U Fatimi, portugalskom mjestu 190 kilometara od glavnoga grada Lisabona, djeci pastirićima ukazala se u Blažena Djevica Marija u svibnju 1917., kada je svijet plamtio u Prvom svjetskom ratu. Točnije, ukazanja su započela 13. svibnja nepismenim pastirima Luciji (10), Franciscu (9) i Jacinti (8), kada su napasali stado u dolini Cove da Iria, dva i pol kilometra udaljenoj od Fatime.
Pokazala ognjeno jezero i demone
Oni su, napasajući ovce, oko podneva opazili bljesak, prestrašili su se oluje i pohitali su kući. No uskoro ih zatekao i drugi bljesak, snažniji od prvoga. Nakon nekoliko koraka, ispred jedne niske česmine, hrastića, zastali su i ostali bez daha, kako je posvjedočila u svojim pismima biskupu najstarija vidjelica Lucija don Santos. Naime, na zelenoj krošnji drveta, visokog oko jedan metar, vidjeli su “divnu Gospođu, svu od svjetla, sjajniju od sunca“, koja je, po Lucijinu svjedočenju, izgledala kao da je u dobi 15 do 18 godina “u haljini satkanoj od svjetla, bijela poput snijega, a rukavi prilično uski”. Na sebi je imala “lagani bijeli plašt, obrubljen zlatom, koji joj je padao od glave do stopala”, “ruke su bile sklopljene, o desnoj joj je visjela krunica od bijelih zrnaca, koja je završavala blistavim, malim križićem”. Jedini ukras bila je bijelo-zlatna traka koja joj je padala od prsa do struka… Lice joj je bilo “neizrecivo nježno, divnih crta, a oko glave svijetla aureola”, posvjedočila je biskupu Lucija dodavši da, “kako god je opisivala, sve to ne kaže ništa prema tome kako je izgledala”.
Ukazanja su slijedila nakon toga svakog mjeseca, a za toga prvoga Gospa se djeci obratila riječima:
“Ne bojte se, neću vam učiniti nikakvo zlo.”
Rekavši kako dolazi s Neba, djeca su je pitala hoće li i oni u Nebo, a Lucija je pitala i što je s njezinim prijateljicama koje su nedavno umrle. Sljedećeg mjeseca, u lipnju, na istom mjestu i u isto vrijeme, Gospa je rekla Luciji da mora naučiti čitati i pisati te da će uskoro uzeti sa sobom Franju i Jacintu, a Lucija će ostati na zemlji jer se Isus njome želi poslužiti. Nakana mu je da se svijetom proširi pobožnost Marijinu Bezgrešnom srcu. Treći susret s Gospom, u kolovozu, bio je kako su svjedočila djeca, najstrašniji. Naime, Gospa je djeci pokazala ognjeno jezero te u njemu demone i duše u paklu koje su bile u bestežinskom stanju, vrcale su kao iskre iz plamena, nošene nevidljivom silom na sve strane, poput užarena ugljevlja. Djeca su čula krike i vapaje demona i duša, gotovo su se ukočili i zanijemili od prizora.
Četvrto ukazanje 13. kolovoza onemogućeno je jer je policija odvela djecu u zatvor, ali im se Marija ukazala 19. kolovoza, dok su čuvali ovce na istom onom mjestu. Ponovno je naglasak stavljen na molitvu krunice i molitvu za grešnike, jer mnoge duše idu u pakao zato što nitko za njih ne moli, nitko se za njih ne žrtvuje.
Na peto ukazanje došlo je više od 25.000 ljudi iz svih krajeva Portugala. Marija je poručila da i dalje ustrajno mole krunicu za okončanje ratnih razaranja. Navijestila im je da će se u listopadu ukazati zajedno sa svetim Josipom i Djetetom Isusom te blagosloviti svijet. Lucia je zamolila Gospu za neke bolesnike te nekoga gluhonijemoga i svi su u trenu ozdravili.
Na šestom ukazanju bilo je više od 70.000 ljudi i dogodilo se “čudo Sunca”, koje su vidjeli svi nazočni. Marija je rekla djeci da želi da se na tome mjestu podigne kapelica, nakon čega se predstavila:
“Ja sam Blažena Djevica Marija od krunice.” Objasnila je da želi da se svakodnevno moli krunica. Rekla je kako će se rat doskora okončati, vojnici će se vratiti kućama. Ali ljudi moraju promijeniti svoj život, obratiti se, moliti za oprost grijeha.
Otišla u samostan u Neveresu
Crkva je priznala 18 ukazanja koja su se dogodila u francuskom mjestu Lourdes, gdje su četvrtak 11. veljače 1858. Bernadette Soubirous (14), njena sestra Tionette (12) i njihov mali prijatelj Jeanne Abadie (13) otišli su u šumu, po drva. Hodali su do Massabielle i ugledali su špilju pred kojom je tekla rijeka. Bernadette Soubirous je počela skidati cipele i čarape htijući bosonoga ući u vodu. Tek što ih je skinula, začula je neki zvuk poput naleta vjetra. Ponovno je čula isti zvuk i, kada je pogledala prema špilji, ugledala je u krajnjem gornjem uglu neku prekrasnu gospođu odjevenu u bijelu opravu s plavim pojasom i sa žutom ružom na stopalima. Gospođa je prstom pozvala Bernadette da se približi. Bernadette se gotovo ukočila od straha. Spontano je zgrabila svoju krunicu i pokušala se prekrižiti. Ali to nije mogla učiniti sve dok se i gospođa nije prekrižila; gospođa je i sama imala krunicu, ali s velikim sjajnim križem. Dok je Bernadette molila krunicu, vidjela je i gospođu kako prebire po zrncima krunice, ali ne miče ustima. Ovo je viđenje trajalo jedno 15 minuta. Druga djevojčica nije vidjela ništa, ali Bernadette je djeci ispričala o viđenju i vijesti su prenijeli majci Soubirous.
Ukazanja su uslijedila svakoga dana, ali onda je nastala pauza od tri tjedna, do svetkovine Blagovijesti. Bernadette je tijekom noći od 24. na 25. ožujka odjednom osjeti velik poriv da ode do špilje Massabielle. U pet sati ujutro kreće prema špilji, u pratnji nekih svojih rođaka. Premda je rano, nekoliko ljudi, uključujući šefa policije, nalazi se kod špilje. Čim je Bernadette stigla, ugledala je Gospu. Ostala je oko sat vremena u ekstazi, gledajući u Gospu. Tri puta je upitala Gospu za ime. Gospa joj se samo nasmiješila, a nakon što se Bernadette ohrabrila i četvrti put je upitala za ime, dobila je odgovor: “Ja sam bezgrešno začeće.”
Ta Gospina izjava potvrdila je nauk pape Pija IX. o bezgrešnom začeću Blažene Djevice Marije, za koje neuka Bernadette nikako nije mogla znati pa je to njezinu biskupu bio znak da se radi o nadnaravnom događaju i da djevojčica nije izmislila da je vidjela Gospu.
Nakon te ključne objave ponovno slijedi nekoliko predaha u viđenjima da bi za osamnaestog ukazanja, u petak 16. srpnja 1858., na svetkovinu Gospe od Karmela, Bernadette Soubirous osjetila snažan unutarnji poriv da ode do špilje i odlazi onamo oko 20 sati. Još od prethodnog ukazanja vlasti su ogradile spilju sukladno dekretu od 10. lipnja 1858. i zatvorile prilaz spilji. Bernadette je kleknula na drugoj obali rijeke Gave, zajedno sa svojom tetkom Lucille. Bila je kraće vrijeme u dubokoj ekstazi, baš kao i ranije, prije nekoliko mjeseci. Kada su ju kasnije pitali što joj je Gospa rekla, odgovorila je: “Ništa”, ali je dodala da Gospa nikada ranije nije bila tako lijepa kao sada.
Nakon toga ukazanja, Bernadette Soubirous se ponovno vratila svom uobičajenom životu u vjeri, što za nju znači njegovati potpunu vjernost Bogu, svakoga dana, postavši osobom kojoj su se divili, smatrali je važnom, ali su je i odbacivali. Njezinim je roditeljima sve to veoma teško palo, osobito snažni pritisci javnosti. No Bernadette je ostala posve normalna, jednostavna, poštena i odana djevojčica. Ostala je mirna i otvorena duha s obzirom na istraživačke postupke Crkve i svjetovnih vlasti te se odlučno opirala njihovu bezobzirnom ustrajavanju, dok im je stalno morala ponavljati o ukazanjima ono što je već rekla. Polako joj se razvijala odluka da ode u redovnice te je odlučila ući u samostan u Neversu.
Uvijek su kod tih ukazanja neki pastiri i ovce. Kasnije se u tim pričama spominju samo pastiti, a što se dešava s ovcama s početka priče? Idu li ovce u raj ili završavaju na ražnju?