par godina da bi se vidjeli puni, očekivani rezultati. Ali, ništa od ovog sretnog završetka, kakav se dogodio prošli tjedan, nije bilo zajamčeno. Naprotiv, na trenutke je izgledalo kao da je krah neminovan. Pouka je da Europska unije ipak može, kad to hoće, uspješno riješiti velike krize s kojima se suočava.
