Najstariji i najdugovječniji djelatnik HNS-a Ante Pavlović (80) za Max! otkriva kako je Dinamo 1967. godine osvojio Kup velesajamskih gradova, a 1982. naslov prvaka, te kako je organizirana prva utakmica Hrvatske protiv SAD-a. Prošle srijede, prvog radnog dana 2013. godine, Ante Pavlović (80) otišao je u zasluženu mirovinu nakon pedeset godina i deset mjeseci profesionalnog rada u hrvatskom nogometu. Najstariji i najdugovječniji hrvatski nogometni djelatnik još 1962., u 29. godini, postao je glavni tajnik Hrvatskog nogometnog saveza.
Na tom mjestu bio je punih dvadeset godina do odlaska na mjesto direktora šampionskog Dinama iz 1982. godine. Četiri godine (1987. do 1991.) bio je glavni tajnik Fudbalskog saveza Jugoslavije, a nakon povratka iz Beograda posljednje 22 godine obnašao je brojne dužnosti u HNS-u. Ante Pavlović reći će da je osim polustoljetnog profesionalnog angažmana nogometu dao još deset godina amaterskog rada – prvo kao junior Neretve, Zagreba i Dinama, a poslije kao izbornik Zagrebačkog sveučilišta i njihov predstavnik u Zagrebačkom nogometnom savezu.
Junior Dinama i Zagreba
– Iako sam otišao u mirovinu, neću reći zbogom nogometu. Proučavat ću kako se nacionalni nogometni savezi u Europskoj uniji mogu zaštititi od naleta globalizacije i velikih bogatih klubova. Zanima me, može li se nešto na tom planu postići. Drugi je problem kojim ću se baviti kako zaštititi amaterski nogomet koji je uvijek bio najvitalniji dio hrvatskog nogometa. Možda izgleda čudno, ali recesija će donijeti nešto dobro profesionalnom nogometu. Možete li zamisliti koliko je novca potrošeno za profesionalni pogon hrvatskih nogometnih klubova. Sada ih je recesija natjerala da se ponašaju racionalnije i odgovornije. Recesija je tako na neki način pomogla nogometnim klubovima, a posebno ovima iz manjih zemalja kao što je naša.
Bili ste junior Dinama...
– Kao 12-godišnjak sam 1945. godine počeo igrati za Neretvu u rodnom Metkoviću. Tri godine poslije odlazim u Zagreb u srednju školu i upisujem se u pomladak NK Zagreba, a 1951. godine prešao sam u pomladak Dinama. Bio sam generacija braće Horvat i Crnkovića, igrao sam na poziciji lijevog bočnog i stopera, ali sam nakon dvije godine igranja za pomladak Dinama zbog teške ozljede koljena morao prekinuti karijeru. Tada sam počeo studirati, ali nogometu nisam rekao zbogom.
Čuo sam priču da ste Ivanu Šiblu, predsjedniku Dinama, predložili način stvaranja jakog Dinama iz 1967. godine koji je osvojio Kup velesajamskih gradova?
Rauša skinuo s liste
– Šibl je bio najprije Hrvat, a iznad svega volio je hrvatski nogomet. Često smo pričali da se velike vrijednosti hrvatskih igrača ne mogu dovoljno pokazati kroz ondašnju reprezentaciju. Jednom sam mu rekao: “Ajmo u Dinamu okupiti sve što je vrijedno u Hrvatskoj, osim igrača Hajduka. Formirajmo jaku momčad koja će na europskoj sceni pokazati snagu hrvatskog nogometa.” Od 19 igrača Dinama iz te generacije samo je Pirić bio iz BiH, a svi ostali bili su iz Zagreba i ostalih krajeva Lijepe naše. Momčad koja je osvojila Kup velesajamskih gradova bila je najjača momčad u povijesti kluba. Način na koji je Dinamo pregazio Juventus u polufinalu je priča za sportske anale. U Zagrebu ga je dobio s 3:0, a u uzvratu bilo je 2:2. Da se ta utakmica prikaže na televiziji, ljudi danas ne bi vjerovali kakav se dobar nogomet igrao u Zagrebu. I ne zaboravite da je Kup velesajamskih gradova bio iznimno cijenjen europski kup koji je prva osvojila Barcelona, a posljednji Arsenal.
Kako ste postali direktor šampionskog Ćirinog Dinama?
– Sezonu prije Dinamo je na kraju jesenskog dijela prvenstva bio na 16. mjestu s 14 osvojenih bodova, u teškoj zoni ispadanja. Rekli su mi da moram prihvatiti funkciju direktora, a meni se nije išlo iz HNS-a jer sam već tada radio na projektu stvaranja čileanske reprezentacije. U Mirku Joziću našao sam odličnu zamjenu pa sam se prihvatio tog posla, ali pod jednim uvjetom. Kad Dinamo postane prvak, ja napuštam to mjesto. To proljeće u Dinamu za mene je bio stravičan stres. Došao sam u klub koji je bio izgubljen u vremenu i prostoru. Sjećam se da nas je sudac Rauš oštetio u Novom Sadu. Mi se borimo za goli ostanak, a on tri minute prije kraja utakmice svira domaćinski jedanaesterac za Vojvodinu. Tada sam prvi put reagirao izvan svoje prirode: skinuo sam Rauša sa svih sudačkih lista! Htio sam poručiti ostalima: shvatite, sada sam ja direktor Dinama i više se prema tom klubu ne možete tako odnositi. U to vrijeme svatko je mislio da od Dinama može raditi što hoće jer nije bio ni pod čijom zaštitom.
Na koji način ste stekli takvu moć u ondašnjem FSJ-u?
– Čini dobro i dobrom se nadaj. Šest godina prije nego sam postao direktor Dinama, 1976. godina bila je kriza u FSJ-u i ja sam godinu dana bio vršitelj dužnosti glavnog tajnika FSJ. Istodobno sam bio glavni tajnik HNS-a i ministar sporta u gradu Zagrebu. Kad sam došao u FSJ, odmah sam proveo novi ustav tadašnje države u Savezu, pa tako savez u svom memorandumu nije imao samo naziv FSJ, nego i nazive na jezicima ostalih republika i pokrajina. Odmah sam aktivirao kolegij republičkih i pokrajinskih tajnika kojima sam rekao: “Vi kao predsjednici svojih saveza ravnopravni ste kolegama iz Srbije i tako se ponašajte.” Oni su dobili ugled u svojim sredinama i zbog toga su me cijenili.
Kako ste osigurali kvalitetno suđenje Dinamu u tom prvenstvu?
– Evo jednog primjera koji to najbolje pokazuje. Jednom su mi došli predstavnici sudaca iz Makedonije. Kad sam ih upitao što mogu učiniti za njih, oni su rekli: “Ništa, došli smo vas pozdraviti i prenijeti pozdrave našeg glavnog tajnika Sime Balvanskog koji nam je rekao: “Ako oštetite Antu, ne vraćajte se u Makedoniju!” Ti ljudi kojima sam dao status unutar FSJ toliko su mi bili zahvalni da su htjeli da uspijem i kao direktor Dinama.
Bez novca po naslov prvaka
Ipak, kažete da je za osvajanje naslova najveću zaslugu imao Ćiro Blažević?
– Njegova uloga bila je presudna. On je u Dinamo došao mjesec dana prije mene. Došao je spasiti Dinamo od ispadanja. Ćiro je bio pun želje i entuzijazma. Želio je dokazati da je i ranije zaslužio mjesto trenera u Dinamu. Mislim da je to razdoblje provedeno na klupi Dinama, najbolji trenerski period u životu velikog Ćire.
Jeste li imali novca za stvaranje šampionskog Dinama?
– Na računu smo imali ondašnjih tri milijuna dinara, a taksa za prijelaz igrača amatera stajala je sedam milijuna. Ipak, uspjeli smo naći zamjenu za Srećka Bogdana koji je otišao u inozemstvo.
Kako ste našli zamjenu?
– Prevrnuli smo sve i u Banjoj Luci pronašli Zlatana Arnautovića. Tvrdim vam da boljeg igrača nismo mogli naći jer je on unio žestinu i hrabrost u momčad. Nakon pobjeda na početku sezone oko Dinama se stvorila euforija. Tvrdim da su se 1982. godine u Maksimiru uskrsnuli svi elementi Hrvatskog proljeća. Pune maksimirske tribine bile su poruka: “Niste nas uništili u Karađorđevu, idemo dalje!”.
Kako ste uspjeli izbjeći da vas politika ne zaustavi u osvajanju titule?
– Imali smo sjajnog predsjednika – generala Đuku Priliku. Da je doživio 1991., sigurno bi bio na istoj strani gdje i general Janko Bobetko. Rekao sam mu: “Đuka, nitko nas ne može omesti u pohodu na titulu osim politike. U politici je tada ključnu ulogu imala vojska. Ti si dobar s generalom Čanadijem, zapovjednikom V. vojne oblasti. Odi kod njega i reci mu da je ovo u Maksimiru sportska euforija.” Tako je i bilo. Imali smo Čanadijevu zaštitu. Đuka je bio nepovjerljiv prema ondašnjim službama. Rekao mi je: “Ante, Maksimir je prisluškivan i sve ključne stvari oko kluba rješavamo u mojoj vikendici u Žažini.” Ćiro je imao bezrezervnu Đukinu podršku.
Otišli ste nakon osvojene titule?
– Imali smo Ćiru i najbolju momčad. Da mi je netko rekao da se iduće sezone nećemo prošetati prvenstvom, rekao bih mu da je lud.
Spašavanje Bobana
Četiri godine kasnije postali ste glavni tajnik FSJ-a i odigrali ključne uloge u spašavanju karijere Zvone Bobana i organiziranju prve hrvatske utakmice protiv SAD-a u Maksimiru?
– Posebna je priča spašavanje karijere Zvone Bobana. O tome nikad nisam pričao. Ključno je bilo to što njegov slučaj nije došao na Izvršni odbor Fife koja je određivala drakonske kazne za puno manje ispade igrača na utakmicama od tadašnje u Zagrebu.
Kako je FSJ odobrio utakmicu u Maksimiru protiv SAD-a?
– Kosovo je priznalo 99 država u svijetu, ali još nisu odigrali međunarodnu utakmicu. Hrvatska je uspjela to vrlo brzo. Kako? Netko je u Međunarodnoj komisiji FSJ-a bacio u koš zahtjev SAD-a za utakmicu protiv Hrvatske u Zagrebu. Jednog dana zvoni telefon i ljudi iz američkog saveza pitaju što je s tim zahtjevom. Zamolio sam ih da ga istog trenutka obnove, a čim je došao na teleprinter, ja sam im bez znanja ljudi iz FSJ-a poslao potvrdan odgovor da je prihvaćena i odobrena utakmica. Jamčio sam im sigurnost u Zagrebu te za utakmicu odredio talijanske suce, a delegat je bio iz Slovenije. U FSJ-u su htjeli minirati tu utakmicu govoreći da sam zloupotrijebio funkciju glavnog tajnika. To je bila istina, ali je pri glasovanju predstavnik Crne Gore odigrao glavnu ulogu rekavši: “Do sada smo uvijek hvalili našeg tajnika, a sada ga optužujemo za zloupotrebu. Ja neću glasovati protiv njega”. I na taj način smo u glasovanju dobili prevagu.
Šuker će ući u IO Fife
Jeste li bili na toj utakmici?
– Nisam. Istog je dana mlada reprezentacija Jugoslavije igrala u Rusiji utakmicu pa sam bio s njima.
Iz Beograda ste otišli u kolovozu 1991. godine, tek nakon što ste osigurali nastup hrvatskih klubova u europskim natjecanjima?
– Te četiri godine mog boravka u Beogradu bile su dramatične jer su se politički događaji preslikavali na nogomet. Mene su optuživali da sam Tuđmanov špijun, novine su me nazivale “Ante Pavelić”. Čak me jedan pijani četnik udario bocom u glavu.
Što kažete na izbor Šukera za predsjednika HNS-a?
– Čim je prestao igrati nogomet, Šukeru sam rekao da mora doći u HNS. Sretan sam što je došao. On će dobro voditi savez i vjerujem da će on biti prvi Hrvat koji će postati član Izvršnog odbora.
I onda krenu priče o raju u Jugoslaviji i suodgovornosti Tuđmana za rat, a u Jugi je sve bila politika i prvak se određivao u politbirou, a Srbija je evidentno bila fašistička i godinama prije rata: da nije, do njega ne bi bi došlo.