To da se rektorima trebaju smanjiti plaće jer da ni ministri, pa ni sam premijer, ne primaju takve iznose, jedno je od najjadnijih opravdanja koje sam čuo u posljednje vrijeme. Po čemu su to premijer, ministri i ostali slučajni prolaznici u vladi referentna vrijednost da bi se po njima ravnale bilo čije plaće?! Ako se doista preplaćeni rektori trebaju s nekime uspoređivati, neka onda to budu profesori, trgovkinje na blagajnama, radnice i radnici u rijetkim tvornicama i brodogradilištima.
Gule narod, rijetki krumpire
Nerazmjer u primanjima u Hrvatskoj nije \"hrvatski sindrom\" nego svjetsko pravilo jer se sve vlasti, pa tako i ove tugaljive hrvatske, ponašaju kao kolektivni Superhik. Bijesno otimaju siromašnima da bi bogatije učinili još bezobraznije bogatima, a sirotinjom napravili sve one koji se još nekako otimaju legaliziranoj hajdučiji. Vlada nikako ne može i ne smije biti mjerilo za objektiviziranje nečije zarade. Jer ako se ipak uzmu nesnosno idiotski parametri kojima kapitalizam vrednuje uspjeh, a na koje se ustrajno ova hrvatska vlast poziva, i koji se navodno temelje na radnoj učinkovitosti, onda bi za ovaj svoj posao članovi sadašnje garniture trebali još plaćati svaki po 200 kuna zato što ih se pustilo da zauzmu funkcije i ponesu titule koje im ne pripadaju. Sve prošle garniture, jasno, trebale bi nam za istu stvar platiti zaostatke. Vrtoglavi iznosi koji su si u džepove gurali rektori treba rušiti ne samo zbog toga što i oni rade poslove sumnjive kvalitete, isključivo zbog toga što oni koji u ovoj zemlji izdvajaju za zdravstvo i školstvo više nemaju što jesti.
Što se političara tiče, oni su ionako precijenjeni, njihove uloge su, uz časne iznimke, zazorne zdravom razumu i osjetljivu želucu, a svoje mandate isključivo podrede vlastitom političkom opstanku. Za opće dobro rade jedino po kazni. Čobanković je dva mandata bio ministar i tek kad je uhvaćen u neinteligentnom kriminalu, priznao je krivnju, nagodio se s tužiteljstvom pristajući na kaznu koja se eksplicite definira kao rad za opće dobro. Onda su se svi strčali da vide što Čobanović radi po kazni jer bi to što guli krumpire trebalo, kao, biti smiješno. Kada sam čuo za nagodbu, mene je više zanimalo što je Čobanković, osim znamenita utapanja na raftingu, radio spomenuta dva ministarska mandata. A koliko smo takvih u ovih dvadesetak godina prevalili preko glave. I da je barem svaki od njih svoje eventualne i ne teško zamislive grijehe okajao guljenjem krumpira. Kolika bi to hrpa danas bila. Umjesto da ih biramo da rade za opće dobro mi ih biramo da bismo im omogućili ulazak u zonu bez odgovornosti.
Bratoubilački rat
Glava će vam biti na ramenima sve dok budete slušali i provodili, dok budete korisni i dok vam u prilog ide politička matematika. U resoru vam može vladati kaos, možete cijelu naciju iracionalno pretvoriti u taoca jednog nesuvislog zakona, možete sjednice vlade stenografirati ćirilicom. Ništa vam se neće dogoditi, jer glupost, samoživost, nepoštenje, beskičmenost, pokvarenost u politici postaju kvalitete. Istini za volju, sve nabrojeno smatra se općom kvalitetom danas u društvu, ali s tom razlikom da vama, u \"civilstvu\", glava svakog dana visi na egzistencijalnom panju. Vi ne samo da ne možete raditi za opće dobro, vama ne dopuštaju da radite za vlastito kad morate raditi za njihovo dobro. I tu se krug logično zatvara.
Čobanković će i dalje guliti krumpire, vlada će i dalje guliti vas, rektori će i dalje imati visoke plaće, radnici će raditi i bez plaće, Hrvatska će se zvati sretnom zemljom. Zanima me koliko bi se njih otimalo za mjesta u saboru ili u vladi da su i tamo plaće, recimo, pet-šest tisuća kuna. Ili za mjesto europarlamentarca koji mjesečno zarađuje kao prosječna hrvatska odbojkaška momčad u sezoni. Bi li i onda bilo gužve na izbornim listama, a pravi bratoubilački rat prethodio njihovu sastavljanju. Kako bi bilo lijepo gledati sav taj klatež na jednom jednostavnom poslu, bez puno filozofije, glupih i praznih fraza kojima se opravdava ništavilo, na poslu čiji se rezultati vide odmah i bez mogućnosti zamagljivanja i skrivanja iza arogancije. Kada jednog dana ne bude hrvatske države, pa ni države kao institucije uopće, sve će ovo možda biti smiješno. Možda bi i nama bilo grozomorno smiješno da sve to ne moramo i živjeti. Iz dana u dan, iz gluposti u glupost, iz vlade u vladu...
