Posljednjih je dana domaće tržnice preplavilo prvo sezonsko, uglavnom uvozno voće i povrće. Španjolske jagode, talijanske trešnje i marelice, argentinsko grožđe tek se rijetko nude po cijeni manjoj od 20 kuna, a slično je i s rajčicom, paprikom i krastavcima. Tek se na rijetkim štandovima može naće domaće "zelenje", kojemu je cijena pak i 10 kuna viša od onoga iz uvoza.
Proljetni su mrazevi, govore u Hrvatskoj voćarskoj zajednici, gotovo uništili ionako malu domaću proizvodnju te su tržište voćem i povrćem preuzeli uvoznici.
- Prema podacima Hrvatske gospodarske komore, lani je u Hrvatsku voća uvezeno za 120 milijuna dolara. Kako je sada sigurno da će domaćeg uroda zbog mraza biti manje gotovo 80 posto, uvoz bi ove godine mogao biti i veći - veli Frane Ivković, glasnogovornik HVZ-a, koji je i jedan od većih domaćih voćara. Realna bi cijena, primjerice jagoda, govori, trebala biti 12 kuna. No, to voće dopremljeno iz Španjolske stoji 16 kuna, a jagodama dopremljenima iz Vrgorca, Zadra ili okolice Zagreba cijena doseže čak 24 kune. Visoke cijene proizvođači pravdaju činjenicom da su domaće jagode svježe i kvalitetnije jer nisu prevalile tisuće kilometara te ih se nije moralo prskati. U Hrvatskoj voćarskoj zajednici naglašavaju kako je to posljedica poremećenih tržišnih odnosa.
- Nigdje u Europi proizvođači ne prodaju sami svoj urod, nego to čine trgovci s kojima je ugovoren godišnji otkup. Kako kod nas voćari nemaju sigurne kupce, sami moraju i prodavati, pa se događa da trpe potrošači - veli F. Ivković.
Osim vremenskih neprilika, za sve manju hrvatsku voćarsku proizvodnju kriva je, objašnjava F. Ivković, nebriga za nasade i zaostajanje za svjetskim tehnologijama. Samo mandarinki imamo dovoljno za svoje potrebe, a sve ostalo moramo uvoziti, pa čak i jabuke koje smo nekad izvozili. Tome se ne treba čuditi jer, kako ističe F. Ivković, suvremenih plantaža, primjerice, trešanja i krušaka uopće nemamo, sa sadnjom nasada bresaka tek se počinje, a kako vremenske nepogode već nekoliko godina zaredom pogađaju jabučnjake, i toga je voća sve manje. Stoga je jasno zašto ponudu diktiraju uvoznici i zašto domaći urod postaje rijetkost te zašto je gotovo upola skuplji od onog talijanskoga ili španjolskoga.
S. Lauš-Mrvelj
