Estonska osnovna škola Tartu Raatuse Kool u drugom je najvećem gradu u toj baltičkoj državi s jedva 1,4 milijuna stanovnika. Tartu ima oko 90.000 žitelja i zovu ga intelektualnim i kulturnim središtem Estonije jer je u njemu najstarije sveučilište u zemlji.
U tartuškoj školi koju pohađa 540 učenika četvero prosvjetara iz Hrvatske provelo je početkom studenoga šest dana u sklopu Erasmus plus projekta u kojem su im se pridružili kolege iz Grčke i Cipra. Oni su iz prve ruke mogli svjedočiti estonskom tranzicijskom čudu koje ih već godinama drži na samom europskom vrhu po uspješnosti obrazovnog sustava.
Da su doista najbolji, potvrdili su i rezultati novog istraživanja PISA, i to u sve tri kategorije: čitalačkoj, matematičkoj i prirodoslovnoj pismenosti. Testirano je ukupno oko 600.000 učenika iz 79 zemalja, a 15-godišnji Estonci opet su briljirali. Za razliku od hrvatskih učenika koji su još jednom ostvarili ispodprosječne rezultate.
U čemu je, zapravo, tajna estonskog obrazovnog čuda? Mnogi će reći da jedna od najpoznatijih skulptura u Tartuu – goli likovi oca i sina koji se drže za ruke – predstavljaju esenciju njihova društvenog, a potom i školskog sustava. Figure oca i sina, naime, istih su proporcija premda je jasno kako je sin sigurno predškolske dobi. No, baš takav pristup simbolizira ono po čemu je Estonija danas toliko posebna: odnos prema najmlađima.
Dijete je na toj skulpturi potpuno ravnopravno s odraslim čovjekom. Iste je visine, držanja, pa i veličine spolovila. Od malih ih se nogu, dakle, uči ravnopravnosti, samostalnosti, uključenosti. Ali i odgovornosti koja proizlazi iz toga. U osnovnoj školi Tartu Raatuse Kool, primjerice, samo je jedan zahod. I to zajednički za sve: dječake, djevojčice, učitelje, ravnatelja, roditelje. A jedna je i garderoba u koju svoju odjeću ostavlja svatko onaj tko boravi i radi u školi. Ravnatelj će se zato često odijevati zajedno s prvašićem i svima je to potpuno normalno i prirodno.
Svi u školi nose papuče, one su obvezne. Učenici, prosvjetari, ravnatelj, roditelji koji dolaze na informacije. Ako nemaju papuče, dobit će plastične navlake za obuću. Iste onakve kakve na cipelama moraju imati predsjednik države, premijer i ministar prosvjete ako nogom žele kročiti u školu. A i kaput će, bogme, morati objesiti u zajedničku garderobu. Jer druge jednostavno nema.
Svi su jednaki. Ravnopravni. Uključivi i samostalni. Tajna estonskog školskog sustava svakako leži na temeljima zdravog društva u kojem se, recimo, o korupciji uopće ne govori. Nema je u javnom prostoru jer je doista – nema. Odnosno, toliko je raritetna i domicilnom stanovništvu teško shvatljiva da se o njoj kao problemu uopće ne razmišlja. Estonija je prostor u kojem možete napredovati, ispuniti se i dokazati u različitim segmentima ljudskog djelovanja isključivo svojim znanjem i kompetencijama. Nema kumova, rođaka i partijskih veza u javnim službama. Samo najbolji i najmarljiviji.
– Sve tamo počinje od odgoja kod kuće. Djeca su od malih nogu skromna, socijalizirana, samostalna, vrijedna. Takva su poslije i u školi. Jedna učenica iz Estonije koja je u travnju bila na razmjeni u našoj školi s ocem je napravila pravu pravcatu drvenu kuću. I to nije nikakva iznimka, već pravilo. Kod njih u svakoj situaciji vrijedi ona “do it yourself”. Dakle, napravi sam sve što možeš. Nose šalove i kape koje sami štrikaju doma, a u svakoj kući naprave pravu saunu u kojoj često uživaju. Sauna je i u školi, djeca u nju rado odlaze za vrijeme tjelesnog – kaže Vedran Janković, nastavnik tehničke kulture i informatike u Osnovnoj školi Fran Koncelak iz Drnja kod Koprivnice. On je s troje kolega iz iste škole boravio u Estoniji u sklopu Erasmusa, i to u projektu SLAM (STEM learning activities & methods) kojim se naglašavala važnost aktivnog rada u STEM području, usavršavanja stranog jezika i pojačanog korištenja napredne tehnologije u učenju i predavanju. Pridružili su mu se učiteljica biologije Dunja Valenčak, učiteljica matematike Ksenija Varović i školska knjižničarka Stjepana Kadić. Projekt će trajati do kolovoza iduće godine, a osmislio ga je tim škole iz Drnja čija je koordinatorica učiteljica hrvatskoga jezika Ana Tustonjić Dombaj.
Za estonski jezik kažu da je jedan od najtežih u svijetu, nešto između finskog i mađarskog s mnoštvom gramatičkih i pravopisnih pravila kroz čiju se šumu stranci obično teško probijaju. Zato je svladavanje tog jezika, i to onog čistog književnog, prvo s čime se svaki mali Estonac suočava vrlo brzo nakon rođenja.
– Ima vam jedna ogromna knjiga s hrpom pravila koja klinci moraju savladati. Oni moraju biti pismeni i to je temelj od kojeg kasnije sve polazi i nadograđuje se. Od malih nogu uče se gramatika i pravopis, a djeca potpuno pismena dolaze u školske klupe. Njima je jezik toliko važan da ga intenzivno uče i doma i u vrtićima. I od malih nogu ih se uči da budu samostalni, svoji – prenosi svoje impresije iz boravka u Estoniji školska knjižničarka Stjepana Kadić.
Učitelji iz Podravine osobno su se uvjerili kako nije nikakvo pretjerivanje kad se govori da je riječ o najpametnijoj zemlji u Europi s vrhunskim obrazovnim sustavom. U Estoniji su učitelji iznimno cijenjeni u društvu i to se vidi na svakom koraku. Javne vlasti to vrlo dobro znaju pa se trude osigurati im odlične radne uvjete i dobra primanja. Prosječna učiteljska plaća je oko 10.000 kuna, a cijene u dućanima kao u Koprivnici. Školovanje je besplatno i to kod njih doista znači besplatno: država pokriva troškove udžbenika, školske kuhinje, javnog prijevoza, radnog materijala. Osnovna škola traje devet godina.
No, zato će učitelji i nastavnici koji ne postižu rezultate koji se od njih očekuju otkaz dobiti bez komplicirane procedure i sindikalnih zanovijetanja. Takve ovlasti ima školski ravnatelj i tu nema previše drame. Prosvjetari koji ne zadovolje očekivanja škole dobit će svu potrebnu pomoć, pa i dodatnu edukaciju, da postignu očekivanu razinu rada s djecom. No, ako i to ne pomogne, izgubit će posao jednostavnom odlukom ravnatelja. Bez prava žalbe. Jer oni za djecu traže samo najbolje.
– U školi u kojoj smo bili čest je običaj da učitelj koji je tog časa slobodan ode kolegi na sat. Ne zato da bi kritizirao, već da bi nešto naučio, a možda i sugerirao što kod drugih treba popraviti. I tu nema ljutnje, svi takav pristup prihvaćaju kao posve normalan jer je svima u interesu da budu bolji – primjećuje Stjepana Kadić. U školi u Estoniji, za razliku od Hrvatske, nema vanjskog vrednovanja jer za tim doista nema potrebe. Školski ravnatelj ima čak šest pomoćnika koji se brinu o različitim segmentima u radu škole. Jedan pomoćnik, primjerice, zadužen je isključivo za školske projekte, ovog časa vodi ih osam i plaćen je samo za to. Prosvjetari koji su u Drnju zaduženi za provedbu Erasmusa pak to rade bez naknade i uz obavljanje svakodnevnih zadaća na nastavi. Nitko ih i ne pita rade li na tome izvan radnog vremena. A rade jer drukčije inače ne bi dospjeli.
Ravnatelj estonske škole ima diskrecijsko pravo novčano nagraditi učitelje i nastavnike koji su tijekom godine postigli iznimne rezultate za školu. Novac za nagrade osigurava država. Za vrijeme boravka drnjanskih prosvjetara u Estoniji nagrađeno je troje najboljih. To, dakako, znači da ta baltička država za obrazovanje u proračunskom postotku izdvaja više nego drugi. Svakodnevna nastava posebna je priča. Nema papira, sveden je na najmanju moguću mjeru. Učenje se odvija na pametnim pločama, internetu, laptopima, iznimno i na mobitelima koji su inače nepoželjni u školi. Dopušteno ih je rabiti samo ako je to u svrhu svladavanja gradiva. Tableta uopće nema, a i domaće zadaće svedene su na minimum. Učenici se u školi zadržavaju otprilike po osam sati i tamo odrade sve što treba. Iznimka su rijetke zadaće iz matematike i jezika. I tu je na djelu ravnopravnost: ako prosvjetari nakon 16 sati potpuno zaborave na školu, sustav želi da tako bude i s djecom.
Učionice imaju staklene zidove okrenute prema hodnicima, pa je unutrašnjost učionice svima vidljiva. No, to ne ometa koncentraciju na nastavi. Nema pravokutnih stolova i klasičnih školskih stolaca. Stolovi su nepravilnih oblika koji se mogu spajati poput slagalica, a stolci su na kotačima. U prostorijama ima i kauča, fotelja, trosjeda. Učenik se usred sata može sa svojeg stolca preseliti na kauč ako mu je tako lakše pratiti nastavu. Estonci drže kako je upravo sloboda kretanja ključna za nesputanost učenika, koja ih oslobađa i potiče na produktivniji rad.
Za razvoj fine motorike, rada mozga i preciznosti sastavni dio nastave su sati pletenja i kuhanja. Poseban prostor zauzima dvorana namijenjena plesu i dramskim skupinama. Za hrvatske prilike neobično je da je školska knjižnica dio otvorenog prostora, širokog hodnika. Posebnu pažnju pak privlače krugovi među policama u kojima se učenici i učitelji mogu odmarati te nesmetano čitati. Na školskim hodnicima može se vidjeti i terapeutski pas socijalne pedagoginje.
Posebno je važna tjelovježba. Oko škole nekoliko je igrališta, neka i s umjetnom travom, atletska staza, glavna sportska dvorana za košarku i ostale sportove u zatvorenom, teretana, dvorana za džudo i hrvanje te sauna koja je sastavni dio života svakog Estonca. U hodnicima su stolovi za tenis i nogomet, a odmor se može provesti i u separeima za odmaranje i slušanje glazbe.
– Kad smo došli u Tartu, padala je kiša. Učitelj tjelesnog s klincima je bio vani po kiši na umjetnoj travi. Igrali su nogomet. Pozdravili smo se i primijetili da će svi pošteno pokisnuti na igralištu. “Nismo od šećera”, odgovorio nam je estonski kolega, “to je samo kiša.” Inače, u školi se prešutno zabranjuje i markirana sportska odjeća. Nema Adidasa i Pume, to nije dopušteno, samo jednostavna odjeća – naglašava Vedran Janković.
Hrvatska prosvjetna delegacije primijetila je i da ravnatelj na posao dolazi u poderanim, starim trapericama, a jedan je kolega imao rupu na vesti ispod pazuha. No, nitko se na to ne obazire. Bitno je da je odjeća čista. Zato su svi izuzetno ekološki osviješteni. Estonska djeca koja su boravila u školi u Drnju nisu se mogla načuditi silnom papiru koji se koristi u nastavi. “Pa koliko ste vi za to ubili pingvina”, pitali su. Ubijanje pingvina, inače, njima je sinonim za uništavanje prirode i nepotrebno trošenje prirodnih resursa. Isti je slučaj bio i s grijanjem. Prigovorili su da je u školi vruće i da svi hodaju u kratkim majicama.
– Kad su prvi dan sjeli za stol da ručaju, primijetio sam da su odmah vratili plitke tanjure u kuhinju. Time su, kažu, spasili život barem jednom pingvinu. Brzo smo shvatili da žele uštedjeti na potrošnji vode i deterdženta za suđe. Moram vam priznati da sam taj model spašavanja pingvina odmah prenio u obitelj, pa danas na pranje suđa trošimo osjetno manje nego prije – otkrio nam je ravnatelj Osnovne škole Fran Koncelak iz Drnja Ivan Pikivača.
Ekološka osviještenost vidi se i na svakom koraku u estonskom gradu u kojem su podravski prosvjetari boravili. Masovno se koristi javni prijevoz, posebno gradski električni bicikli. Mnogi učitelji iz estonske škole nemaju automobil i na posao u pravilu dolaze biciklom. Nakon svega, jedno je posve sigurno: estonski model nije moguće preslikati na Hrvatsku. Jer ovdje nije riječ o obrazovnom sustavu, već filozofiji života. I onoj skulpturi gologa oca i sina s početka priče.
Uz sve nevolje koje su se svalile na Hrvatsku, samo joj jos fali skolstvo poput estonskog, ili nekog slicnog nemu ( dansko, finsko, svicarsko, singapursko ,,,,,,,,). Pa tko bi onda gasao za HDZ, SDP, IDS, HNS i njihove priljepke?