Počelo je, počelo. Turisti su postali nametnici i otpadnici koje lokalne uprave više uopće ne štede jer im smeta i njihovo ponašanje i njihov broj i njihovo postojanje. Venecija tako uvodi ulaznice za turiste koji žele kročiti u grad na lagunama o čemu su, doduše, razmišljali i dubrovački gradski oci.
Rimske vlasti naplaćivat će kaznu od 250 eura onima koji odluče čak i sjesti na Španjolske stube. A ako pritom gucnu malo vode ili pojedu komadić pizze, kazna se penje na visokih 400 eura. Kažnjavaju se i turisti koji mediteranskim i samim time toplim gradovima šeću neprilično odjeveni. Takva praksa postoji, uostalom, i u Hrvatskoj.
Među prvima je kažnjavanje neprilično odjevenih i obnaženih turista uveo grad Hvar koji je godinama prije bildao svoju otvorenost upravo mladim i bahatim gostima koje više od plavog mora zanimaju nekontrolirane i bučne zabave koje traju do dugo u noć. I spavanje na javnim prostorima grada Hvara košta 400 eura, pa je doista jeftinije prenoćiti u hotelu. Čak i u Budvi namjeravaju kažnjavati turiste koji jedu i piju na javnim prostorima i to čak sa 700 eura. Vlasti tvrde da im je dosta turista koji jedu paštetu.
U brojnim mediteranskim gradovima turisti su doista pojeli urbanu supstancu starih povijesnih gradova. Turistička navala istjerala je domaće stanovništvo iz preskupih gradskih jezgri koje su pretvorene u umjetne četvrti u kojima više nema lokalnog kolorita i šarma, lokalne atmosfere ni lokalnih obrtnika i obrta. Ukratko, nema tu života.
U čitav taj profitni pristup turizmu uklapa se i odluka nekih jadranskih lokalnih uprava koje su zabranile sušenje rublja po uskim gradskim ulicama. Tiramoli su tako preko noći postali zabranjeni i neželjeni što je izazvalo prosvjede i domicilnog stanovništva kojem je već pun kufer svega, ali i brojnih ozbiljnih intelektualaca, pa se prijeti i narodnim buntom.
I više nije u pitanju samo neprocjenjiva i amblematska dubrovačka stara jezgra. Problem je mnogo širi i mnogo dublji. Turistička najezda mijenja ne samo gradska lica nego i drevni urbanitet. Mijenja se čak i ono što je najteže mijenjati – mentalitet, jer i taj mentalitet može opstati samo u konkretnom prostoru. Ne može se, ako gledamo Dubrovnik, preseliti na Babin kuk ili u Mokošicu.
Stoga ne čudi da su turisti na brojnim lokacijama postali neprijatelji broj jedan. Ljudi koji će često na vlastitoj koži osjetiti ljutnju domaćeg stanovništva kojem su, hoćeš-nećeš, suprotstavljeni i antagonizirani. Tako turisti koje smo nekada snishodljivo pozivali u posjet, danas dobivaju status prezrenih migranata i izbjeglica i postaju ljudi od kojih se treba distancirati i kojima ne treba pomagati. Sve se to jako teško uklapa u sliku države koja sve više ovisi o turizmu i čija je turistička žetva puno važnija od one poljoprivredne, a da o industrijskoj i ne govorimo. No odnos prema turistima mogao bi se mnogima obiti o glavu i to mnogo prije nego što misle.
A i odnos turista prema zemlji koju posjecuju je daleko od onog kakav je bio prije,svaki dan mi daju razlog za čuđenje i temu za razgovor!Od"upadanja"u kuce i vrtove,do preskakanja preko ograda da bi se "zaobislo" placanje ulaznica do ostavljanja smeca i slomljenih boca pred vratima nakon konzumacije hrane iz supermarketa...