Čim se neki srpski i hrvatski političar nađu, nekad Tadić i Josipović, danas Vučić i V. Pusić, odmah se otvara pitanje mogućnosti povlačenja hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije, na što naši kimaju glavom. Kako sam već napisao za romantičnih druženja Tadić – Josipović u Vukovaru, iste argumente treba ponoviti i u slučaju manje šarmantnog i romantičnog Vučića. Povlačenje tužbe bilo bi pogubno zbog više razloga. 1. Već se dulje pod krinkom “procesa pomirenja” i “dobrosusjedskih odnosa” provlači opasno relativiziranje koje ne govori o srpskoj agresiji na Hrvatsku, već se rabe formulacije kao “konglomerati loših politika” (Josipović) “građanski rat” (Tadić, Milanović). No samim proglašenjem nadležnosti za hrvatsku tužbu protiv Srbije Međunarodni sud pravde “presudio je” da se radilo o međunarodnom sukobu, a ne “građanskom ratu”.
Naime, taj je sud krovno tijelo Ujedinjenih naroda za rješavanje sporova među državama (!) pa je, pozivajući se na “slučaj Mavromatis” između Turske i Cipra, i hrvatska tužba tako tretirana. 2. Argumenti da bi tužbu trebalo povući zbog visokih troškova procesa, jer su šanse da se Srbiji presudi za genocid vrlo malene, također su klimavi. Naime, čak i da Hrvatska izgubi sud, obrazloženje presude postat će pravni temelj u daljnjem postupanju prema Srbiji u pravednim zahtjevima Hrvatske u mnogim pitanjima, uključujući ona o naknadi štete. Tako bi se otklonili sentimentalni dogovori ili manipulacije “novih lidera”, a proces “normalizacije odnosa” dobio bi svoju pravnu referentnu točku pa bismo se puno lakše “ostavili prošlosti i okrenuli budućnosti”. 3. Hrvatska tužba za genocid uteg je nastojanjima oko uspostave dobrosusjedskih odnosa, kažu. Ako dobrosusjedske odnose shvaćamo sintagmom “‘ko nas bre zavadi”, onda bi se i tako moglo reći.
No dobrosusjedski odnosi temelje se na čistim računima pa traženje pravorijeka na neovisnoj međunarodnoj sudskoj instanciji vodi upravo “jačanju dobrosusjedskih odnosa” na pravnoj, a ne na kafanskoj “‘ko nas bre zavadi” platformi. 4. Stoga je neozbiljno opet otvarati pitanje mogućeg povlačenja hrvatske tužbe. Ovdje se ne radi o sporu dvaju susjeda oko kikirikija, ovdje je riječ o genocidu, a genocid ne može biti stvar političkih nagodbi ili trgovine. Tko može uime tisuća pobijenih i nestalih odlučivati i izvansudski se nagađati? Milanović, Josipović, Pupovac, Stanimirović, Pusićka? 5. Kako upozorava jedan od autora hrvatske tužbe, prof. Damaška, povlačenje tužbe moglo bi vrlo lako biti protumačeno kao priznanje Hrvatske da je zapravo ona počinila genocid u oslobađanju zemlje jer srpska tzv. protutužba tvrdi da je Domovinski rat bio genocidnog karaktera premda je nakon presude Gotovini i Markaču situacija u pravnom smislu drugačija nego kada je Srbija išla u “protutužbu”, zapravo žalbu. Dakle, u svim tim političkim igrama i igricama oko povlačenja tužbe mnogo je prostora za manipulacije i falsificiranja. Zato je puno bolje da stvar riješi Međunarodni sud. Možda se ni Hrvatskoj neće svidjeti presuda. No što je alternativa? Nagađati se s tipovima poput Stanimirovića ili Save Štrbca što se zapravo događalo u Vukovaru? Jer, podsjećam, baš su Vukovar i Škabrnja supstrat hrvatske tužbe protiv Srbije. Zato, uza sve rizike, tužbu ne treba povlačiti, vodeći se principom manjeg zla.
Što se pak tiče stava ministrice Pusić o uvjetima koje bi Srbija ispunila pa bi samim tim tužba postala besmislena (pitanje nestalih), treba reći da ova tužba, kao i patnje i nepravde žrtava koje ona sažima, ne mogu biti predmet političke trgovine umotane u “više ciljeve”, kao što ni tužba nije privatna prćija Vesne Pusić, Milanovića ili Josipovića pa da njome mlataraju sad ovako, sad onako kako koji Vuk ili Vučić zamisli da bi se Hrvatska, članica EU, trebala ponašati u odnosu prema jednoj perspektivnoj europskoj zemlji, Srbiji, koja se još dobro mora oznojiti da uđe u klub EU. Tu će se vidjeti i jesu li Vesna Pusić i društvo za samodeklarirano europejstvo ili za nastavak balkansko-jugoslavenskih dilanja i muljanja mimo vladavine (međunarodnog) prava u tako osjetljivoj materiji kao što je genocid. Ponajmanje se o tome treba “nagađati” s Vučićem, gle cinizma, pripadnikom četničke stranke čija je strategija bila linija Virovitica – Karlovac – Karlobag očišćena od hrvatskog življa.
