Kad ju je u svibnju vrtićka psihologinja upitala u koji bi od programa željela upisati svoje dijete, majka petogodišnje Tine nije dvojila: u engleski, dakako. Premda je očekivala takav odgovor, psihologinja se nije libila savjetovati majci nešto drugo, npr. dramsku skupinu u kojoj će djevojčica samopouzdanje stjecati obogaćivanjem materinskoga jezika.
Tina, koja je u dobi od pet godina ponekad zamuckivala, s početkom jeseni krenula je u dramski program, u kojem je dobivala poticaje u pričama, predstavama u kojima su i drugi mogli izraziti svoju osobnost. U proljeće je za vrtićku predstavu smislila vlastite rečenice kojima je majci izmamila suze, a u prvi je razred krenula puna samopouzdanja, ne zamuckujući i s vlastitom željom da, kao i njezine družice iz škole počne učiti engleski jezik.
Istinit događaj iz zagrebačkoga vrtića sa sretnim završetkom bolji je pokazatelj roditelju kada upisati dijete na tečaj stranoga jezika od bilo koje vlastite ambicije, zbog koje ionako ispaštaju djeca. Ne želeći zaostajati za susjedima koji svoju djecu upisuju na tečajeve stranih jezika, što su u nas postali i moda i potreba, nerijetki se raspituju mogu li već i trogodišnjaci učiti engleski, njemački, francuski. Da s odlukom ne treba žuriti, ali i da treba uvažavati vlastita iskustva, najbolje potvrđuje primjer drugih. U većini europskih razvijenih zemalja djeca početno uče strani jezik u dobi od 6 do 11/12 godina, jer ga i kao predmet u školi dobivaju kad navrše 11 ili 12 godina.
Hrvatska prije Europe
Za razliku od primjera razvijenih zemalja, Hrvatska se može pohvaliti dugom tradicijom učenja stranih jezika. Engleski je eksperimentalno uveden u drugi razred nekoliko zagrebačkih osnovnih škola još 1977. godine, a 1991. godine pokrenut je Projekt učenja stranoga jezika u prvom razredu osnovne škole, u kojem su djeca, npr. u zagrebačkoj OŠ Tina Ujevića engleski učila pet sati na tjedan. Zbog nedostatka novca, širenje tog projekta što je provođen u nekoliko hrvatskih gradova, neizvjesno je. Uz to je u našoj zemlji već školske godine 1992./"93. pokusno pokrenut Projekt ranog učenja stranih jezika u dječjim vrtićima Zagreba, u kojem sudjeluju djeca od 4 do 6/7 godina. Među superrevizorima je tog pokusnog programa i prof. dr. Mirjana Vilke, koja ističe da mlađa djeca, u usporedbi s onom koja su prošla pubertet mnogo lakše i uspjelije usvajaju fonetički sustav stranog jezika. S djecom koja u cjelodnevnom primarnom programu usvajaju engleski jezik u zagrebačkom vrtiću "Potočnici" već osmu godinu rade dva vrsna stručnjaka: Mirjana Tomašević-Dančević, profesorica engleskoga jezika, povijesti umjetnosti i likovne kulture, te Andreja Silić, profesorica pedagogije i odgojiteljica savjetnica. Skladno se dopunjuju u pružanju različitih sadržaja djeci koja engleski uče u situacijama.
Samopouzdanje kroz glazbu i igru
U skupini prof. Tomašević i prof. Silić djeca imaju otvoreno uho za brojne poticaje i ni na što nisu prisiljena. Ne moraju spavati ako ne žele nego leže, slušaju glazbu, pjesmice i priče na engleskome jeziku. Kroz situacije usvajaju govor, a ne uče gramatičke strukture. Kako vrtić ima raznovrstan didaktički materijal, uz ostalo i slikovnice i videokasete (BBC, Oxford) na engleskome koje i roditelji mogu nabaviti u Algoritmu, djeci nikad nije dosadno.
Premda ima izuzetaka, i prof. Tomašević i prof. Silić kažu da u početno cjelodnevno učenje engleskoga jezika nije preporučljivo uključivati djecu koja nisu navršila četiri godine. Na tečajeve engleskoga ili nekoga drugoga stranoga jezika (2X1 sat u tjednu, što stoji 180 kn na mjesec) djecu bi trebalo slati kad navrše pet godina. Kako djeca do 7. godine brzo uče strani jezik, ali ga i brzo zaboravljaju, nužno ga je nastaviti učiti u školi. Važno je pratiti stupanj djetetova znanja, jer će na nekom početnom tečaju, kad pođe u školu, djetetu koje je prošlo cjelodnevni vrtićki program biti dosadno. U svemu najvažnije je ipak da poticaj za učenje stranoga jezika bude nenametljiv, kroz igru i glazbu, kako bi dijete puno samopouzdanja zavoljelo i druge običaje, drugu kulturu. U tome ga trebaju voditi iskusni profesori i odgajatelji, a ne priučeni govornici, ljudi koji su završili dva, tri stupnja nekoga stranog jezika i već se smatraju sposobnima poučavati najmlađe. Takvih primjera, na žalost, ima, pa bi se roditelji, prije nego upišu djecu u englesku igraonicu ili tečaj trebali raspitati o stručnim kvalifikacijama poučavatelja.
Piše Maja MATKOVIĆ
