Moje najduže putovanje automobilom na jednoj relaciji u jednom danu, bez zaustavljanja, trajalo je devetnaest sati. Od Splita do Tuzle. Ne do one Tuzle na istočnom, azijskom rubu Istanbula. Do tamo ima 1550 kilometara i putovanje bi, preko Dubrovnika, Tirane, Soluna i mosta preko Bospora, kaže Google, trajalo 18 i pol sati. Ja sam 19 sati vozio do ove naše, bosanske Tuzle, do koje od Splita, kaže Google, ima 350 kilometara i uvrh glave pet sati lagane vožnje. Ali, putovanje o kojem pričam bilo je u ljeto 1993. kada nije bilo Googlea, ali je bilo rata i sve postojeće auto-karte nisu služile ničemu ako niste znali gdje je na tom putu koja bojišnica. A to vam u jeku hrvatsko-muslimanskog rata u Bosni i Hercegovini nije pouzdano mogao reći nitko. Zapravo, nije to bila vožnja bez zaustavljanja, nego bez odustajanja. Itekako su nas zaustavljali na punktovima, od onih “službenih”, do “privatnih” iza šumskih zavoja. Pouzdano smo jedino znali gdje su Srbi, jer taj front je već bio utvrđen i tamo nipošto nismo smjeli ni htjeli zabasati.
Kod Tomislavgrada skretalo se desno, u Vran planinu preko koje je vodila opjevana ratna “cesta spasa”. Najteže je bilo naći prohodan i koliko-toliko siguran put kroz srednju Bosnu, lašvansku dolinu u kojoj su sukobi između hrvatskih i muslimanskih snaga (nitko to tada nije nazivao hrvatsko-bošnjačkim sukobom) bili najžešći. Krivudali smo od Uskoplja/Gornjeg Vakufa cestom, također u ratu probijenom, prema Travniku i Vitezu, pa onda s nje skrenuli desno prema Fojnici, odakle smo se nekako provukli negdje oko Busovače prema Visokom, pa onda prema Brezi, Varešu, pa preko Konjuh planine put Olova, pa onda oštro lijevo prema Kladnju i Tuzli.
Ovo malo duše usred šume
Bez obzira na sve opasnosti i ponekad vrlo neugodne i neizvjesne susrete sa svakojakim vojskama i milicijama, u sjećanje su mi se najsnažnije urezali prelijepi krajolici, kanjoni uz rijeke, pogledi s planinskih vrhunaca. Ali, najvažnije i najjače upamćeno od svega je ono što je Tuzlu u ono vrijeme činilo jedinstvenom i zbog čega mi je ona uvijek i bila najdraži teren, uz ispriku što u kontekstu rata i patnje uopće spominjem bilo kakvu dragost.
Strancima koje smo mi domaći plaćenici svjetskih novinskih agencija odvodili i sprovodili kroz Bosnu uglavnom ništa nije bilo jasno. Tko s kim protiv koga i zašto... Lakše im je bilo sav taj ratni metež podvesti pod urođeno divljaštvo balkanskih plemena. Mnoge im je stvari bilo nemoguće objasniti i prevesti, pogotovo neke, iz današnje perspektive banalne, putositnice. Vozimo se tako nekim šumskim drumom, a ono odjednom uz put straćara pretvorena u gostionicu, a na njoj rukom ispisana drvena ploča s imenom. Pa ti sad strancu, koji pita što je to nas lokalce odjednom toliko razgalilo, prevedi što to zapravo znači i kako to nama zvuči “Ovo malo duše”. Trebalo je u tim objašnjavanjima ponekad zagrabiti i u kulturnu povijest kad bi Amerikanac, sričući ime neke druge usputne kafane, upitao: “What does it mean – Sevdah?”
Ipak, taman kad bi nekako svladali osnovne podjele i naučili razliku između HVO-a i Armije BiH, između crveno-bijelih kockica i bijelih ljiljana na plavom, u Tuzli bi im sve to krhko znanje ponovno palo u vodu.
Kolega fotoreporter i ja jednom tako dolazimo u Tuzlu s velikim novinarom iz velikog svijeta. Vodimo ga u restorana kakvih je uvijek, nasreću i nažalost, bilo i u ratom najiscrpljenijim mjestima, pa i u Tuzli sa svih strana zatvorenoj za normalan promet normalnih ljudi i robe. Kad tamo – tamburaši. Pjevaju “Ne dirajte mi ravnicu”. Pita Amerikanac čija je to pjesma? Hrvatska. A zašto oni sviraju tu pjesmu pokraj stola za kojim sjede ljudi s ljiljanima na uniformama? Zato što je ovo Tuzla. Uto ulazi manji odred HVO-a i već s vrata tamburašima dovikuju: Dosta više, bolan, te ravnice, sviraj “Da te nema, Alija”. Tuzla!
Sve mi to dolazi u pamet dok pokušavam pokupiti koje zrno soli u naknadnim pametovanjima i spinovima o uzrocima, povodima i javno-tajnim ciljevima nereda koji su počeli kao radnički prosvjed u Tuzli. Nitko od onih koji pišu trezveno, upućeno i oprezno, kako osjetljivost teme i vremena nalaže, nije obezvrijedio autentičnost tog prvog socijalnog motiva u Tuzli zapaljene iskre nezadovoljstva. Od rata nisam bio u Tuzli i premalo znam o tome što se u tom gradu, koji mi je prirastao srcu, u međuvremenu događalo. A i ono što znam tiče se uglavnom kulture, osobito književnosti koja je tamo na cijeni neuobičajeno visokoj za naše krajeve. Ali, želim odati priznanje Tuzli u ratu za ono što nisam vidio spomenuto ni u jednom sadašnjem tekstu, jer to nešto nije ni beznačajno, ni nevažno, ni malo. Tuzla je jedini grad koji je izbjegao barem jedan od ratova vođenih u Bosni i Hercegovini. I to ne nekom pukom srećom, nego voljom svojih građana. U barem jednom od ratova u koji ih se itekako guralo, Tuzlaci su jednostavno odbili sudjelovati. Ili, da to kažem onim Amerikancu neprevedivim rječnikom, barem jedan rat oni nisu popušili.
Masakr tuzlanske mladosti
U Tuzli, naime, nije bilo hrvatsko-muslimanskog rata, u Tuzli su Armija BiH i HVO ostali saveznici i onda kada su se te dvije strane nemilosrdno klale u južnijim predjelima. Došao sam tako u Tuzlu i jutro nakon onog strašnog 25. maja 1995. kada je srpska granata s Ozrena, ispaljena u toplu proljetnu večer nekadašnjeg Dana mladosti prema trgu Kapija, masakrirala tuzlansku mladost. Ubijenih 71, ranjenih 240, većinom između 18 i 25 godina. Ali, na televizijskim ekranima sljedeći su se dan vrtjele samo slike UN-ovih promatrača koje su Mladićevi Srbi vezali za odašiljače i druge moguće ciljeve zračnih napada NATO-a koji će se dogodili nekoliko mjeseci i premnogo tisuća u Srebrenici i drugdje pobijenih ljudi prekasno.
Naravno da je “revolucija” propala. Naravno da su na bunt raje zajašile samozvane elite. Ali, i u meni proključa kada čitam kako “Tuzla nije samo grad propalih socijalističkih mastodonata, nego grad u kome caruju ljevičarske i progresivističke udruge, sa izrazito antinacionalnim i projugoslavenskim ideologijskim profilom”. Borislav Ristić tako piše u Indexu da bi omalovažio i ocrnio Tuzlake koji su izašli na ulicu i diskvalificirao njihov očaj.
Bilo ih je koji su o Tuzli tako govorili i u ratno vrijeme. Bit će i znalaca upućenih u “prave razloge” odbijanja Tuzlaka da povrh jednog uđu i drugi rat. Ja samo pišem o onom što sam vidio. I hvatam se za nadu da možda ipak postoji mogućnost da su barem negdje i barem jednom razum i ljudskost prozreli i odbili nacionalističko ostrašćivanje kao recept svakog rata. I zato, neka takve Tuzle. Uostalom, u bljutavoj kaljuži nije dosta zrno, ovdje nam baš treba čitav rudnik soli.
