Jedna je saborska replika pokrenula cijelu lavinu reakcija u zemlji pa je zbog nje Ministarstvo zdravstva odaslalo inspekcije na ginekološke odjele diljem Hrvatske. Kiretaža bez pomoći anestetika koju je proživjela i o kojoj je javno progovorila saborska zastupnica Ninčević Lesandrić mobilizirala je žene koje su proživjele slična iskustva. U kratkom je roku prikupljeno 400 osobnih svjedočanstava koja govore o nehumanom, grubom i bolnom postupanju prema ženama u tim krajnje osjetljivim situacijama. Resorni ministar i ravnatelji danima ponavljaju da bolni zahvati na živo nisu praksa u hrvatskim bolnicama i da se 90 posto ginekoloških zahvata obavlja pod nekim oblikom anestezije.
Splitski šef ginekologije ne samo da je javno izgovorio detalje o ginekološkom zahvatu rađenom na pacijentici – zastupnici, nego je čak pokušao cijeli skandal prikazati kao političko podmetanje, valjda nadajući se političkoj zaštiti, kako je to uobičajeno u našem društvu, pa i u našim bolnicama. Naime, znamo da svaku smjenu vlasti prati političko kadroviranje u bolnicama, kao i to da je dobar dio liječnika politički ostrašćen i stranački opredijeljen. Ovaj put, barem javno, većinska stranka kojoj pripada splitski liječnik ogradila se od slučaja stavivši ga isključivo u domenu privatno-profesionalnog problema dotičnog liječnika.
Skeptici tvrde da će zaključak inspekcijskog nadzora biti da se svuda radi prema pravilima struke i da skandaloznih otkrića neće biti. Tim više što u nadzoru ne sudjeluju samo inspektori Ministarstva zdravstva nego i liječnici te će se formirati komisije koje će u svojim bolnicama provesti nadzor. A kolege je teško prokazati čak i kad je bjelodano da su pogriješili. Mnogi u tom slučaju traže radije da se njih iz takve vrste kontrole izuzme. Uostalom, ni velika inspekcija rodilišta prije tri godine nije dala nikakve rezultate. Udruga Roda (Roditelji u akciji) pokrenula je 2014. kampanju s ciljem zaustavljanja dugogodišnje i vrlo raširene prakse ponižavanja žena u rodilištima.
I tada su promptno prikupile 400 ružnih iskustava žena koje će cijeli život pamtiti kako su se na njih liječnik ili sestra derali kao na stoku, bahato im se obraćali, nepotrebno bolno ih pregledavali i izrugivali se s njihovim osjećajima i strahovima itd. Tri mjeseca trajala je velika inspekcija svih hrvatskih rodilišta, da bi se priča na kraju rasplinula. Tek godinu dana kasnije, nakon smrti novorođenčeta u jednoj bolnici, resorno ministarstvo dalo je neko šturo, birokratsko izvješće te velike inspekcije. U njemu je naglašeno da Hrvatska ima jako niski postotak mrtvorođenčadi i carskih rezova, bolje stojimo nego u zemljama Europske unije te da su uočene neke nejednakosti u prostoru, opremi i kadrovima, kao i različita opterećenost kadrova prema broju poroda u pojedinim rodilištima. Broj pritužbi i sudskih sporova sporadičan je te je potrebno poraditi na komunikacijskim vještinama. Zdravoseljački, pojeo vuk magare, kako to često biva s raznim povjerenstvima i radnim skupinama. Takva tijela u pravilu i donose prvenstveno političke zaključke, a stručni aspekt ostaje u drugom planu. Jer kad bi mjerodavni problem službeno priznali, sljedeći korak koji bi morali poduzeti bilo bi rješavanje tog problema, a to bez stvarne političke podrške i resursa ne ide.
Važno je pobiti prethodnika
Naš zdravstveni sustav zato desetljećima probleme samo gomila, ne rješava ih. Uopće se ne radi o 24 milijarde kuna zdravstvenog budžeta i nije rješenje upumpati više novca. Problem je sistemski i nije specifičan samo za ovaj sustav, već je riječ o generalnoj neučinkovitosti države i posvemašnjoj odumrlosti osjećaja za opće dobro.
Video: Potresna svjedočanstva žena
Zdravstveni sustav značajno je politiziran i nema kontinuiteta već se svaka nova garnitura ponaša kao da je lansirana izravno s velikim praskom. Primjerice, jedna je opcija proglasila program kojim pacijenti odmah nakon dijagnosticiranja raka u tri dana počinju s liječenjem te program koji otvara vrata bolničkih ordinacija popodne i subotom. Onda je došla druga garnitura i te programe ukinula proglasivši ih neučinkovitima. Treća je uvela novi program tzv. prioritetnih lista naručivanja, s mantrom da pacijenti sa sumnjom na tešku dijagnozu maligne bolesti u mjesec dana dobiju točnu dijagnozu i počnu s liječenjem. Kao što su se prethodnici hvalili nekim brojkama pacijenata koji su zbrinuti baš zahvaljujući njihovu programu, tako i sadašnji ministar broji one koji su, eto, zahvaljujući baš njegovu programu s liječenjem krenuli brže nego što bi to bilo bez njegova programa. A istina je, kažu mnogi liječnici, da se i bez tog programa gleda kako što prije započeti s liječenjem onih pacijenata kojima je žurnost postupka ključna za razvoj bolesti.
Desetljećima nije bilo dugoročnog sustavnog planiranja u zdravstvu. Nije bilo ni mjera ni dugoročnih kadrovskih planova koji bi projicirali koliko kojih specijalista očekujemo i trebamo i koji će nam nedostajati u određenim regijama. Naprotiv, bolnice su se klanovski osvajale shodno rezultatima političkih izbora. Razvijale su se stihijski, prema vizijama i sposobnostima pojedinca, poput međusobno suprotstavljenih utvrda, a ravnatelji i šefovi klinika bildali su pritom vlastite mišiće. Svaka je bolnica razvijala baš sve odjele, makar jedna od druge bila udaljena i samo nekoliko kilometara, i makar neki odjel imao jednu operaciju u dva tjedna. Zato sada imamo na razini statistike više liječnika nego prije nekoliko godina, a u stvarnosti ih imamo nedovoljno.
Rastezljiva pravila struke
Hrvatska je 2016. godine imala 3,3 liječnika na tisuću stanovnika, što je nešto manje od prosjeka zemalja EU koji iznosi 3,5 na tisuću. Za usporedbu, Austrija ih ima 5,13 a Njemačka 4,2. Od ulaska Hrvatske u EU, 620 liječnika odselilo se iz zemlje.
Realna je prijetnja da će ih iz mlađe generacije, koji tek studiraju i specijaliziraju, otići još više. Polagano funkcijsko spajanje bolnica mjestimice će ublažiti problem; naime, u tišini se spajaju pojedini odjeli pa, primjerice, oftalmologiju i ortopediju više nemaju obje bolnice udaljene jedna od druge 15 kilometara, nego jedna ima jednu, a druga drugu od tih klinika. No to uspijeva samo ondje gdje liječnika zaista nema, primjerice u slavonskim bolnicama. Odolijevaju one kadrovski kapacitiranije bolnice iz lokalnih sredina u kojima vlast drži druga politička opcija od nacionalne. Tako da ta spajanja neće ni izbliza potpuno riješiti problem. Liječnika nema dovoljno, a njihovo zanavljanje mladim kadrovima vrlo je upitno.
Organizacija rada s premalo ljudi i previše radnih sati za nevelike plaće, u derutnim prostorima na dotrajaloj opremi – nije optimistična formula za javno zdravstvo. Iako su hrvatski liječnici u velikoj mjeri vrlo stručni i predani, rad u hrvatskim bolnicama često nije prema standardima. Nadzor iz 2015. pokazao je da samo tri rodilišta u Hrvatskoj (KBC Zagreb u Petrovoj, KBC Sestre milosrdnice i KBC Rijeka) anesteziologa imaju na raspolaganju 24 sata na dan. Istodobno, pravila struke u cijelom svijetu podrazumijevaju da se sve biopsije, kiretaže, šivanja poslije vaginalnog poroda i zahvati kod pomognute oplodnje obavljaju u nekom obliku anestezije. U Hrvatskoj u 11 bolnica nedostaju ukupno 63 anesteziologa. To je ujedno najdeficitarnija specijalistika među liječništvom u Europi. Gotovo toliko ih je otišlo iz zemlje od ulaska u EU do danas (deset posto od svih koji su se odselili).
Zbog svega sada imamo situaciju da se liječnici najčešće ne mogu adekvatno posvetiti bolesniku. I nije to samo problem pacijentica: “Od boli pri kolonoskopiji naživo jedva sam se obukao, a za to je vrijeme doktor nestao bez riječi. Morao sam tražiti po bolnici nekoga da mi protumači nalaz koji je napisao”, neugodno je svjedočanstvo jednog muškarca.
Velike zagrebačke bolnice posljednjih godina organiziraju svojevrsne edukacije u kojima angažiraju stručnjake u senzibiliziranju liječnika i medicinskog osoblja za komunikaciju s bolesnicima. Nerijetko je, međutim, poslušaju oni kojima je do toga i inače stalo te obrnuto – ignoriraju je oni kojima bi dobro došla.
Ginekologija je posebno osjetljivo područje jer pacijentice se već samim svlačenjem pred strancem osjećaju neugodno. Ako pritom trpe bol, pa onda i ignoriranje te boli, o čemu pričamo?! O bešćutnosti, ako ne i o nečemu gorem. Mnogi se liječnici ovih dana čude masovnim iskazima pacijentica i uzvraćaju da su optužbe neosnovane i da je osjećaj boli subjektivan. Jest, subjektivan je, ali je pitanje tko si od njih u privatnoj ordinaciji dopusti da prema pacijentici bude otresit i da ne mari za to je li postupak za nju bolan ili ne.
Pogledajte video: Potresno svjedočanstvo zastupnice
U tekstu nema 1 od glavnih generatora takvog stanja u javnom zdravstvu u RH - brutalan, bešćutan pritisak HZZO na liječnike i ustanove, u sveobuhvatnoj namjeri da se kontroliraju troškovi zdr. zaštite i to uglavnom po sustavu "oni odrede cijenu zdr. usluge" (koja je 1/10 tržišne ) i onda hajka na liječnike i ravnatelje što je ustanova u gubitku, slijedom te i tako nerealno "odrezane" cijene usluga koje pružaju. Drugim riječima, liječnici i ostalo med. osoblje su kvalificirani za liječenje, a za pravno-ekonom. aspekte zdr. zaštite - e to nisu i to nije njihova domena u drugim zdr. sustavima nego to rade osiguranja i kadrovi u njima. Još više pojednostavljeno - na liječniku je da prepiše lijek ili postupak, pod kojim uvjetima osiguranja će se financirati taj postupak ili lijek - e to je nakon toga ingerencija osiguranja ili plaća sam pacijent, iz svog džepa. Pa je onda došlo i do toga da se, uslijed sveopće štednje, mora šparno i sa anesteticima, a notorno manjka i anesteziologa. Kojem liječniku je u interesu da mu pacijent "igra nogomet", kako se to žargonski zove, dok mu reže prst na nozi? Onome kojem stalno nad glavom visi šef i HZZO, koji je jedan kafkanijanski sustav gdje 3 i pol tisuće birokrata nesmiljeno diktira sve i sva u zdravstvu, pitajte npr. svoje obiteljske liječnike što im rade... A sve zbog toga da zdr. zaštita bude dostupna svima po cijenama koje su nezamislive - npr. dimnjačar pogleda dimnjak i naplati nekoliko stotina kn! Pedijatar pregleda dijete za 30 kn!