Ako se arhiva crne kronike otprije godinu dana prevede na statistički
jezik, proizlazi da se u Hrvatskoj mjesečno ubije jedan tinejdžer,
što je zastrašujući podatak. Međutim, stručnjaci
priznaju da, iako klinički podaci upućuju na sličnost situacije s
većinom europskih zemalja, a podaci govore da svuda u svijetu suicid u
adolescentnoj dobi raste, i to neočekivanom brzinom, na žalost, nema
adekvatnih znanstvenih studija za Hrvatsku.
Danas je suicid među djecom od 10 do 14 godina postao treći vodeći
uzrok smrti. Prema mr. Vesni Hercigonja-Novković više
adolescenata i mlađih odraslih umre od suicida nego od tumora, srčanih
bolesti, side, urođenih mana, moždanih udara te bolesti pluća zajedno.
– Djeca nemaju koncept o smrti razvijen kao odrasli.
Istraživanja su pokazala da suicidalna djeca vjeruju da je smrt
nešto privremeno, ugodno stanje koje će ukloniti svu
napetost i tugu te razriješiti sve probleme. Adolescenti pak
na smrt gledaju kao na nešto trajno i konačno, ali su ipak
podložni svom emocionalnom utjecaju pa kad su pod stresom, na smrt
počinju gledati nešto drukčije, a ne na način konačnosti
– navodi psihijatar dr. Domagoj Štimac iz
Poliklinike za zaštitu djece.
Premda se u većini slučajeva nakon tragedije u obitelji i među
prijateljima ističe kako nije bilo nikakvih znakova upozorenja,
istraživanja su pokazala da suicidu prethodi mnogo znakova upozorenja:
povlačenje iz socijalne okoline, promjene u ponašanju,
gubitak dotadašnjih interesa, poteškoće
sa spavanjem i prehranom, verbalne poruke tipa
“ništa nema smisla” ili “bolje
da me nema”, slabija koncentracija, pad školskog
uspjeha i dr.
Različiti razlozi
Muški i ženski adolescenti razlikuju se po načinu na koji se
pokušavaju ubiti, a različiti su i razlozi zbog kojih se
odlučuju na taj čin. Muški se ponašaju
riskantnije, pa su i ozljede i realizacija suicida kod njih
češće, iako žene češće pokušavaju.
Razlozi samodestruktivnog ponašanja, s kojima se u
Poliklinici susreću, povezani su s traumatizirajućim doživljajima ili
nekom vrstom zlostavljanja, ali i gubitkom bliske osobe.
Školska psihologinja Ivana Sabol ističe još jedan
upozoravajući simptom, koji se često zanemaruje jer se ne dovodi u
izravnu vezu s opasnim ponašanjem.
– Često od mladih čujemo da im je dosadno. Dosada može biti
vrlo opasna jer ne potiče zdravu aktivnost. Dosada je pomanjkanje
interesa, ne samo za učenje, sport, glazbu, nego i za druge osobe. Tako
nastaju emocionalno nestabilne osobe, koje nisu sposobne pokazati svoje
emocije, prepoznati osjećaje drugih, suosjećati, davati i primati.
Život gubi smisao – opisuje I. Sabol.
Stanja roditelja
Navodi i da djeca u pubertetu teško podnose stanja svojih
roditelja, koji se rastaju, gube posao i bore s egzistencijalnim
problemima. Muče ih i seksualni problemi, neodlučnost pri izboru
škole i zanimanja, mnogi su nesigurni, imaju negativnu sliku
o sebi i pokušavaju ne pokazati koliko trebaju pomoć
odraslih. Žele ostaviti dojam odraslih i neovisnih osoba. Ako ne
uspijevaju, povlače se u sebe ili glume ono što nisu.
Zanimljivo je da se gotovo u pravilu o djetetu koje si je oduzelo život
govori kao o mirnom, povučenom, odličnom učeniku i sl., pa je
šok okoline veći.
– Riječ je o djeci koja nemaju adekvatne mehanizme suočavanja
sa stresom, već ga potiskuju i trpe dok mogu, te onda reagiraju na
jedini za njih mogući način, a to je bijeg od realiteta, ne zato
što bi se htjela ubiti, nego zato što im je
preteško – objašnjava dr.
Štimac. Osnova je prevencije, kaže, prepoznavanje
visokorizičih faktora – simptoma suicidalnosti, pa je
kontinuirana edukacija stručnjaka, ali i roditelja, važan element.
Školski su programi obrazovni, a manje odgojni. Malo je
dobro opremljenih škola, mnoge nemaju psihologe, a pedagozi
su zaduženi za “učinkovitost” u nastavi, opisuje I.
Sabol.
– Roditelji nedovoljno surađuju sa školom ili su i
oni više zainteresirani za rezultate djece, a
manje za njihove osjećaje i emocionalnu stabilnost. Mnogi misle da je
pokazivanje brige isto što i pružanje ljubavi. Većina
roditelja traži pomoć tek ako je u pitanju školski uspjeh
– upozorava Sabol.
Isključenost
Fenomen tinejdžerskih suicida, začudo, nije bio predmetom
socioloških studija, pa je tu bilo teško naći
sugovornika.
– Ipak, ne mogu ne istaknuti problem socijalne isključenosti
mladih, kao i nejasnu viziju perspektive te prevelika očekivanja koja
im se nameću u osjetljivim “teen” godinama
– napominje sociolog doc. dr. sc. Renato Matić, koji se bavi
devijantnim ponašanjem.
Problem socijalne isključenosti može biti prisutan, kaže, iako je osoba
na izgled okružena prijateljima i obitelji, ali su kontakti
površni. Možda je, kaže, u našem
društvu i važniji uzrok nemogućnost upravljanja
perspektivom, jer djeca svjedoče da se od poštenog rada ne
može živjeti.
