Kad jednu zemlju pogodi nesreća, ima puno načina kako se može potencirati panika, i jedan koji se u takvim situacijama svima preporučuje za smirenje – da ljudi skupe glave, da stanu pod isti kišobran i da se drže za isti štap. Netko mora biti na čelu, tko zna posao. Nije nevažno tko vodi državu; najvažnije je da vlast funkcionira, da timovi koji krizom upravljaju uživaju povjerenje ljudi, podršku struke, javnosti i politike.
Svako politiziranje u vremenima teških kriza lako prerasta u politikantstvo: svaku borbu za vlast treba zato odgoditi za bolja, redovnija vremena; dok traje opasnost, treba se koncentrirati na to da se opasnost što prije suzbije. Kad im se već dogodila nesreća, ne jedna nego dvije odjednom, hrvatski građani mogu imati osjećaj da nisu prepušteni sami sebi. Svaki novi dan mogu se uvjeriti da postoji tim stručnih i kompetentnih ljudi koji krizu drži pod kontrolom! Uz osobno povjerenje u strategiju Stožera, neophodno za konačnu pobjedu, svaki građanin, doslovno od prvog do posljednjeg, može dati pojedinačni prilog uspjehu. Hijerarhija postoji i u redovnim situacijama; anarhija bi u okolnostima krize dovela do nepodnošljiva kaosa. Hrvatska je suočena s opasnošću masovne zaraze; nije suočena s kaosom: kormilo je u rukama sigurnih kormilara.
Odgovornost u vremenima kriza ne može se mjeriti prema klasičnim kriterijima političkih podjela: što je lijevo, a što je desno? Svi bi trebali biti na istoj strani, pokazuje li se da je izabran dobar put za suočavanje s krizom. Kad bi Vili Beroš, i cijeli vrijedni tim koji s njime predano funkcionira pod palicom Davora Božinovića, imao čarobnu formulu da zaustavi koronavirus, Nobelov bi mu odbor trenutačno trebao dodijeliti izvanrednu nagradu za medicinu. Dok netko ne dođe do te formule, hrvatski Stožer nastavlja činiti što može da zaštiti zdravlje ljudi. Ako netko još vjeruje da postoji neki kraći put, uvjerit će se da ne postoji, pogleda li samo dramatične slike s nekih drugih, težih fronta. U Hrvatskoj ima dosta dokaza da je nastupilo vrijeme za zajedništvo a ne za podjele, za suradnju a ne za konkurenciju, za kompetentnost a ne za nestručnost, za odgovornost a ne za prepucavanja, za disciplinu a ne za soliranja.
Vrijeme nije za kampanju, iako svi politički akteri znadu izborni kalendar. Tko prerano uđe u kampanju, mogla bi mu se žurba obiti o glavu. Pogotovo ako uđe s krive strane, da demagoški predlaže sitna odricanja u plaćama, da licitira s onim što Hrvatska ne može podnijeti. Gospodarstvo trpi veliku štetu, svi to vide; i dalje će je trpjeti, sve dok se u Europi – ne samo u Hrvatskoj – ne uspostavi „stari poredak“. Politika bi i na tom planu, kao što to čini uspješno u zdravstvu, trebala uključiti sve snage, ne samo političke, nego stručne prije svega, da nađe najbolji plan kako bi zemlja mogla prebroditi gospodarske izazove. Nema Hrvatska velike novčane potencijale; s onim što ima, trebala bi osigurati perspektivu gospodarstvu i sigurnost zaposlenima. Od građana je realno očekivati dva doprinosa: minimalno, da ne smetaju i stvaraju sami nepotrebne probleme, a maksimalno, da pomognu, da zaštite sebe i druge, držeći striktno socijalnu distancu; tako će dati osobni doprinos konačnoj pobjedi.
Pojedinačna disciplina je pola zdravlja; drugu polovicu spašavat će zdravstvene službe, toliko lakše koliko će im svaki građanin pomagati, da poštuje jedini način obrane, a to je izolacija. Od politike, i vladajuće i oporbene, očekuje se da ne politizira, da stane iza programa spašavanja zdravlja ljudi i da ne traži dlake u jajetu u mjerama za spašavanje gospodarstva. Ako je ovo rat, Hrvatskoj treba konsenzus svih političkih snaga. Za rivalstvo i za borbu bit će boljih vremena.
Može se teoretizirati narušava li neka mjera ljudska prava. Narušava! Ako je to jedini način da se u vrijeme krize nedisciplinirani ljudi prisile na disciplinu, onda je to u interesu ljudi koji čuvaju svoje zdravlje. Francuska je demokratska država, domovina ljudskih prava: svaki Francuz, da bi izišao na ulicu, mora imati pismeno opravdanje zašto izlazi. Nitko ne pita što je s ljudskim pravima dok se vodi borba za ljudske živote. Važnije je da će svi nakon toga opet slobodno živjeti. Trebaju li Hrvati biti veći katolici od pape?
