Nakon početka pregovora s Europskom unijom, Turci nastoje u znatno slabijem arapskom svijetu iskoristiti svoj novi, osnaženi položaj. Turci su stoljećima imali loše odnose s Europom, ali i s Azijom. Nakon raspada Osmanskog carstva, oni su se zbog obrane vlastitog teritorija okrenuli Europi, što je rezultiralo članstvom u NATO-u. Već su šezdesetih godina zatražili i članstvo u tadašnjoj Europskoj zajednici.
Turska je godinama bila američki oklopnjak na Bliskom istoku, njegujući izrazito prijateljske odnose s Izraelom. Odnosi sa bliskoistočnim susjedima bili su veoma loši. Prema Iraku i Siriji granica je desetljećima bila zatvorena, načičkana strojničkim gnijezdima i opasana bodljikavom žicom. Međutim, nakon 3. listopada i početka pregovora s EU odnosi između Turske i bliskoistočnih zemalja naglo su zatoplili. Buduće članstvo u EU sasvim sigurno tome pridonosi. Turski ugled u arapskom svijetu naglo je skočio, što Ankara obilno koristi u gospodarske i političke svrhe. Već sama činjenica da turski izvoz u arapske zemlje sada iznosi gotovo 35 posto od ukupnog izvoza, govori rječito o promjeni. Čak je arapska TV-postaja Al Džazira istaknula u svom komentaru: "Mi Arapi smo zdušno navijali da Turska počne pregovore s Europskom unijom. Arapski svijet želi snažnu, muslimansku Tursku u jednoj novoj Europi, koja bi trebala postati protutežom Americi". Slične se postavke mogu naći i u drugim arapskim medijima.
Europa je danas u krizi. Odnosi s njenim glavnim partnerom, Amerikom, loši su i i treba ih hitno poboljšati. Urbani nemiri u europskim metropolama pogoršavaju stanje. Istovremeno se javljaju glasovi da s proširenjem treba nastaviti, da bi osim Turske i sjeverna Afrika, poglavito zemlje Magreba, oduvijek upućene na europski kontinent, trebale ući u Europsku uniju, pomladiti je, promijeniti joj lice. Čak je u jednom velikom njemackom dnevniku objavljen i zahtjev bivšeg marokanskog kralja Hasana II. za priključenjem Maroka Europsku uniju.
Točno je da je Rim stoljećima ratovao s Barbarima, koji su ga napokon i porazili, ali su preuzeli njegove vrijednosti i pomladili ga. Točno je da slabiji uvijek žele u klub bogatih i jakih. Ali snaga i prednost Europe u svijetu nisu Europska unija ili klub bogatih, nego obrazovanost i kršćanstvo, što najbolje znaju oni Europljani koji su prošli komunističku uravnilovku. Stoga turska računica pod maskom neke nove velesile ili neka nova proširenja izvan kulturnih granica Starog kontinenta nemaju velikih izgleda. Istraživanja i referendumi su pokazali da europski stanovnici kulturno zajedništvo cijene više od kopenhaških kriterija.
