Nećemo im dopustiti da unište naš način života. Glupa i ljigava misao koju bismo, kao neki postmodernistički Očenaš, čuli svaki put kada bi se naslagala mrtva tijela nevinih i kada bi njihove smrti valjalo opravdati civilizacijskim užasom u koji nas uporno pokušava gurnuti teroristička bratija bezumnika. I koliko god to blasfemično zvučalo, meni se čini da bi nam se učinila neopisiva usluga kada bi se do kraja uništio upravo taj famozni naš način života.
Na stranu životi. Nisam mogao samo mrtve žaliti. Morao sam tada to činiti i nad živima, naricati nad jednima i nad drugima, nad tankom niti diobe napadača od žrtve, sve evidentnije poražen u spoznaji da nas je i jedne i druge progonio isti usud – naš način života. Jesmo li se iskreno ikada zapitali što on sadržajno znači i koje su to bezvremenske kvalitete da ga treba braniti do posljednje kapi (tuđe) krvi? Jesmo li se ikada zapitali zašto ga u svijetu ne žele svi bezrezervno prihvatiti, čak i kada se protiv njega ne bore nasiljem, nego, što je još bolnije, dostojanstvom? Zašto je sve više i više među nama samima onih koji u najmanju ruku sumnjaju u taj naš način kao jedini, bezalternativni sustav vrijednosti u kojem bi se trebalo od miline ugušiti čovječanstvo? Napisano je kako je “danas poanta duhovnosti skrb za potrebe koje ne može ispuniti modni stilist ili broker”.
To je fundament našeg načina života – licemjerje. Deklaracije o slobodi pisali smo da bismo oslobodili ropstvo, u crkve odlazimo da ne bismo morali poštovati Boga, na izborima glasamo da bismo pustili vlast nad nas, naš način života branimo od onih koje je u ubojice pretvorio upravo naš način života. Od milijuna njih naš je način života napravio beskućnike i izbjeglice, a tek promili među njima posegnuli su za radikalnim odgovorom, često dodatno financijski stimuliranim upravo od službi koje se tajno brinu o našem načinu života, i gle čuda, baš od tog promila mi mahnito transplantiramo civilizacijski konflikt koji prijeti kataklizmičkim obratom u savršeno postavljenom sustavu elemenata reda i pravde. A njih nema. Žilet-žica na opkopima licemjerja nije tek apsurdna ograda koja bi svim oštricama svoje neciviliziranosti trebala obraniti umiruću civilizaciju (a koju su to civilizaciju obranile ograde i zidovi), nego je vrlo razgovijetna poruka i onima “iznutra” koji sanjaju o mijenjaju stvari i zazivaju ih da bi se krenulo naprijed.
“Glas povijesti je najčešće tek nešto više od organa mržnje ili laskanja”, napisao je Gibbon, a Cioran je dodao da su “sve velike događaje pokrenuli luđaci skromnog dometa. To će vrijediti i za sam kraj svijeta”. Mi ćemo ih, naravno, prozvati povijesnim velikanima. Čak i nakon kraja svijeta. Bezvremenska opsjednutost strahom daje za pravo Adornu povijest čovječanstva smatrati trajnom katastrofom. Nemoguće je ne biti cinik. Ako razmišljaš. Jednostavnost ekumenizma trebale bi donijeti religije koje se unutar sebe nisu kidale zbog teoloških principa, već zbog administrativnih dosega moći i sada bi se ja morao snebivati nad burkama, feredžama i turbanima u nekim dalekim zemljama ili u svom susjedstvu, i to usred društva koje postaje katoličkom džamahirijom, pokorno plaća feudalne crkvene poreze i kutri nad idejom Boga kao nad partikularnim samodoprinosom nacionalnom identitetu. Mi nemamo pravo biti u krivu pa zbog toga nikome drugome ne dopuštamo da bude u pravu. Prije no što smo postali Zapad, i mi smo bili horde s istoka.
Ništa više. Sada smo utopljeni u licemjerju, u lažnoj solidarnosti vrijednosti kojih se sami, do najsitnijih detalja, ne držimo. Iskakanja iz tog košmara strana su nam i nerazumljiva pa „tako plebejski mrzimo sve što ne razumijemo“. Na makrorazini to bi, recimo, trebao biti islam ili „ispravno“ čitaj džihad, puno strašniji pojam od križarskih ratova koji su jedan od uspješnijih izvoznih dosega našeg načina života. U kovitlacu mesićevskog licemjerja na mikrorazini, ono protiv čega se borimo mogu biti i ljudi poput Freda Matića koji će javno, bez straha i obzira prema isplativosti i lažnoj diplomatičnosti izreći svoj stav pa kud puklo da puklo.
Hoće li nakon njegovih posljednjih izjava nezadovoljni esdepeovci u borbi za stranačko dostojanstvo razapeti šator ispred Fredova haustora, kao što su to radili branitelji koje treba pitati kako s tim dostojanstvom stoje danas i jesu li ga „sfrkali“ zajedno s onim šatorom u kojem su ipak branili tuđe načine života? Ali već dosta dugo slušam kako Fred Matić nije za političara pa sam sve više uvjeren da je upravo suprotno, da bi politika trebala biti poput Freda Matića; otvorena, decidirana i čak i neugodno iskrena ako treba, a nikako opskurna, licemjerna, plašljiva da se zbog toga što se doma boji maknuti nekoliko ustaških ploča odjuri na pokajanje u Yad Vashem na zaklinjanje u prazno.
Možda bi trebala biti poput onog mudrog HOS-ovca koji razumije snagu čina u Jasenovcu i upotrebnu malignost manipulacije ustaštvom kod Hrvata i Srba; prvi ga u svojim redovima podcjenjuju, drugi ga u redovima prvih precjenjuju. A i kako ćemo u tom viru tada braniti vlastiti način života ako poslušamo našu mudru predsjednicu i napustimo mjesto u kojem nam se dopušta živjeti – načelno.
Fred da ima dostojanstva došao bi u Mustang na Trpinjsku cestu i pogledao ljudima u oči. Pozdrav dobrim ljudimas