Najnoviji roman Daše Drndić nazvan “EEG”, po medicinskoj pretrazi mozga, “posudio” je glavnog lika iz “Belladonne”. Psiholog Andreas Ban u zrelim godinama tako je postao antijunak dva važna hrvatska romana u kojima je Daša Drndić ponovila sve simptomatične karakteristike svog pisanja.
Prije svega to se odnosi na stalno vremensko, ali i sadržajno turiranje proznog tkiva u kojemu se glavni lik sa svojom obitelji na mahove osjeća kao nazvani gost. Jest, i “EEG” je obiteljska saga autorice, ali nikako se ne može svesti samo na tu duboko osobnu dimenziju. I najnoviji roman spisateljice koja u posljednje vrijeme sve snažnije osvaja englesko govorno područje dokazuje njezinu široku erudiciju, njezine stameno političke i civilizacijske stavove te njezinu sposobnost za snažne društvene i povijesne sublimacije. Daša Drndić enciklopedijski suvereno krstari po europskoj povijesti prošlog stoljeća. Prisjeća se i njegovih velikih i malenih protagonista, ne piše povijest, ali je nesebično istražuje. U ovoj je knjizi na red došla kraljevska igra kao što je to šah, a kroz sito i rešeto osviještene antifašistkinje prošli su i veliki i mali šahisti.
Usputni rukavci
U romanu “EEG” autorica je posebno tretirala nacističku povijest Letonije, još jedne u nizu članica Europske unije koja ima problema sa svojom službenom poviješću pa još uvijek ne može razlikovati dobro od zla. Objavila je i popis dijela otuđene židovske imovine iz Zagreba pronađen u ruskim arhivima. Sve je te usputne rukavce romana spretno uplela u životne opsesije i krvotok Andreasa Bana, intelektualca koji nema smisla za licemjerstvo, koji je opterećen bolestima, ali koji ne želi izgubiti pravo na vlastitu povijest i na intimne doživljaje.
Najviše emocija u ovom je romanu sačuvano za briljantno portretiranje Andreasova oca Rudolfa, istarskog prvoborca, poslijeratnog diplomata, poliglota, ali i čovjeka koji se nije ni htio ni mogao klanjati lošijima od sebe. Baš je u liku tog ponosnog partizana autorica čitateljima priuštila najviše neke pritajene melankolije i sudbinske tragike. Odlično su portretirani i gradovi, ovog je puta Rovinj zasluženo dobio čak i više prostora od Rijeke, a autorica se hrabro uhvatila ukoštac s rovinjskim već opjevanim kulturnim kozmopolitskim elitnim krugovima. Nije isključeno da će zbog slikovitih i kritičkih opisa nekih živućih umjetnika koje Rovinj privlači već desetljećima čak i popucati neka prijateljstva. No, osim Rovinja i nezaobilazne Rijeke, ovog puta u romanu se jako puno stranica posvećuje i Parizu, Tirani, Rigi i Beogradu.
Mase i pojedinci
Daša Drndić poslovično je kritična prema hrvatskom aktualnom trenutku, prema repozicioniranju ideoloških dogmi, prema sveprisutnom revizionizmu koji od mase ne vidi pojedince, a od pojedinaca ne vidi masu. Stoga je i ovaj njezin roman prepun jetkih esejističkih uboda koji će mnoge razljutiti i pogoditi, od žučne reakcije na najavljenu kanonizaciju zagrebačkog nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca pa do već poznatih stavova o hrvatskoj novčanoj valuti i o pomalo neshvatljivom potpunom odricanju od hrvatske antifašističke prošlosti. “EEG” je štivo bogato reminiscencijama i ocjenama, u njemu se kriju brojni likovi od kojih su neki tek spomenuti, a neki su ipak izborili bolju, sportskim rječnikom rečeno, minutažu.
I iz tog romana mogu nastati novi, podjednako opširni romani, jer su mnoge priče tek blago dodirnute, ali su ipak naznačene, kao neki putokaz u budućnost u kojoj će možda jednom biti vremena i prostora i za njihovo temeljitije elaboriranje. Osobno mi se čini da je Daša Drndić u ovom romanu bila neuobičajeno sentimentalna te da je iz romana koji se i dalje doima kao šipak pun zrelih koštica pokušala isključiti sve ono što bi ga moglo zakočiti i nepotrebno opteretiti. Ipak, “EEG” je još jedno u nizu njezinih vrhunskih proznih štiva koja se doista mogu ubrojiti u sam vrh europske angažirane literature.
"poslovično je kritična prema hrvatskom aktualnom trenutku" Zgodan eufimizam za "Hrvatska joj nije draga". .