Kad je Haaški sud, nakon mnogo godina, osudio šestoricu Hrvata na 111 godina zatvora i bivši državni vrh Republike Hrvatske za udruženi zločinački pothvat na području Hrvatske zajednice Herceg Bosna, ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić zacijelo se morala sjetiti onoga davnoga popodneva u Saboru kad je bila gotovo anatemizirana jer je pri izglasavanju Deklaracije o Domovinskom ratu – da je Hrvatska vodila “pravedan, obrambeni i oslobodilački” rat – govorila o agresiji Hrvatske u BiH. Što bi Radimir Čačić dao da je na njezinu mjestu! Ali, ona nije podlegla samodopadnom političkom trijumfalizmu, već je, umjesto da uzdiže svoju osobnu hrabrost i da likuje nad hrvatskom nesrećom, kao ministrica vanjskih poslova očekivano šutjela o biti stvari te je štoviše, s obzirom na povijesne okolnosti, dala svoj maksimum jasno distancirajući od konkretnog slučaja svoje osobne stavove, iza kojih i dalje principijelno stoji.
Vesna Pusić bila je u pravu i kad je rekla da su mediji bili izmanipulirani. Šutjeli su o pogreškama hrvatske politike na isti način kao što su američki mediji nakon 11. rujna šutjeli o pogreškama američke politike, a o čemu prvoj ženi naše diplomacije zbog “viših interesa” sigurno ne bi palo na pamet govoriti. Kao ni o aktualnoj manipulaciji u kojoj mediji opet šute o “drugoj strani” suđenja šestorici u Haagu i osobito kontinuitetu odnosa hrvatske politike spram tog slučaja. Bez obzira na to je li riječ o dobrim i/ili zlim djelima optužene šestorice, i Hrvatska je od tih djela profitirala. Pozicija šestorke i njihov odnos prema “udruženom zločinačkom pothvatu” (UZP) i zločinima u BiH, u načelu, identičan je nekadašnjem položaju generala Gotovine i Markača spram “UZP-a za Hrvatsku” i zločina nakon Oluje. Zločine treba osuditi, ali za istinu i pravdu sve treba učiniti. Stoga nije uzaludan trud pomoći onima koji su nam dali sebe čak i ako se ustanovi da su to činili pogrešno jer, ako nisu imali zle namjere, užasna je nepravda unaprijed im okrenuti leđa.
I predsjednik Ivo Josipović zbog svoje isprike u sarajevskom parlamentu u kojoj je govorio o zlima koje je proizvela i hrvatska politika spram BiH, samo je diplomatski uštogljeno komentirao presudu u Haagu ne ulazeći ni riječju u bit stvari. Kad se radilo o osudi generala Gotovine i Markača založio je i svoj predsjednički i autoritet pravnog eksperta pa je čak, neuobičajeno za njega, otpustio kočnice kazavši kako se pogrešni ljudi nalaze u Haagu. Doduše, da su Pusić i Josipović bilo što rekli u prilog šestorice, to bi se i izvan naših granica tumačilo kao vrhunsko licemjerje hrvatskog državnog vrha.
Kad se srbijanski vrh ispričavao, Boris Tadić i Tomislav Nikolić ispričavali su se za zločine “pripadnika srbijanskog naroda”, a ne politike Srbije. Što i Sud u Haagu potvrđuje oslobađanjem srbijanskih dužnosnika za UZP u BiH, prvo Momčila Perišića pa Jovice Stanišića i Franka Simatovića. Potonji je slučaj osobito zanimljiv jer ih je oslobodio sudac Orie, koji je u prvom stupnju za UZP osudio generale Gotovinu i Markača. Ako je Sud u Haagu imalo politički sud, obranama Jadranka Prlića i ostalih nije lako s obzirom na stav naših državnika, čemu treba dodati i one najvećeg “generala nakon svih ratova” na području bivše SFRJ, bivšeg predsjednika Stjepana Mesića. Stoga je to više vrijedno što je premijer Zoran Milanović izrazio nadu “da će drugostupanjsko Vijeće uzeti u obzir sve ono što mi smatramo da postoji jer mislimo da takva kvalifikacija jednostavno ne odgovara stvarnosti. Imali smo pogrešaka u BiH, ali bili smo i partneri”, istakao je Milanović komentirajući UZP, koji je obuhvatio pokojne, bivšeg predsjednika Franju Tuđmana i ministra obrane Gojka Šuška.
Kad je riječ o Tuđmanu kao, prema optužbi, ključnoj osobi UZP-a, sve što je vrijedilo za Oluju vrijedi i u slučaju šestorke u BiH. Njemu kao strasnom političaru koji je pod dojmom zbivanja znao podleći vlastitim emocijama, nije problem izvući neodmjerene izjave kojima je prelazio granicu političke korektnosti i dopustivosti, osobito kad bi na verbalnoj razini vodio svoje povijesne ratove. Ali, imao je Tuđman i njegova politika i svoju pozitivnu stranu, zbog koje bi samo zlonamjerni mogli čak i njegove pogrešne političke poteze tumačiti kao posljedicu zločinačkog plana. A kao vojskovođa morao je voditi računa i o svim mogućim opcijama rješenja složenog problema u BiH, o kojima je danas lako ničim opterećen čavrljati. U tom smislu i sudac Antonetti u svom izdvojenom mišljenju u presudi šestorki govori o eventualnoj vojnoj intervenciji Hrvatske u BiH ograničenog karaktera, a za Tuđmanove planove kaže kako nisu bili u suprotnosti s tadašnjim stajalištima međunarodne zajednice te nalazi i suprotne dokaze kojima kontrira “selektivnim dokazima” na kojima svoje zaključke temelje kolege koji su ga preglasali pri odlučivanju o (ne)postojanju UZP-a.
Bit je udruženog zločinačkog pothvata zajednička namjera njegovih sudionika da se realizira određeni zločinački cilj, i u tom smislu se UZP u slučaju šestorke pravno ne razlikuje od slučaja Gotovina i Markač, odnosno Perišića, Stanišića i Simatovića. S tim da su naši generali preglasavanjem oslobođeni jer nisu dokazani zločini koji su činili “zločinački pothvat”, a za dokazane zločine nisu odgovorni.
Činjenično, pak, vrlo argumentirano djeluje usporediti slučaj Stanišić i Simatović, pa Vukovar, kao nekažnjeni simbol zločina koji sam po sebi govori o namjeri napadača, uspoređivati s granatiranjem Knina i egzodusom Srba iz Krajine, pri čemu je secirana svaka, pa i neformalna ili ničim sputana izjava Franje Tuđmana u pokušaju da se iz nje izvuku njegove zločinačke namjere, te ih potom projicira na ostale sudionike Brijunskog sastanka i na temelju toga iskreira odgovornost za UZP. Na slučaju Gotovina visila je moderna vojna doktrina, tolerancija promašaja cilja, ali i značenje riječi na sastancima uoči vojne akcije. Pokoja neprecizna ili riječ viška, te slučajni ili namjerni pojedinačni promašaji, mogu biti vrlo problematični za čitavo “udruženje”, bila je pouka prvostupanjske osuđujuće presude Gotovini i Markaču. Ipak, neumjerene su usporedbe sa slučajem Stanišić i Simatović, koji su oslobođeni za zločine počinjene u BiH i Hrvatskoj s ciljem uklanjanja nesrpskog stanovništva pod vodstvom Slobodana Miloševića i ostalih. Kao čelnici Službe državne sigurnosti Srbije, Stanišić i podređeni mu Simatović formirali su specijalnu jedinicu Crvene beretke te Škorpione i Srpsku dobrovoljačku gardu, te su ih logistički i financijski pratili. Što se samih zločina tiče, za razliku od slučaja Gotovina i Markač gdje je drugostupanjski sud osporio prvostupanjska utvrđenja vijeća suca Orieja, recimo o neselektivnom granatiranju gradova, u slučaju Stanišić i Simatović zločini nad nesrpskim stanovništvom uglavnom nisu sporni. Ali, nije dokazana povezanost zločina s optuženicima. Iako su Stanišić i Simatović često i neposredno komunicirali sa sudionicima UZP-a, pa je Stanišić bio veza između Miloševića s jedne strane te Martića ili Karadžića s druge, zbog toga jer su oni i izravno komunicirali, suci, uz izdvojeno mišljenje suca Picarda, nisu mogli zaključiti da Simatović nije bio veza za sudionike UZP-a.
A niti su iz njihova ponašanja mogli zaključiti da su imali namjeru UZP-a. Za to je Oriejevu vijeću u slučaju Gotovina bio presudan Brijunski sastanak iz kojeg su se izvlačile rečenice koje su izgovarali Tuđman, Gotovina i drugi, te granatiranje. Tako se čak i sucu Orieju Tuđmanov spomen Srba u određenom kontekstu odnosio na vojnu, a ne na civilnu komponentu, što je davalo posve drukčiji smisao Tuđmanovim riječima. Ponukan tim iskustvom različitih tumačenja, sudac Jean-Claude Antonetti, predsjednik suda u Haagu, u svom izdvojenom mišljenju u slučaju šestorice Hrvata elaborirao je svoje dvojbe spram prijevoda 64 transkripta.
U slučaju Stanišić i Simatović sud nije imao tih problema jer je još Carla del Ponte dopustila Srbiji da na svojim transkriptima zatamni dijelove koji su od njihova državnog interesa. Stoga, sudsko vijeće zna samo da je Stanišić u rujnu 1991. bio u Dalju i tamo vikao na lokalne vlasti tadašnje SAO Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema što im se Vukovar još nije predao. Potom je sazvao sastanak na koji su pozvani Hadžić, predstavnici JNA i zapovjednici Teritorijalne obrane, ali o čemu su razgovarali, ne zna se. Suci su, opet uz protivljenje suca Picarda, zaključili kako se tu radi samo o podršci “uspješnom vojnom zauzimanju Vukovara”. Takvo obrazloženje, koje osobito Vukovarce izluđuje, ipak je logična posljedica toga što je za Haaški sud bitno jedino može li se neki sukob okarakterizirati kao međunarodni, dok se (ne)opravdanošću rata, odnosno, agresijom ne bavi. I u osuđujućoj presudi zbog događaja u Oluji sud u Haagu napomenuo je da nije sudio o legalnosti te akcije pa ista ograda vrijedi i za srpske napade na Vukovar. Isto tako, Hrvatska nije u presudi šestorici osuđena za agresiju na BiH. Sud samo ocjenjuje je li način na koji zaraćene strane ratuju u skladu s međunarodnim pravom ili ne.
Udruženi zločinački pothvat je pravna “izmišljotina” MKSJ-a koja je izvedena tumačenjem Statuta suda te trpi brojne stručne kritike. UZP je prvi put definiran u presudi Dušku Tadiću i više je Srba (pa i Mile Martić) već osuđeno po tom obliku kaznene odgovornosti pojedinaca. Sudionici UZP-a odgovaraju za zločine počinjene u okviru zajedničke zločinačke namjere, ali je čak proširivana i na zločine koje sudionici UZP-a nisu planirali i u njima sudjelovali, ali su ih mogli razumno predvidjeti. Sve više je glasova protiv tog najšireg oblika odgovornosti. Stanišić i Simatović morali su znati da su Crvene beretke počinile zločine u Bosanskom Šamcu i mogli su predvidjeti da će ih počiniti u Doboju, ali sud nema dokaza da su i drugdje činili zločine, pa onda ne mogu zaključiti da su njih dvojica imali namjeru dati svoj doprinos UZP-u. I Martićeva policija činila je zločine. Stanišić je bio njihov utemeljitelj, pružao im logističku i financijsku pomoć, pa je čak, zaključili su suci, prihvatio i rizik da će činiti zločine na područjima pod srpskom kontrolom, ali ni to nije bilo dovoljno, osim sucu Picardu, za najuži oblik odgovornosti po UZP-u. Isti je slučaj i sa Škorpionima te SDG-om.
Simatović je sudjelovao u razgovoru o ciljevima napada na Lovinac 1991. pa je i znao za Martićevu namjeru da prisilno ukloni sve civile iz tog sela, ali sucima je sporno što se nije moglo utvrditi jesu li Hrvati Lovinac napustili tijekom ili odmah nakon napada. Ne zaboravimo, isto su suci problematizirali i s Olujom. Simatović je bio na sastancima uoči i nakon pada Vukovara, ali kako nema dokaza da su Crvene beretke sudjelovale u napadima na Vukovar, za sud je i Simatović samo podržavao “uspješno vojno zauzimanje Vukovara”. Doduše, da bi se ono što je ostalo od Vukovara nazvalo “uspješnim vojnim zauzimanjem”, uistinu je potreban izniman intelektualni napor, kojem će se morati podvrći i drugostupanjsko vijeće suda u Haagu. Dakle, dok su se u slučaju Gotovina pojedina činjenična utvrđenja suca Orieja vezano za dopustivost promašaja pri granatiranju te za deportaciju Srba pokazala nategnutima, u slučaju Stanišić i Simatović Orie je s kolegom popustio “Prokrustovu postelju”, za razliku od suca Picarda. Usto, zasad im u prilog ide i što su se srbijanske vlasti pobrinule da osjetljivi dijelovi transkripata budu zatamnjeni, dok je bivši predsjednik Stjepan Mesić neograničeno dijelio transkripte pa čak i koji nisu imali službeni karakter omogućujući da izgovoreno i kontekst svatko tumači kako mu se sviđa, i neovisno o hrvatskim državnim interesima.
Međutim, ne treba smetnuti s uma kako su u sva tri slučaja pojedinačni zločini dokazani. I to jest teret svakoj obrani, pa i obrani šestorice Hrvata u BiH. Ta veza između njih i zločina počinjenih u BiH tješnja je i uočljivija nego u odnosu između Stanišića i Šimatovića te je njihov položaj utoliko teži, ali ključ svega je kao i u slučaju Gotovina dokazivanje nepostojanja namjere o udruženom zločinačkom pothvatu. Ostane li dokazana ta zločinačka namjera i Tuđmanu, kako objasniti da govoreći i djelujući jednako ili slično, s gledišta Haaga Tuđman nije bio na čelu zločinačkog pothvata u Hrvatskoj, a jest u BiH radeći na projektu Banovine Hrvatske iz 1939. Teško je politički, povijesno pa i logički objasniti zašto bi Tuđman više, zločinački, mrzio nehrvate izvan nego unutar Hrvatske. S gledišta Hrvata u BiH, u političkom smislu oni su najveće žrtve sukoba u BiH jer su svi, pa i agresori, nešto dobili, osim njih.
>>\'Presude Karadžiću i Hadžiću 2015., a Mladiću 2016. godine\'
>>\'Presuda šestorci ne bi se dogodila bez kumovanja političara iz RH\'
