Pa dobro, vjeruješ li ti više meni ili svojim očima?, legendarna je muževa replika iz vica u kojem ga žena uhvati in flagranti s drugom. Osjećao sam se zbunjeno upravo kao supruga iz tog vica dok sam, vozeći se autocestom prema jugu, slušao na radijskim vijestima da je broj turista u Dalmaciji veći nego lani iako mi je A1 djelovala sumnjivo prazno.
Nisam potpuno povjerovao svojim očima ni kada sam stigao u omiljeno mjesto na Makarskoj rivijeri, koje je bilo poluprazno i izgledalo kao za vrijeme rata. Puste plaže, zamrli kafići i restorani, mir i tišina, divota za malobrojne goste, ali užas za većinu stanovnika koje neiznajmljeni apartmani usred sezone peku kao da im svakog dana netko uzima već uračunate eure iz džepa. Mještanin koji radi u hotelu kaže mi da su i oni podbacili pa mu nije jasno gdje je taj višak gostiju o kojem smo slušali na radiju.
Počeo sam definitivno više vjerovati vlastitim očima nego državnom radiju kad sam sutradan otišao u Tučepe, dobro uređeno i jako turističko mjesto. Za razliku od vremena kada se gostima nudila podgrijana Ledova pizza po 70 kuna, danas tamo većina restorana u nizu na rivi nudi kompletan ručak za 50 kuna, što je usred sezone pristojna cijena, ali svejedno su uglavnom prazni. Očito je da priča o preskupoj Hrvatskoj nije dovoljna za objašnjenje lošije sezone.
Glavni razlog podbačaja ekonomska je kriza u Europi jer većina gostiju dolazi iz zemalja koje su u recesiji. Pitanje je zašto se o tome nije vodilo računa i snizilo cijene koliko se moglo na vrijeme. Ne treba čekati službene statistike jer se već iz razgovora na terenu jasno vidi koji gosti nedostaju u odnosu na lani.
Tu se nepogrešivo mapira gdje je u Europi kriza, a tko stoji bolje. Poljaka je više, odnekud su se pojavili Litavci, a Čeha, Slovaka i Slovenaca, npr., ima manje. Talijane će većina ove godine vidjeti samo na televiziji. Gostiju iz BiH koji nisu hrvatski državljani znatno je manje zbog nemogućnosti prelaska granice EU bez biometrijske putovnice, ali i sve veće konkurencija iznimno povoljnih ljetovanja u Turskoj. Svoj danak je uzelo i uvođenje vize za Ruse, što nije ovisilo o nama, ali jest brzina procedure izdavanja i za to bi netko trebao odgovarati. Znatno je manje i domaćih gostiju. Oni koji nemaju vikendice ili obiteljske i prijateljske “morske” relacije, teško će ovog petog ljeta krize moći sebi priuštiti ljetovanje kao prije.
Mogu se tješiti jedino time da smo od 1. 7. dio velike europske obitelji u kojoj ravnopravno s drugima sjedimo i odlučujemo za zajedničkim stolom ili da je ministru Jovanoviću ovih dana još teže nego njima.
U malom mistu u kojem boravim osjeti se nervoza. Trenutačno su najmoćnije i najtraženije osobe u mjestu lokalni tinejdžeri koji rade na parkiralištu i na pedalinama. Njih gosti koji nisu unaprijed rezervirali najčešće pitaju za smještaj. Iznajmljivači, a u skupinu spada gotovo čitavo mjesto, nude klincima sve veći postotak za dovedene goste. Nekoliko klupa na ulazu u mjesto pored ceste zauzeto je od ranih jutarnjih sati, gužva i nervoza oko njih sve su veće. Lokalci s bolno praznim apartmanima bacaju se na svaki auto koji se pojavi na ulazu u mjesto kao zalutali u pustinji na spasioce.
Počinje se pričati i o dosad nečuvenim niskim udarcima. Neki su navodno na cesti, nudeći nižu cijenu, preoteli goste koji su već imali preko interneta rezervirane apartmane kod drugih. Kako srpanj odmiče, nervoza raste do usijanja. Prema priznanju rijetkih, jedino što ih tješi u ovoj muci jest što su prazni i drugi.
Zadnji čin tragične sezone nastupio je nakon 15. 7., kada se, teška srca, počinju očajnički spuštati cijene. U srijedu sam na magistrali vidio iznajmljivače s kartonima na kojima piše “Apartments: –20%”. To je dosad bilo nečuveno. Što je sljedeće? Unajmiš dva, treći dobiješ besplatno? Dodatnih 10% na plaćanje unaprijed? Tri dana gratis na unajmljenih sedam?
Dosad su se privatni iznajmljivači, pogotovo oni koji su imali kvalitetne apartmane blizu plaže, mogli ponašati kao gospoda. Turisti su tražili smještaj, zvonili na vrata, bili sretni ako nađu nešto usred sezone, pogotovo jer je zadnjih godina većina apartmana bivala iznajmljena unaprijed preko interneta. U dobrim sezonama, a na Makarskoj rivijeri takve su bile sve prethodne, mala mista bila su primjer obiteljske i susjedske solidarnosti. Ako si pun, a Čeh ti pozvoni i traži apartman, vodiš ga kod jedinog sumještanina za kojeg si ujutro čuo da ima prazno, a ako više nema ni tamo, uputiš ga u susjedno mjesto. Sad kad je manjak turista, dojučerašnji saveznik, pa i rođeni brat, postao je ljuti konkurent u borbi za opstanak pa se na rivi svi sumnjičavo pogledavaju misleći da drugi nešto taje.
U ovakvoj sezoni i dojučerašnja iznajmljivačka aristokracija prisiljena se ponašati kao nekadašnji prezreni marginalci na apartmanskom tržištu koji su manjak kvalitete nadomještali viškom uslužnosti, ali i agresivnosti. I sam sam se kao student jednom dao upecati. Dođeš s prijateljima autobusom u Makarsku.
Odmah na izlasku iz busa saleti te hrpa starijih žena, vuku za rukav, nude sobu jeftino, a na pitanje koliko je daleko od plaže kažu: “Ma par koraka”. A onda te najupornija odvede pet kilometara uzbrdo, uvede u straćaru kao iz Alan Forda i još ti dodatno uračuna bojler i ventilator ako ćeš ga paliti... Prijatelj iz Italije koji je pri prvom dolasku autobusom u Hrvatsku preživio takvo salijetanje, rekao mi je: “Bella Makarska, samo su kurve stare...”
On je, kao i brojni Europljani, ostao bez posla pa ga ovog ljeta nema. U međuvremenu se običaji s kolodvora šire cijelom rivijerom, a kriza i frustracije, sudeći po početku, neće biti ublaženi turističkom sezonom, nego će se potencirati i preliti u vrlo tešku i konfliktnu jesen.
