Uz još jednu godišnjicu smrti prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana mnogi su, analizirajući njegovo djelo i ostavštinu, konstatirali da danas uživa veće poštovanje nego što ga je imao za života. Iako je stvorio i oslobodio državu, Tuđman je često bio kritiziran pa su čak i njegova povijesna dostignuća problematizirana i napadana. Danas, s dva desetljeća odmaka, Tuđmanovo državništvo gotovo nitko više ne dovodi u pitanje – ni na ljevici ni na desnici.
Vjerojatno nije pretjerano reći da su Tuđmanu i za života, ali i 21 godinu nakon smrti bili najodaniji Hrvati u BiH. Nisu dali na Tuđmana ni kada se u Zagrebu vrlo otvoreno preispitivala njegova politika prema bh. Hrvatima ni kada su povlačeni potezi u ratu i poraću. Vjerovali su mu svjesni da pod njegovim liderstvom nije stvorena samo neovisna i slobodna Hrvatska već omogućen i hrvatski nacionalni opstanak u BiH. Vremena su se mijenjala pa su i Tuđmanovi nasljednici imali drukčiji pristup i prioritete. Neki su se i maćehinski, čak i neprijateljski, odnosili prema sunarodnjacima u BiH. Jedinstvo naroda s obiju strana granice ipak ni jednog trenutka nije dovedeno u pitanje, a doprinos s Pantovčaka i Markova trga varirao je ovisno o tome tko je bio na funkciji predsjednika ili premijera.
Dio bh. Hrvata strahovao je kada je na premijersko mjesto došao Andrej Plenković bojeći se hoće li političar s diplomatskim backgroundom, okrenut primarno EU i NATO-u, imati dovoljno sluha za istočno susjedstvo i sunarodnjake u daytonskoj BiH. No od prvog dana on je pokazao izrazitu senzibilnost za BiH, a poglavito za tamošnje Hrvate i njihove probleme. Nije bilo niti ima ijednog za Hrvate u BiH važnog pitanja, a da Plenković ne pokazuje zavidno razumijevanje i, što je još važnije, uključuje se u njihova rješavanja. Čak je u posljednjih desetak dana u Mostar došlo više članova Vlade nego za godinu u mandatima nekih mu prethodnika.
Jasno je danas svima u BiH da je upravo aktualni premijer RH možda i jedini lider iz ovog dijela Europe koji problem BiH, a to je njezina nefunkcionalnost, nepovjerenje među narodima i ugrožavanje jednakopravnosti triju naroda, može staviti na dnevni red bilo kojeg značajnog međunarodnog foruma, posebice u EU. Priznaju mu tu političku snagu i sposobnost i bošnjački i srpski političari u BiH kojima bi odgovaralo da se u Bruxellesu, Berlinu ili Parizu ne ukazuje na procese kojima se tiho radi na dekonstitutivnosti naroda ili stvaranju dvonacionalne BiH.
A bh. Hrvatima je danas, više nego ikad u protekla dva i pol desetljeća, potreban snažan glas na međunarodnoj sceni. U trenutku kada se već za 2022. otvoreno najavljuje definitivni izborni obračun s najmalobrojnijim narodom, nužna je akcija u međunarodnoj zajednici. A teško da, osim Plenkovića, ima lidera koji to trenutačno može. Naravno, kao ni dosad, to ne treba i ne smije biti akcija usmjerena protiv bilo koga u BiH. Naprotiv, borba za jednakopravnost triju naroda u BiH i jačanje međunacionalnog povjerenja, europskog puta BiH, u interesu je svih u toj zemlji, a posebice budućih naraštaja.
U istom svjetlu svatko u BiH trebao bi promatrati i kontinuiranu i sve veću financijsku pomoć RH koja jest u prvome redu namijenjena Hrvatima, ali korist od nje imaju svi u toj zemlji. Baš kao što i od činjenice da je RH vodeći investitor u BiH beneficije koriste svi, a ne samo Hrvati. Hrvatska je i glavni vanjskotrgovinski partner ne samo bh. Hrvata već BiH kao cjeline. Uostalom, korist od prekograničnih projekata, poput novog plinovoda Južna interkonekcija koji RH snažno podupire, također će se osjetiti diljem BiH.
Plenković je glas bh. Hrvata na međunarodnoj sceni, ali i netko tko praktičnim potezima pomaže cijeloj BiH konkretnije nego što ijedan susjed pomaže drugom u Europi. Uz svu dobronamjernost, da ne bi bio krivo shvaćen, mora razbijati brojne stereotipe i u svojoj državi i izvan nje kako bi “legalizirao” tihu političko-diplomatsku ofenzivu za spas sunarodnjaka. Ona je nastavak Tuđmanove i ratne i mirnodopske strategije. Nije to nikako ona izmišljena priča iz Karađorđeva o podjeli BiH, već iskrena politika koja govori o cjelovitoj, europskoj BiH s trima ravnopravnim, konstitutivnim i suverenim narodima. Takvoj daytonskoj BiH Tuđman je bio kum u Daytonu i Parizu, a Plenković će europskoj BiH biti u Bruxellesu.
Zbog konzistentnosti prema BiH i državničke politike tamošnji Hrvati cijenili su prvog predsjednika RH. I današnjeg premijera cijene više nego mnogi drugi u RH i izvan nje. Gledano kroz tu prizmu, i Plenkovićevi današnji rezultati u vlastitoj domovini bit će, kao Tuđmanovi, valorizirani tek godinama ili desetljećima poslije. S te povijesne distance lakše će se i prosuđivati kako se on danas nosio s potresima, virusima, migrantima, agrokorima, napadima na Markovu trgu..., a i ne znamo što ga sve nije snašlo za mandata. Promatrat će ga se i kroz (ne)riješeno hrvatsko pitanje u BiH. Tek uljuđeno društvo za koje se bori znat će mu zahvaliti za sve što je učinio u dvjema domovinama u kojima žive Hrvati.
Čast Tuđmanu, BiH je ispala nikakva, zamislite što će nakon ovoga ostati, Repuplika Srbodžamahirija!